Dobro je, kad nije bolje, smireno, zaokupljen svojim mislima govori Ivan Grljušić dok pogled upire u planinu Veliki Šibenik, jer ona je prvo što vidi kad proviri glavom iz svoje kuće u zaseoku Vekići, koji se nalazi u danas napuštenim i iseljenim Poljicima Kozičkim.

POGLEDAJTE VIDEO: Stare priče i fotografije Dalmacije 

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: Milan Šabić/PIXSELL

Ivan je jedan od rijetkih stanovnika ovoga kraja u kojem su se dimovi davno prestali dimiti jer, kako to kaže, nemaju kome više ozeble ruke grijati. Diplomirao je hrvatski jezik i južnoslavensku književnost, hrvatski je pjesnik, pripovjedač, esejist, romanopisac, književni i kazališni kritičar, dramski pisac, antologičar za kojim je debelo "pofutran" opus književnog rada u više od pedesetak napisanih djela, od kojih su neka prevedena na engleski, njemački, japanski i francuski jezik. Ovakvu jednu osobu pronaći u opustošenom dijelu zemlje raritet je vrijedan svake minute ugodnog razgovora

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL  Davnih je godina prošlog stoljeća odlučio život velegrada zamijeniti mirnom seoskom oazom, zadovoljiti se onim što u danom trenutku ima i ne težiti nemogućem. To je, kaže, njegova životna filozofija. Premda bi prikladnijim mjestom boravka s obzirom na svoj rad ovakvom jednom čovjeku pristajao gradski život, druženja, razgovori istomišljenika i onih drugih neistomišljenika, barem pretočenih u jednu od zanimljivih dramskih predstava, on je izabrao život lišen svakodnevnih obveza i rokova u kojem je prvenstveno "svoj i ničiji više". U njegovu tek naizgled skromnom domu vatra lagano pucketa, hladno je u ovim planinskim selima vrgoračkog kraja.

Zatekli smo ga kako hrani seoske mačke. Njih tridesetak oko njegovih nogu, a on imenom oslovljava gotovo svaku. Više je, nažalost, mačaka u ovom zaseoku nego stanovnika, ne samo u ovom selu, nego u cijelom ovom kraju. Drago je Ivanu što smo navratili, jer rijetki i svraćaju, ali mnogi znaju za pjesnika koji je možda baš ovih dana zabavljen u pisanju poezije, drame, romana ili neke ozbiljne znanstveno utemeljene studije.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL Za godinu rođenja ne pitamo, ali čestitam 70. rođendan dok Ivan uz smiješak prihvaća šalu. Ne brinu njega godine, nego sve ovo što se u svijetu i oko nas događa. Jer bez obzira na fizičku udaljenost od globalnih i lokalnih događanja, Ivan studioznim razmišljanjem donosi zaključke.

Računalo je uvijek uz njega, treba mu, kaže, za pisanje, jer misli još naviru, ponekad bujica toga što bi trebalo zapisati, a onda opet danima ništa. Kao da se mozak odmara do skorog pisanja. Iz udaljene fizičke perspektive promišlja i o društvenim zbivanjima, politici i političarima.

OVO JE PRIČA O NJIMA U zaleđu Biokova samo su starci ostali: 'Mišo i Neda ovdje su pjevali. Danas nema nikoga...'

- Svi slojevi našega društva su poljuljani, rastočeni, domovina nam izumire, mladi je napuštaju, a političari se zabavili sobom i svojim interesima. Politika je prešla sve granice dobra ukusa, pristojnosti i mjere. Ni najmanje ih nije briga za ono što određuje narod i naciju, njezine vrijednosti, tradiciju, kulturu... Sve vijesti i događaji započinju s njima, oni su na naslovnicama. I najmanji od te sorte, ustoličen na nekom lokalnom prijestolju koje zamišlja kraljevskim tronom, osjeća se nedodirljivim, nezamjenljivim, bogomdanim, pogleda uprta u oblake kao da lebdi pola metra iznad tla, a svi bi mu se i za najmanju sitnicu morali klanjati, prignuti koljeno i bojažljivo ga moliti i preklinjati dokle god se njegova milost ne udostoji pogledati i možda uslišiti molbu podanika. Ne možeš ići ni u WC ako nisi član neke stranke - govori, a onda već u sljedećem trenutku okreće se svakodnevnom životu u ovoj zemaljskoj pustoši fizičkog preživljavanja.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL Za svakodnevne potrebe treba do petnaestak kilometara udaljenog grada Vrgorca, u kojem je kao dječarac završio gimnazijsko obrazovanje. Dobro je, kaže, što lijekove barem može telefonski naručiti, a za donijet uvijek netko navrati. Teško je živjeti s otprilike 350 eura mjesečne mirovine i sve što je čovjeku potrebno za život imati. Ipak, podcrtava Ivan, on je uvijek bio i ostao "slobodan strijelac", nikad ničiji, nego svoj i sam.

- I danas bih napravio isto, netko ode za trgovinom, zarađivanjem novca, netko za skupim autima, a ja sam skupljao knjige i kaktuse - kaže Ivan, kojih u kući ima od najmanjih do najvećih.

- Volim kaktuse. Mogu preživjeti s rosom, cvjetaju obično jednom godišnje, cvijet traje jedan dan kod većine, ali je taj dan fantastičan, pun svježine, procvjetao, kao da je iz doba prastvaranja - nastavlja Ivan, koji je u bodljikavim kaktusovim iglicama našao prijatelja za razgovor jer drugog nema.

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL - Možda je i bolje, jer se ti razgovori uglavnom svode na bezvrijedne ćakule, a većini je bolje što manje govoriti. Ništa mi ne smeta ako si sutra ne budem mogao priuštiti ni onaj minimum, svejedno mi je, zadovoljit ću se s onim što u tom trenutku imam. Moj život je normalan s mnogo rada i truda. Ne treba mi ništa - govori ovaj književnik čija se djela čitaju u cijelom svijetu.

- Previše je toga bilo, da ne bi bilo. Ovaj život mi odgovara premda sam prikraćen za susrete, dogovore... Kad si postrani, sve je teže. Daleko od očiju, daleko i od srca - kaže Ivan.

Ne libi se u razgovoru za sve negativno, a toga je, poručuje, puno u društvu, prst uprijeti u političare i politiku. Ne zbog sebe, jer on je svoj put sam odredio, nego zbog tisuća onih koji okreću leđa i odlaze.

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL - Mora im se reći, nisam se ja nikad bojao govoriti. Ljudi se uglavnom ukopaju u svoje rovove i ne razmišljaju racionalno. Sad više nisu važne politike i stranke, riječ je o našoj egzistenciji, opstojnosti... Svakim danom nas je sve manje, ne bježe ljudi od dragosti i obijesti. Svejedno mi je koja je stranka jer oni su bitni sami sebi i oni se izvrsno slažu kad su u pitanju njihovi interesi, bez razlike, a narodu je teško i bit će sve teže. Vlast je dostatna sama sebi, mogu što hoću, ali kad se dogodi moralni rasap, onda ni materijalno ne može durati vječno, ovo stvarno ode u čas posla. Nestaju nam moralne i duhovne vertikale, a onda je lako rastočiti i sve ostalo - govori Ivan.

ODMAH MU SE SVIDJELA Ljubav Slavice i Dragutina traje već 60 godina: ’Prihvatila sam ga. Nije mi se više čekalo’

- Dante je pisao o požudi, proždrljivosti, pohlepi, srditosti, krivovjerstvu, nasilju, prijevari, ali je izdajice smjestio u deveti, posljednji krug pakla, posebno obilježivši izdajice domovine - onako za sebe će Ivan zabavljen svojom mačkom koja sluša što govori i dakako ne razumije.

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL - Ma za mačku manje više jer, nažalost, mi ne shvaćamo, a to je puno teže - na odlasku će dok nas ispraća onako raširenih ruku na sredini napuštena sela. 

Kraj u kojem se više ne čuje smijeh djece

Deseci zaseoka u zaleđu Biokova danas su bez stanovnika. Prije samo tridesetak godina na ovim prostorima bilo je više od tisuću stanovnika, a danas je ostala nekolicina starih ljudi od Zavojana do Poljica Kozičkih. Prošle jeseni u Zavojanima smo zatekli Miru Majstorovića, koji nas je proveo po napuštenom selu u kojem više nema ni djece ni škole.