Htio je biti pilot, upisao je građevinu, da bi na kraju spašavao živote teškim srčanim bolesnicima nakon što je s odličnim završio medicinu. Živio je u Australiji i SAD-u, gdje je učio od najboljih svjetskih kardiokirurga, a bez podrške supruge i dvoje djece, kaže, ne bi uspio. U privatno vrijeme vozi quad po planinama, sluša Metallicu, a opušta ga pranje prozora. Riječ je o kardiokirurgu, doc. dr. sc. Mati Petričeviću, pročelniku Zavoda za kardiokirurgiju KBC-a Split i profesoru na sveučilišnom odjelu zdravstvenih studija Sveučilišta u Splitu.
Otkrio nam je i brojne zanimljivosti kako iz svog privatnog, tako i poslovnog života gdje su mu se itekako urezali u pamćenje potresi koji su 2020. pogodili Zagreb i Baniju. Za vrijeme oba potresa bio je dežuran kardiokirurg. Na kraju nam je otkrio i koje su mu želje.
Što ste kao dječak govorili da bi voljeli biti? Otkad ste znali da želite biti liječnik?
Odluka da postanem liječnik ne datira od ranoga djetinjstva. Naime, nisam uopće imao ideju što bih volio raditi kad odrastem. Volio sam automobile i građevinske strojeve, tata je imao građevinsku firmu. Odmalena sam bio vezan za građevinu i savladao sam rad na svim građevinskim strojevima još kao dijete. I danas mi je hobi automehanika i volim građevinske strojeve, makar u zadnje vrijeme imam sve manje prilike za to. Kasnije sam želio biti pilot, ali antropometrijski sam bio previsok, da ne kažem prevelik za pilota, pa sam vrlo rano odustao od te ideje. Ideja da postanem liječnik pojavila mi se pred sam kraj gimnazijskog doba. Po završetku gimnazije imao sam dvojaki interes za medicinom i građevinom te sam upisao oba fakulteta 2000. godine. Imao sam tako dva indeksa, ali opredijelio sam se početkom akademske godine za medicinu i od građevine mi je ostao samo indeks, a medicinu sam upisao kao posljednji na rang ljestvici. To sam shvatio kao izazov i onda sam uz maksimalni napor prvu godinu faksa završio kao najbolji student u generaciji, čime sam zaslužio stipendiju Grada Splita.
Kad ste završili medicinu? Što vas je privuklo kardiokirurgiji?
Medicinu sam završio 2006. s odličnim prosjekom i odličnom ocjenom diplomskog rada. Ono čime se posebno ponosim su Dekanova nagrada i Rektorova nagrada. Te dvije nagrade i danas smatram jednim od važnijih dostignuća. Ponosim se edukacijom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu koji me pripremio za sve što je slijedilo u mojoj karijeri. Odluka za kardiokirurgiju bila je gotovo pa slučajna, naime trebao sam po završetku MEFST-a ići u Milwaukee (SAD) raditi kao istraživač, sve je bilo praktički dogovoreno, ali iznenada se pojavila prilika za angažmanom na Klinici za kardiokirurgiju KBC-a Zagreb pod mentorstvom prof. dr. sc. Bojana Biočine. Tu priliku nisam propustio te sam od 2008. u Zagrebu na Klinici za kardiokirurgiju krenuo u pustolovinu jedne od najljepših specijalizacija u medicini - kardijalne kirurgije.
Možete izdvojiti neku zabavnu anegdotu s posla te neku najdramatičniju?
Zabavnih anegdota s posla ima puno, puno dočekanih Novih godina, Božića s kićenjem božićnih jelki. Operacija kao takva je sama po sebi avantura, kad završi kritični dio zahvata atmosfera u operacijskoj sali se relaksira i bude nam zabavno. Sretni smo jer smo pomogli bolesniku, a i jer smo uspjeli odraditi nešto zahtjevno što malo ljudi može napraviti. Pomagati ljudima, i pritom biti jedan od rijetkih koji to može i zna je velika privilegija, ali i žrtva jer posao je stresan i konzumira nas 24 sata dnevno. Drame je znalo biti također, međutim srećom rijetko. Spomenuo bih potrese u Zagrebu kao dramatične faze. Naime, u oba dva velika potresa bio sam dežurni kardiokirurg, u drugom potresu sam čak bio u operacijskoj sali te izvršavao operacijski zahvat. Sjećam se kao da je bilo jučer, bilo je dramatično. Uz to još izazovi s COVID-19 pandemijom.
Što vas najviše veseli, a što najviše rastužuje u poslu?
U poslu me veseli svaka operacija, svaka šansa bolesniku da ozdravi, prilika da se nekome spasi život. Taj osjećaj kad bolesnik dobije novu priliku za život je prekrasna, to zadovoljstvo briše sav umor nakon operacijskog zahvata. Ono što me rastužuje je nepravda, ne volim kad nepravda uzme maha i kad su ljudi nesretni. U poslu me rastužuje kad operacija ne poluči rezultat, a nažalost ima i takvih momenata, vrlo rijetko, ali dovoljno često da nam se takvi scenariji urežu u sjećanje i bude loše uspomene. Ono što me pak frustrira u poslu je scenarij kad imam puno više bolesnika za operaciju nego što mogu izvršiti zahvata. Da bih to uspio, organiziram "danonoćni rad" sa svojim timom i ono na što se ponosim je činjenica da se u Splitu praktično ne čeka na operacijski zahvat nakon učinjene kardiološke obrade.
Što vam je u privatnom životu ispušni ventil? Koje hobije imate? Kakvu glazbu slušate?
Volim čistiti prozore, ha, ha, ha... To me opušta, čudna navika, ali definitivno jedna od aktivnosti kad trebam odmoriti mozak od svakodnevnih aktivnosti. Jako volim i kuhati, a specijalitet mi je priprema teleće koljenice. Glede glazbe, kad bih birao jednu grupu, to bi bila Metallica, ali tu su i RHCP, U2, Post Malone, Elton John i drugi. Operacijski zahvati dugo traju pa stignem poslušati zaista sve što preferiram. Glazba me ispunjava, daje neki mir ili snagu, motivaciju. Ispušni ventil mi je vožnja quada u planinama. Jako volim quadove i prirodu, s quadovima nisam samo off-road, nego sve više i u no-road uvjetima. Volim prirodu, planine, ispunjavaju me vožnja quada po planinama, miris borova, svježi zrak...
Uspijevate li uskladiti posao s obiteljskim životom?
U razgovoru s jednim vrlo dragim profesorom s Harvarda, koji je isto kardiokirurg, rekao mi je jednom prilikom da je život kardiokirurga tronožac - jedna noga je profesionalni život, druga noga je obiteljski život, a treća noga društveni život. Zaključio je - izaberi dvije od tri noge, za sve tri nema vremena. Trudim se, uz profesionalni život koji uzima jako puno vremena, ono malo vremena što ostane posvetiti obitelji. Moj posao kardiokirurga je zapravo poziv, tu nema radnog vremena, bolesnici nas trebaju u svako vrijeme i s takvim radnim postavkama teško je imati razvijene postavke drugih aspekata u životu.
Koliko vam je obitelj važan oslonac u poslu?
Obitelj mi je sve, veliki oslonac, jako puno smo vezani jedni za druge. Istina, malo vremena imamo zajedno, ali to je najvrednije što imam i nešto što me istinski ispunjava.
Radili ste u Americi i Australiji, kako vam je tamo bilo?
Da, 2014./2015. sam bio na Sveučilištu Michigan, gdje sam kao stipendist Sveučilišta Michigan - "Stipendija profesora Steve Juliusa" imao priliku učiti ugradnju umjetnog srca od profesora Francisa Paganija. Nemjerljivo iskustvo, velika privilegija i jedno od najvećih svjetskih sveučilišta na kojem sam se usavršio kao kardiokirurg. I ne samo kao kardiokirurg, prilika da učite od svjetskih velikana čini vas ne samo boljim stručnjakom, nego i boljim čovjekom. U Australiji sam 2019. radio kao specijalist kardiotorakalne kirurgije, u bolnici Royal Melbourne Hospital. Iskustvo rada u Australiji izgradilo me je dodatno kao kardiokirurga i kao čovjeka. Radio sam u timu profesora Jamesa Tatoulisa, koji je istinski velikan svjetske kardiokirurgije. Sretan sam radi svog profesionalnog angažmana na različitim kontinentima u najvećim svjetskim kardiokirurškim centrima. Moja obitelj je bila sa mnom i bez njih to ne bi bilo moguće. Iskustvo življenja u SAD-u i Australiji oplemenjuje ne samo profesionalno, nego i u svakom drugom smislu.
Što vam je ondje bilo najbolje, a što vam se baš i nije svidjelo?
SAD i Australija su u mnogo toga slični. Ono što mi se sviđa u Australiji je utjecaj azijske kulture, posebno u gastronomskom smislu jer obožavam azijsku kuhinju. Priroda je fascinantna u Australiji, slično je i u SAD-u. Što mi se ne sviđa? Hmmm. Život u multimilijunskim gradovima je izazovan, ponekad ste samo broj u masi ljudi, otuđenost pojedinca u takvoj masi nije posebno lijep osjećaj. Osim toga, sunce tuđeg neba sije uvijek slabije. Bez da ističem sad negativne aspekte življenja u SAD-u i Australiji, istaknut ću da smo sretni što živimo u zaista najljepšoj zemlji na svijetu. I ne mislim sad samo na Dalmaciju, u kojoj živim sad, nego mislim i na našu Slavoniju i Baranju, naše Zagorje, Liku, Istru da ne spominjem.
Biste li voljeli opet otići živjeti u inozemstvo, ako da, gdje?
Teško pitanje. Imam ponuda za odlazak u inozemstvo. Nemam u planu ići raditi u inozemstvo, ali kad bih išao van raditi, to bi bila Azija, npr. Singapur, Kuala Lumpur. Saudijska Arabija i UAE su također zanimljive destinacije za kardiokirurga.
Živjeli ste i u Zagrebu, potom ste se vratili u rodni Split, kako to?
Riječ je o karijernoj prilici da kao voditelj kardiokirurgije u Splitu ostvarim svoje vizije i planove te uskladim organizacijski i u kvaliteti rada splitsku kardiokirurgiju sa svjetskim standardima. Osim toga, moji korijeni su iz Dalmacije, iz mjesta Proložac Donji u Imotskoj krajini, 70-ak kilometara od Splita. Uz to sam po rođenju Splićanin. Sve skupa, ideja o dolasku u Split imala je dosta argumenata za. Sretni smo u Splitu, Dalmacija je posebna. Djeca su blizu baka i djeda, a Split je dobro povezan s ostatkom svijeta, tako da uvijek možemo otići nekamo na odmor. Što se Zagreba tiče, moja djeca su rođeni Zagrepčani, Zagreb ima posebno mjesto u mom srcu i danas se veselim kad god idem prema Zagrebu. Sretan sam što sam u životu imao priliku živjeti na različitim mjestima, to čovjeka čini plemenitijim, proširuje horizonte.
Je li život na jugu smireniji, opušteniji od života u Zagrebu? Koje su prednosti života na moru?
Najveći dio vremena u danu provodim u operacijskoj dvorani, a sve operacijske dvorane ovoga svijeta su manje više - iste. Razlika je kad izađem kasno navečer iz operacijske sale. Vizura grada Splita je lijepa, Split je zaista najljepši grad u svijetu, krasni ljudi, taj duh Mediterana, grad posebne energije. Život uz more je nešto posebno. Imao sam to doduše i u Melbourneu, gdje je šetnja uz ocean nešto zaista neopisivo. Ali ne bih tu izostavio ni Zagreb, koji nudi nešto drugačije, ali ipak prekrasno.
Na što ste najviše ponosni u životu?
Ponosan sam što imam svoju obitelj, ponosan na suprugu Mirnu koja je odgojila i odgaja dvoje prekrasne djece, sina Antu (11) - nogometaša i odlikaša te kćer Mateju (9), koja uz to što je odlična učenica svira i violinu te pleše u plesnom klubu sa zapaženim uspjehom.
Koja vam je najveća želja, a koja vam se još nije ostvarila, kako poslovno, tako i privatno?
Poslovno imam želju ugraditi umjetno srce u KBC-u Split. Kvalificiran sam za to, radio sam te procedure s odličnim rezultatima. Privatno samo jednu želju imam - da mi Hajduk prvak bude.