Hrvatska je zbilja da ljudi iz svih krajeva lijepe naše hrle u Zagreb jer su u glavnom gradu mogućnosti za napredak veće, život lakši, a stvari jednostavnije. No ima i onih koji nisu zadivljeni svjetlima metropole i koji su spremni sve povlastice takvog života  zanemariti i preseliti se na komadić tla okružen morem sa samo 130 ljudi. Nema užurbana života, strke, tramvaja pa čak ni automobila, a uvijek možeš prošetati obalom u uloviti hobotnicu za ručak. 

- Nije idealno, ali tu sam našla sebe - rekla nam je Mihaela Delač (39), rođena Zagrepčanka koja je ostavila rodni grad i preselila se u mjesto Luku na otočić Prvić kod Vodica. Razvija biznis s kultnom konobom na otoku, uzgaja 80 koza i tri magarca, a uskoro će imati i brod.   

- Rođena sam, živjela i završila frizersku školu u Zagrebu. Radila sam kao frizerka, ali su mi počele smetati kemikalije koje se koriste za farbanje i ostalo, počele su mi ruke oticati  pa sam se prebacila u muški frizerski salon. Muškarci još rjeđe boje kosu! Ostavila sam taj posao i dala se u grafiku s tadašnjim dečkom, današnjim suprugom Zoranom Štambukom. Radili smo papirnatu konfekciju nekoliko godina, a onda je 1998. godine došlo do blokade tržišta kad su svi jedni drugima dugovali, a nitko nije dugove plaćao. Prodali smo svoju tvrtku Eco bag, zajedno sa strojevima i svime što smo imali i otišli kampirati na Zlarin 1999. godine.  Lijepa priroda, ugodna klima i suživot s prirodom ostavio je traga na paru Delač- Štambuk. Ostavili su kontinent i iznajmili konobu u obližnjim Vodicama. Otkako ih je privuklo more, više mu se nisu uspjeli oteti.

- Konobu smo držali četiri godine, a potom smo radili na Visu  i plovili malim kruzerima po Jadranu. Shvatili smo da je na moru jako lijepo i da uz more želimo živjeti. Sljedeća prilika pružila nam se kad su tražili voditelja hotela Maestral na Prviću. Preselili smo na Prvić 2006. godine i nakon dvije godine rada skupili smo novac i obnovili ruševnu staru kuću  uz more bez struje, vode i krova. Uredili smo je, dobili smo koncesiju na nju  i 2008. godine otvorili konobu. Zove se Stara Makina jer je na tom mjestu ranije bio pogon za preradu ulja. Iskombinirali smo ekološko, biološko i prirodno pa spremamo svoju kozetinu, služimo ulje iz svog maslinika, prve dvije godine  pokušavali smo uzgajati i povrće, ali otočka je zemlja škrta, a traži mnogo vode koja je na otoku kao zlato pa povrće sada uzgajamo samo za sebe. No na meniju se nađe samo ulovljena riba, polpete od hobotnice, crnog rižota, rižota s povrćem za vegetarijance među nautičarima i njoki sa šparogama u proljeće, kad im je sezona - govori nam Mihaela. 

Stara Makina postala je pravo kultno mjesto Luke na Prviću. Kako su Mihaela i Zoran ljubitelji glazbe, u njihovoj konobi gostovali su brojni glazbenici i napravili dobar štimung za domaće i goste. Postali su pokretači događanja na otočiću, na kojem polako izumire i tradicionalna fešta i bodulske igre pripetavanja. 

- Gostovali su  Zabranjeno pušenje, Damir Avdić, Rambo Amadeus, irski band James Cannon & Sinners, Tribute to Azra band, šibenska glazbena družina Cinkuši i drugi. Ulaznice nikad ne naplaćujemo jer nastupima želimo promovirati konobu i Prvić i biti sigurni da je sve to samo naša mala interna zabava - priča nam Mihaela.  Nakon osam godina života na Prviću, gleda svoje bivše sugrađane kako cijelu godinu rade da bi si priuštili dva tjedna odmora na moru. Ona je stvar “okrenula” pa na moru radi da bi se otišla “odmoriti” u Zagreb. No put do održivog otočkog poduzetnika na Prviću bio je prilično trnovit za doseljene Zagrepčane. Malomišćansko opiranje svakoj promjeni uzelo je truda i živaca.

- Morali smo svladati brojne prepreke. Prve tri, četiri godine bile su zbilja krvave. Na svakom koraku čekala nas je neka zamka.  Dobili smo 45 prijava zbog držanja koza na otočiću, mještani su potpisali peticiju da nas se izbaci s otoka i na kraju smo morali koze preseliti na Mišjak i Sestricu. 

Bavili smo se maslinarstvom i osvojili treće mjesto za kvalitetu ulja na Noćnjaku. Stavili smo priznanje na zid konobe, ali su nas tako pljuvali i rugali nam se da smo ga na kraju skinuli. Umjesto da se pohvalimo uspjehom, vratilo nam se u lice kao bumerang - kaže Mihaela. Na Prviću drže i tri magarca Uška, Kelu i Maru.  

Više su im kućni ljubimci nego što im za išta služe, ali jako su im privrženi. Možda dvočlana poduzetnička obitelj jednog dana napravi farmu tovara i prodaju magareće mlijeko, no sljedeći im je korak obnoviti brod. Već su ga i kupili, pa  12,5-metarski metalno-drveni brod trenutačno preuređuju te bi ga uskoro trebali i krstiti. Kako je prijašnjem vlasniku već nekoliko puta potonuo, nadaju se da je kod njega ispucao sve svoje želje za ronjenjem u dubinama. Ipak, u slavu svojih podmorskih putovanja dat će mu ime  Tonko.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!