Vanja Andriollo - "Podršku i snagu pronašla sam u svojih četvero djece, petero unuka i sedmero praunuka"
Unatoč teškim dijagnozama još sam tu i još ću biti, sigurna sam. Iako mi se bliži osamdeseta, još aktivno plešem i šetam po nekoliko kilometara uz more, priča Vanja Andriollo (79) iz Pule i nastavlja:
- To je dobro za zdravlje, a autobiografsku knjigu izdat ću za 80. rođendan.
Prije nekoliko godina dobila je nagradu Ponos Hrvatske, a od tada se u njezinu životu puno toga dogodilo.
- Završila sam tečaj za voditelja plesa kizomba u Londonu, prije dvije godine mi je preminula unuka pa sam zbog šoka i teških trenutaka oboljela i na srce. Ne predajem se, a i dalje ne pijem ni jednu tabletu, nego se liječim na svoj način - ispričala nam je uvijek nasmijana Vanja.
Kaže da joj je upornost na prvome mjestu i da svoje tijelo poznaje najbolje. Rođena Šibenčanka prije 18 godina pokopala je supruga koji joj je na samrtnoj postelji rekao:
- Ljubavi moja, pleši i uživaj. Ja ću uvijek biti s tobom, gledat ću te odozgo.
- Tako i živim, a kad god plešem s nekim, zamišljam da je to moj voljeni suprug - odala je Vanja, kojoj su 2008. liječnici otkrili rak bubrega te metastaze na jetri i crijevima.
- Tad su mi izvadili desni bubreg. Nakon dvije i pol godine otkrili su i metastaze na debelom crijevu i jetri. Izvadili su mi 22 centimetra crijeva, dobar dio jetre te su mi preventivno uklonili i žuč. Trebala sam ići na kemoterapije koje sam, pred šokiranim liječnicima koji mi nisu davali previše nade ako se ne liječim, odbila. Umjesto toga pila sam lijek graviollu, koju povremeno uzimam i danas - priča.
Nakon dijagnoze preselila se sinu u London, no prevagnula je ljubav prema Istri, pa danas živi u Puli, ali posjećuje sina i unuka u Londonu. Rak, kaže, ne treba smatrati “krajem života”, nego signalom da treba nešto mijenjati.
- Stres je glavni okidač teške bolesti, u to sam se uvjerila na svojoj koži. Suprugova smrt bila je okidač za moj rak, ali sam se vratila ‘među žive’ kroz pravilnu prehranu s puno povrća, voća i raznih sjemenki, kroz ples i pozitivan stav prema životu. Instruktorica plesa kizomba postala sam u 74., pa za mene sigurno vrijedi krilatica ‘nikad nje kasno’.
Bez plesnih cipelica Vanja nigdje ne ide te kaže: “Uz ples, pjesmu i hladnu glavu može se puno toga promijeniti u životu. Onome tko pročita moju priču, a teško je bolestan, želim poručiti da ne gubi nadu, da hrabro ide naprijed. Živim po svome i tako ću do 105.”.
Verica Mešić - "Snagu sam našla u obitelji, prijateljima i vjeri"
Iako do 2006. nisam bila ozbiljno bolesna, odradila uredne trudnoće i porođaje, odjednom sam usred zime počela osjećati veliki umor, podrhtavanje, brzo sam se umarala, koža mi je postala suha te sam imala česte upale grla, lupanje srca i nesanice, priča nam ekonomistica Verica Mešić (46).
Nakon toga se obratila liječnici opće prakse koja je sve te simptome objašnjavala time da se, uz obaveze i brigu o djeci, iscrpila. Dobila je naputak da se malo odmori i manje radi.
- Kako sam imala i vrtoglavice, doktorica je simptome pripisala sjedenju i problemima s leđima koje imam, pa sam dobila terapiju Normabelima i voltarenom za opuštanje mišića. Stanje se malo poboljšalo, ali nakon nekoliko tjedana simptomi su se vratili u toj mjeri da nisam mogla hodati pa je suprug morao doći po mene na posao - prisjeća se. Doktorica ju je potom uputila na daljnje pretrage.
- Hormoni štitnjače iz krvi bili su u granici normale. Zatim sam otišla ginekologu koji me je uputio na ultrazvuk štitnjače. Nađeno mi je osam čvorova pa su me uputili na punkciju. Nalaz je pokazao - C73 papilarnog karcinoma. Pomislila sam: ‘Bože, zašto ja? Imam dva sina, kako ću im reći da sam bolesna? A suprug?’ - prisjeća se. Prvo se dobro isplakala, onda je krenula u borbu kako bi to sve što prije riješila i vratila se kući, djeci i mužu, koji su joj davali snagu da sve to prođe.
- Nakon odstranjivanja štitnjače i uz stalne liječničke kontrole mogu reći da ponovno živim normalnim životom - kaže.
Hranila se ribom, povrćem i voćem, a posebno je izbjegavala stres koji, kaže, negativno utječe na štitnjaču.
- Trebala sam okruženje dobrih ljudi, a to su moja obitelj i prijatelji. Pomogla mi je i vjera u Boga i Majku Božju. Nakon posjeta Međugorju dobila sam neopisivu snagu i smiraj duše - kaže Verica.
Zorica Juričević - "Svaki dan sam pješačila po 10 kilometara"
Bračanka Zorica Juričević (72) upamtit će 2009. kao onu u kojoj se bespoštedno borila s invazivnim tumorom dojke, po pobjedi za život uz pomoć liječnika i obitelji, te svojega dišpeta i duha koji se nije dao slomiti.
Nije se okretala alternativi, izbjegavala je kojekakve čudotvorce koji su joj nudili laka rješenja, strogo se pridržavala savjeta liječnika o vježbi, prehrani i izbjegavanju poroka poput pušenja.
- U 64. otkrila sam izraslinu veličine oraha. Iako sam i ranije osjećala da nešto nije kako treba, nisam puno pažnje posvećivala sebi. Posebice nakon što mi je suprug umro od karcinoma gušterače prije 30 godina. Bila sam posvećena djeci i kako ih izvesti na put. Dijagnoza koja me je umalo osudila na smrt bila je invazivni tumor na dojci, koji se jako raširio. Konzultirala sam se dr. Nenadom Ilićem koji me je nakon terapije operirao, a on mi je preporučio da se ne predajem unatoč svim teškoćama koje idu uz liječenje. Pristala sam na kemoterapije i zračenja te na kraju operaciju poslije koje bolest se povukla. Priopćila sam djeci i da ću ja krenuti ‘invazivno’ protiv tumora. S otoka u Split svakodnevno sam putovala na zračenja i kemoterapije - prisjeća se Zorica, koja se nakon dijagnoze okrenula lijepim stranama života.
- Išla sam gotovo svaki dan na kupanje, radila sam 25 vježbi koje mi je zadao dr Ilić. Odlučila sam učiniti sve za svoje zdravlje kako bih što dulje bila s najmilijima. Pješačila sam i 10 kilometara na dan, i to je po meni bilo pola liječenja. Po dvije ure bih bila u moru i izvodila neke svoje vježbe pa nije bilo potrebe da plaćam bazene, toplice i dvorane, za koje ionako nisam imala novca. Moja djeca su bila sretna da se nisam predala - prisjetila se Juričić.