Dobro je, kad nije bolje, smireno, zaokupljen svojim mislima govori Ivan Grljušić dok pogled upire u planinu Veliki Šibenik, jer ona je prvo što vidi kad proviri glavom iz svoje kuće u zaseoku Vekići, koji se nalazi u danas napuštenim i iseljenim Poljicima Kozičkim.
POGLEDAJTE VIDEO: Stare priče i fotografije Dalmacije
Ivan je jedan od rijetkih stanovnika ovoga kraja u kojem su se dimovi davno prestali dimiti jer, kako to kaže, nemaju kome više ozeble ruke grijati. Diplomirao je hrvatski jezik i južnoslavensku književnost, hrvatski je pjesnik, pripovjedač, esejist, romanopisac, književni i kazališni kritičar, dramski pisac, antologičar za kojim je debelo "pofutran" opus književnog rada u više od pedesetak napisanih djela, od kojih su neka prevedena na engleski, njemački, japanski i francuski jezik. Ovakvu jednu osobu pronaći u opustošenom dijelu zemlje raritet je vrijedan svake minute ugodnog razgovora
Zatekli smo ga kako hrani seoske mačke. Njih tridesetak oko njegovih nogu, a on imenom oslovljava gotovo svaku. Više je, nažalost, mačaka u ovom zaseoku nego stanovnika, ne samo u ovom selu, nego u cijelom ovom kraju. Drago je Ivanu što smo navratili, jer rijetki i svraćaju, ali mnogi znaju za pjesnika koji je možda baš ovih dana zabavljen u pisanju poezije, drame, romana ili neke ozbiljne znanstveno utemeljene studije.
Računalo je uvijek uz njega, treba mu, kaže, za pisanje, jer misli još naviru, ponekad bujica toga što bi trebalo zapisati, a onda opet danima ništa. Kao da se mozak odmara do skorog pisanja. Iz udaljene fizičke perspektive promišlja i o društvenim zbivanjima, politici i političarima.
- Svi slojevi našega društva su poljuljani, rastočeni, domovina nam izumire, mladi je napuštaju, a političari se zabavili sobom i svojim interesima. Politika je prešla sve granice dobra ukusa, pristojnosti i mjere. Ni najmanje ih nije briga za ono što određuje narod i naciju, njezine vrijednosti, tradiciju, kulturu... Sve vijesti i događaji započinju s njima, oni su na naslovnicama. I najmanji od te sorte, ustoličen na nekom lokalnom prijestolju koje zamišlja kraljevskim tronom, osjeća se nedodirljivim, nezamjenljivim, bogomdanim, pogleda uprta u oblake kao da lebdi pola metra iznad tla, a svi bi mu se i za najmanju sitnicu morali klanjati, prignuti koljeno i bojažljivo ga moliti i preklinjati dokle god se njegova milost ne udostoji pogledati i možda uslišiti molbu podanika. Ne možeš ići ni u WC ako nisi član neke stranke - govori, a onda već u sljedećem trenutku okreće se svakodnevnom životu u ovoj zemaljskoj pustoši fizičkog preživljavanja.
- I danas bih napravio isto, netko ode za trgovinom, zarađivanjem novca, netko za skupim autima, a ja sam skupljao knjige i kaktuse - kaže Ivan, kojih u kući ima od najmanjih do najvećih.
- Volim kaktuse. Mogu preživjeti s rosom, cvjetaju obično jednom godišnje, cvijet traje jedan dan kod većine, ali je taj dan fantastičan, pun svježine, procvjetao, kao da je iz doba prastvaranja - nastavlja Ivan, koji je u bodljikavim kaktusovim iglicama našao prijatelja za razgovor jer drugog nema.
- Previše je toga bilo, da ne bi bilo. Ovaj život mi odgovara premda sam prikraćen za susrete, dogovore... Kad si postrani, sve je teže. Daleko od očiju, daleko i od srca - kaže Ivan.
Ne libi se u razgovoru za sve negativno, a toga je, poručuje, puno u društvu, prst uprijeti u političare i politiku. Ne zbog sebe, jer on je svoj put sam odredio, nego zbog tisuća onih koji okreću leđa i odlaze.
- Dante je pisao o požudi, proždrljivosti, pohlepi, srditosti, krivovjerstvu, nasilju, prijevari, ali je izdajice smjestio u deveti, posljednji krug pakla, posebno obilježivši izdajice domovine - onako za sebe će Ivan zabavljen svojom mačkom koja sluša što govori i dakako ne razumije.
Kraj u kojem se više ne čuje smijeh djece
Deseci zaseoka u zaleđu Biokova danas su bez stanovnika. Prije samo tridesetak godina na ovim prostorima bilo je više od tisuću stanovnika, a danas je ostala nekolicina starih ljudi od Zavojana do Poljica Kozičkih. Prošle jeseni u Zavojanima smo zatekli Miru Majstorovića, koji nas je proveo po napuštenom selu u kojem više nema ni djece ni škole.