Ima u Poljičkoj Republici, koja svoj Statut čuva još od 15. stoljeća, puno toga, govore nam Poljičani, što i danas ovaj kraj smješten uz rijeku Cetinu čini prepoznatljivim i posebnim. Uz poljičkog kneza, poljički soparnik, koji je UNESCO zaštitio kao nematerijalnu baštinu, ovaj je kraj poznat po bogatoj kulturnoj baštini koja se čuva, njeguje i javnosti ponosno pokazuje. Posljednja živuća čuvarica baštine, baka Ivula Ursić, unatoč svojih 95 godina, još prkosi godinama i brižno, svakodnevno ostavlja neizbrisiv trag nasljeđa koje, nažalost, nitko, kad ona više ne bude mogla, neće nastaviti.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Nitko moje dite nije imao volje za naučiti i žao mi što nisam ovaj tradicijski zanat mogla prenijeti na mlađe - govori baka Ivula, koju smo zatekli u njezinoj obiteljskoj kući u Gatima.
- Još kao mala djevojčica naučila sam plesti od gazdarice u Tučepima, gdje sam ovce u planini čuvala, a krosne koje su još moj suputnik othranile su mene i moju obitelj. Malo bi bila ova moja kuća koliko sam zobnica otkala, čarapa i sparica isplela - nastavlja svoju životnu priču posljednja čuvarica baštine Poljičke Republike, kojoj nisu potrebne naočale kako bi pogodila boju vune te isplesti malene ukrasne zobnice i sparice za glavu. Prije su, govori baka Ivula, poljičke žene na glavi nosile vodu, drva, košare s voćem i grožđem, a da bi im bilo malo lakše plele su se sparice od vune da ublaže teret.
- Bogu fala, još mogu bez naočala uditi konac i u najmanju ušicu na iglici. U doktora nikad nisam bila, nikakva likarija mi ne treba, samo malo slabije čujem. Kad me zaboli grlo ili se prehladim, u svom vrtu imam kadulje, ruzmarina, levande, mažurane, barbarože... Uberem trave, skuham, procijedim i pomalo pijuckam, a kad voda s travama zakipi, ja se lijepo nakadim i udišem mirise prokuhane trave. To je likarija - govori Ivula, koju život nije mazio.
- Moja strina je znala tkati, a ja sam uz nju malo pomalo naučila i kao curica od petnaestak godina prihvatila ovaj zanat - govori dok okreće tkane zobnice koje su je othranile.
Kad se udala, nastavila je, uz sve ostale poslove, i dalje tkati.
- Noćima sam znala uz tkalački stan probdjeti. Mojih zobnica ima po cijelom svijetu. Naručuju ih naši ljudi za poklona, nekad su ih mlade nevjeste darivali djeverovima i starome svatu na svadbama. Ma nije bilo vjenčanja na kojem se moje zobnice nisu nosile - ponosno će baka Ivula kojoj su borove krosne obitelj hranile.
Za svaki od ovih tradicijskih komada potrebni su sati i dani rada, pletenja, tkanja, potom ukrašavanja i umijeća.
- Svaku ovu boju vune treba znati 'upariti', samo nemam više gdje ni vunu nabavljati. Nema kupit ovako lijepih boja vune, a zobnica treba da bude otkana po tradiciji i šarena. Zna se točno koja boja koju boju ljubi, koja šara kojoj pripada. Svaki kraj ima nešto specifično kad su u pitanju zobnice, a ovo su naše poljičke - objašnjava nam baka Ivula, koja još u vrtu sadi i kopa svoju verduru, kako nam na odlasku govori.
- Ove sparice na glavi bile su nam kao odjevni predmeti, a suknene čarape nosili su naši muževi - na odlasku će baka Ivula, koja nije zaboravila poručiti kako je u zobnici nekad bio "cili svit" težaku u polju, mladoj na svadbi, djetetu u školi.
Zato je i baki teško što ovaj zanat neće u poljičkom kraju imati tko nastaviti i glavu prignuti nad krosne, jer zvuk Ivulinih posljednje je što se, kad sve utihne, još čuje.