Plan mi je bio da rutu prođem u 44 dana i da onako simbolično, na Dan žena, dođem do cilja. Međutim, Velebit je zahtjevna planina. Bilo je i puno snijega pa me to usporilo. U kasnijim dionicama sam uspjela malo više prohodat jer su bile ravnije, čak po 35 kilometara dnevno. Na kraju sam zakasnila jedan dan, što nije tako strašno - kaže Zagrepčanka Tatjana Šavorić (43) koja je 9. ožujka stigla do cilja, prehodavši cijelu rutu staze Via Adriatica u 45 dana.
POGLEDAJTE VIDEO:
Tatjana je medicinska sestra, majka troje djece, planinarka, bivša alpinistica i pripadnica HGSS-a pa čak i studentica. Na rutu je krenula 25. siječnja. Via Adriatica je prva hrvatska dugometražna planinarska staza, duga je 1100 kilometara, a prostire duž Jadranske obale, od Istre do Prevlake, a poseban je izazov za planinare u zimskim mjesecima. Tatjana je peta, ali prva žena koja je samostalno prehodala rutu u zimskim mjesecima.
Sve je to uspjela u vrijeme godišnjeg odmora. Hrabra Zmajka, kako je zovu prijatelji i obitelj, na svom putu imala je dobrih i loših trenutaka, ali kako kaže, na kraju dana ipak se osjećala dobro i zahvalno.
- Lijepih trenutaka je bilo gotovo svakodnevno, nevjerovatno koliko je svaki dan davao nešto. To je bilo specifično, bilo da se radi o nekom detalju, pogledu na prirodu ili o iskustvu cijelog dana. Sve te to pokreće i daje ti snagu - kaže Tatjana te dodaje da joj je definitivno najteži dan bio jedan od onih Velebitu.
- To je bio 33. dan otprilike. Baš sam imala krizu. Bila sam u skloništu koje je zapušteno. Peć nije baš radila, cijelu noć je bila mećava i nisam dobro spavala. Drugo jutro sam nastavila hodati po dionici prema planinarskom domu. Nju sam ranije prošla nekoliko puta i inače mi je trebalo oko dva sata, ali ovaj put trebalo mi je sedam sati. Snijeg je bio preko dva metra i jedva sam se probijala. To je bilo i fizički i psihički naporno, s obzirom da sam bila iscrpljena - prisjeća se Tatjana te dodaje kako se u konačnici uspjela 'dokopati' planinarskog doma.
- Jedan prijatelj iz okolice Senja uspio se autom probiti do skloništa kako bi mi donio hranu i malo smo se podružili uz pivo i to je zapravo bit svega, da i nakon loših trenutaka uvijek dođu i oni dobri i budeš sretan - kaže Tatjana.
- Zima je bila blaga i mnogi mi kažu da sam imala sreće. Možda jesam, ali svaki naš veliki masiv, Biokovo, Dinara, Velebit, Risnjak, Učka... svi oni su me počastili s konkretnim zimskim uvjetima - kaže Tatjana.
Kroz bure i mećave, bilo je poprilično zahtjevno i Tatjani nije bilo lako, no ona se unaprijed pripremila na sve.
- Svaku večer sam razmišljala do kud bih otprilike mogla doći, kakav je teren, ima li puno uspona. Treba uzeti u obzir i koliko je zahtjevna dionica. Gledaš gdje možeš završiti, ima li neki planinarski dom ili si tu večer osuđen na svoj šator. Po tome se radio plan. Ako je bilo moguće, potegnula bih do prvog skloništa, makar bili i dodatni kilometri jer je puno bolje prespavati tamo, koliko god u lošem stanju bilo, nego u šatoru u divljini - kaže Tatjana.
Od 45 dana, nešto više od polovicu noći prespavala u šatoru na otvorenom, po snijegu, kiši i buri.
- Važno je da nađeš neko dobro mjesto na ravnome, dalje od mogućih naleta životinja. Podigneš ga, ako možeš, zapališ si vatricu, ako ne onda ništa. Prespavaš i ideš dalje - prepričava Tatjana noći koje mnogi ne bi tako lako izdržali.
Bilo je i pomoći lokalnih ljudi. 'Trail Angelsi', odnosno volonteri i mještani okolnih mjesta na ruti, nude pomoć hodačima.
- To je bilo nešto fantastično, oni bi se sami javljali na Facebook grupu Via Adriatica - hiker's corner. Kada bi vidjeli da sam na njihovom području kontaktirali bi me, nudili pomoć, nosili namirnice ili bi čak došli po mene ako je moguće. Nudili bi mi svoj dom da se istuširam, pojedem nešto toplo, operem robu i slično. Drugo jutro bi me vratili na istu točku kako bih nastavila rutu - prepričava Tatjana susret sa srdačnim ljudima koje je upoznala na svojoj avanturi.
Zadnja točka za Tatjanu je bila na Kamenjaku u Istri. Bio je ponedjeljak, mnogi su radili, ali su iz Zagreba došli prijatelji i njezina kćer Klara (16) koja uvijek planinari s mamom, no ovaj put nije mogla jer bi predugo izostala s nastave. Dočekali su je i prijatelji iz Istre.
- Bilo je lijepo i emotivno. Krenuli smo brzo prema Zagrebu pa se ipak sve nije pretvorilo u cjelonoćni tulum zbog radnog tjedna - kaže.
Ostatak obitelji i prijatelja dočekali su je u Zagrebu,a Tatjana je za prehodanu rutu dobila pehar, odnosno staklenu statuu koji osnivači staze dodjeljuju svima koji je u cijelosti prehodaju.
- Ja sam prva žena koja je prehodala cijelu rutu u komadu u zimskim uvjetima i na to sam jako ponosna - kaže Tatjana koja je tijekom hodanja izgubila osam kilograma, s obzirom na fizički napor koji dolazi s osvajanjem nimalo zahtjevne rute.
- Pred kraj sam zbilja imala strah da ne kolabiram negdje jer sam izgledala dosta slabo, no unatoč tome nisam imala nikakvih tegoba, čak ni žuljeve. Samo umor. Ali na kraju dana, dođeš skloništa, pojedeš, odspavaš i ujutro ideš dalje - kaže te dodaje da se tijelo navikne.
- Nakon svega, ja još uvijek ne mogu procesuirati da je to neka ogromna stvar. Imam osjećaj kao da sam bila na nekom izletu od tjedan dana kao inače - kaže.
Tatjana se nakon staze, vratila u rutinu posla i brige za djecu, štoviše, kao medicinska sestra, sada kreće u poslovni izazov rada u vrijeme epidemije, ali što je to za našu Zmajku koja je sama prehodala više od tisuću kilometara po planinama u zimskim uvjetima. U skoroj budućnosti planira držati predavanja u planinarskim društvima, a počela je već i pisati knjigu o ruti Via Adriatica, s obzirom da je ovaj uspjeh u planinarskoj zajednici poprilično velik.
- Tijekom hodanja sam vodila dnevnik pa to planiram pretvoritiu pustolovni vodič Via Adriatice kao dodatan materijal ljudima koji razmišljaju o hodanju, da dobiju ideju kako to izgleda. Sve veće američke staze imaju takve materijale pa zašto ne bi i mi. Imamo već i zainteresirane izdavače - kaže.
- Želim dokazati i ženama da to mogu, jer smo još uvijek u manjini. Pogotovo kada se radi o nečemu ovakvom - kaže Tatjana.
Obitelj se nije previše brinula. Javljala bi im se obavezno ujutro i navečer, ali i tijekom dana. Kada se vratila doma, shvatila je koliko njezina obitelj zdobro funkcionirala bez obzira što je nije bilo više od mjesec dana.
- Oni su se super organizirali. Jako sam ponosna na to što moja obitelj može funkcionirati bez mene - kaže supruga i majka troje djece.
Prvi dan na poslu nakon godišnjeg, iznenadili su je i kolege. Dočekali su je sa velikom tortom, što ju je posebno dirnulo.
- Bilo je prekrasno, rasplakala sam se kao malo dijete. Baš su si dali truda, naručili su mi tortu sa šatorom koja je bila čudo - kaže Tatjana.
S većim opasnostima na stazi se nije susrela, osim tragova divljih životinja na stazi.
- Životinje se boje nas više nego mi njih. One osjete da smo tu i maknu se. Nisam imala bliskih susreta izuzev tragova, nije ugodno, ali sve je to dio prirode - kaže.
Tatjana svoje godišnje odmore iskoristi za planinarenje i otkrivanje novih mjesta. Tako se nada da se uskoro ponovno vraća putevima koje želi bolje istražiti.
- Najveća mana u svemu je to što si vremenski ograničen i nemaš vremena zastati na jednom mjestu dan ili dva, istražiti i uživati. Sada imam popis mjesta na koja se moram vratiti - kaže Tatjana.
Staza je lijepo podijeljena i ne treba se hodati cijela ruta, može se planinariti po nekoliko dana na određenoj dionici i Tatjana preporučuje svima kojima je želja, da krenu putem Vie Adriatice.
- Za ravničarske dionice ne treba velika fizička sprema, važno je dobro pripremiti se i spakirati - savjetuje.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: