Prenosimo osobnu ispovijest autorice knjige 'Rockabye: From Wild to Child' Rebecce Woolf o neuobičajenom izboru koji je napravila nakon smrti muža i o životu koji je sve samo ne konvencionalan:
POGLEDAJTE VIDEO: Kad volite, sve je lakše
Kad mi je suprug umro, zavjetovala sam se da ću ostati sama u životu. Ne zato što sam tugovala, već zato što je obiteljsko partnerstvo bilo nešto što nisam željela ponoviti.
Moj je brak bio traumatičan na način kojeg nisam bila u potpunosti svjesna dok moj muž nije naglo umro. Nakon toga shvatila sam da imam potrebu odgojiti svojih četvero djece u kućanstvu bez toksičnosti, što mi je postalo i prioritet u životu.
Moj zavjet da ću ostati samohrana majka nije značio da ću se seksualno i emocionalno ograničiti. Odlučila sam da ću imati ljubavnike i kratkotrajne veze - neobvezujuće, ali zadovoljavajuće.
Ono što sam otkrila je bilo da će me ova odluka, koja me maksimalno udaljila od klasične veze u kojoj sam bila uvjetovana prihvaćanjem statusa quo, dovesti do najmanje toksičnih i najkorisnijih veza u kojima sam ikad bila...
To su bile veze koje nisu bile monogamne, neke i homoseksualne, s pozitivnim pogledom na seks. Često su uključivale i više partnera - ponekad sve zajedno. Bile bi bestidne. Transparentne. Komunikativne. Bila sam poštovana i voljena na način za koji nisam mislila da je moguć.
Neke veze su bile na daljinu, neke su bile bliže kući, ali sve su bile ograničene, što je oslobađajuće i paradoksalno stabilno. I uvijek izvan moje kuće.
Ipak, nakon nekoliko mjeseci spojeva, zaljubila sam se. Upoznao je moju djecu, došao je u naš dom. Ali budući da je živio u drugoj državi i povremenom radio u Los Angelesu gdje živim s djecom, i dalje sam se osjećala sigurno, nisam bila opterećena vezom. Kako bismo i dalje ostvarivali moju želju za ležernošću, nastavili smo viđati druge ljude, istraživati ne-monogamiju. Ali kad se preselio u LA, nešto se promijenilo. Shvatila sam da nisam sposobna za 'normalnu' vezu. Da granice povučene na početku nisu bile dovoljne. Naša je veza počela nalikovati nečemu što nisam željela, a prekinula sam je prilično iznenada.
Kako se ispostavilo, sigurnost odnosa za mene bi dolazila od odvajanja 'crkve i države'. Od tada svoje intimne veze držim što dalje od svoje djece.
Često se od žena, posebno samohranih majki s djecom, očekuje da čeznu za stabilnošću - da pronađu nekoga s kim će dijeliti život. Ali često, konvencionalni odnosi ne donose korist ženama.
I to je razlog zašto su se mnogi heteronormativni brakovi tijekom karantene neslavno raspali. Ženama je više dosta biti emotivna podrška muškarcima uz djecu, obveze u kući i posao. Nema te energije da sve to drži stalno na okupu - sretno i zadovoljavajuće.
Osim toga, toliko je samohranih žena traumatizirano prošlim vezama. Znamo što želimo i sigurno ono što ne želimo više nikad, ali čini se da nismo sigurne kako to tražiti ili čak i ako to uopće možemo pronaći.
Znam da u ovoj fazi svog života želim intimnost. Podršku. Želim se ševiti. Ne želim se ponovno obvezati, ponovno vjenčati, živjeti s nekim ili dovesti svog partnera kući kako bi upoznao moju obitelj.
Znam da mogu imati sve te stvari, čak i ako me - kao ženu, kao udovicu, kao majku - nikad nitko nije poticao da to tražim.
Nema ništa novog vezano za ljubavne veze bez obveze ili u kratkotrajnim vezama s ljudima koji ne trebaju postati više od onoga što jesu. Pa ipak, binarna očekivanja za majke male djece, s pretpostavkom da stabilnost za nas znači dugoročno partnerstvo, monogamiju, čak i kohabitaciju učinili su nam gotovo nemogućim gledanje izvan društvenih očekivanja i izgradnju veza koje nam zapravo koriste.
Patrijarhat nas uvjetuje da se osjećamo nepotpuno bez trajnog partnerstva, prisiljavajući nas na pretpostavljenu stabilnost, čak i kad se pokaže nepouzdanom i nesigurnom. A kad se žena odbije prilagoditi ovoj očekivanoj ideologiji, često se smatra slomljenom ili prevrtljivom, prostitutkom ili nerealnom.
Iako sam bila jako mlada kad sam se udala i imala djecu, isto tako sam mlada ostala i udovica. Ali, moja potraga za nečim što mi bolje odgovara od monogamne veze ne odnosi se samo na mene. Posljednje dvije godine provela sam puno vremena držeći predavanja i razgovarajući sa ženama svih dobnih skupina - slobodnima i oženjenima, s partnerima i udovicama - koje su željne seksualnog eksperimentiranja.
Mnoge homoseksualne žene izlaze iz monogamnih hetero veza, a da nikada nisu doživjele homoseksualni spolni odnos. Mnoge se žene s ograničenim iskustvom nalaze na vrhuncu svoje seksualne premijere. Mnogo heteroseksualnih žena tek sad pokušava raspetljati patrijarhalne norme iz svoje predodžbe o tome tko su i tko su uvjetovane da budu.
Dok žene iznova zamišljaju tko mogu postati, na prvom mjestu im je zadovoljstvo i uče kako bez objašnjenja ili isprike ići za nekonvencionalnim vezama koje ih usrećuju, a jednako su vrijedne, ako ne i više, od dugoročnih monogamnih veza.
Toliki je naglasak na vremenskom ulaganju kada su odnosi u pitanju. Uzdižemo dugoročne monogamne veze i mrštimo se na seks za jednu noć. Pretpostavljamo da je jedna velika ljubavna priča moćnija od desetak kraćih i da bismo pronašli sreću moramo se udružiti i ostati zajedno, u dobru i zlu - čak i kad stvari postanu gore nego što smo mogli zamisliti.
Ove priče kao 'zauvijek su bili sretni' nanosi više štete nego bilo koje drugo uvriježeno mišljenje kojeg se mogu sjetiti. Ta pretpostavka stavlja ženama na leđa da moraju istrpjeti loša vremena i daje im nerealnu vjeru da će u budućnosti biti bolje. Inzistira na tome da je rastanak u biti njihov neuspjeh, a ženina žrtva je sveta.
Ali, stvaranje emocionalne povezanosti s kratkoročnim partnerima zapravo je nevjerojatno jak i raznolik osjećaj. Zapravo, ja sam iz tih niza kratkotrajnih veza puno toga naučila i sazrela. Sad mogu biti iskrena prema sebi. Mogu besramno živjeti u granicama koje sam sama postavila dok uništavam društvene granice zbog kojih sam se uvijek osjećala nelagodno.
Postavljanje granica može biti nezgodno kad se u nekoga zaljubite. Postaje gotovo trzajuća želja da ljude koje volimo pustimo u svoja srca i domove. To je potreba koja dolazi od ljubavi. Kao da je jedini način da spoznaš pravu ljubav da dopustiš da po cijelom tebi krvari. Ljubav kao da mora preuzeti sve drugo u ženinom životu. Postati ljepilo koje spaja živote.
Ali to je samo zato što imamo toliko malo mašte kada je u pitanju stvaranje vlastite verzije onoga što nam odgovara. U tome je ljepota kratkotrajnih veza, ljubavnika i odnosa za jednu noć. Možemo dati što možemo jedni drugima, a da se ne osjećamo dužni dati više od toga. Imati tu slobodu može biti izuzetno rehabilitacijsko iskustvo, posebno nakon neuspješne dugotrajne veze. Stvaranje sigurnih prostora za odnose pod vlastitim uvjetima nakon što smo godine proveli u opasnima, ključan je rast.
Pomirenje s mojom željom da intimno, čak i s ljubavlju, istražujem kratkoročne partnere koji su transparentno istog razmišljanja kao i ja, bilo je otkriće. Osim toga, razdvajanje sebe kao majke i ljubavnice čini mi se ne samo potrebnom, već i prirodnom. Mogu ostati prisutna s obje strane Vennovog dijagrama, ali ono što sam naučila iz tog prvog iskustva s ljubavnikom koji se pretvorio u partnera jest da se nešto u meni promijeni kada se ti dijelovi mojeg života preklapaju - osjećam se preplavljena potrebama svih strana odjednom, nesposobna ostati prisutna, rastrgana između sebe majke i sebe ljubavnice.
I kao jedini roditelj moje djece, boravak s njima ne može se pregovarati. Kad sam kod kuće, ja sam njihova. A budući da sam im jedini živi roditelj, još mi je važnije da sam im uvijek na raspolaganju. Da mi vrata za njih uvijek budu otključana, napisala je za Rafinery 29.
Zadržavajući veze na periferiji, neki bi mogli tvrditi da propuštam ljubav. Ali zapravo je suprotno: prvi put u životu sve što radim radim baš zbog ljubavi - prema sebi, svojoj djeci i prema svojim kratkotrajnim partnerima.
S gotovo 40 godina napokon sam u stanju prepoznati što zapravo želim i koliko se to razlikuje od onoga što se od mene u prošlosti očekivalo. Živim životom u kojem sam voljna jedine zavjete dati sebi i svojoj djeci, koju sam više nego sposobna sama odgojiti, uz podršku prijatelja i obitelji koji su mi uvijek bili stvarni životni partneri.
Iako ovakva odluka nije za svakoga, nadam se da će se ovakav stav o vezama koje kao da su na periferiji čovjekovog života uskoro normalizirati. Poštovanje tuđih granica i želja, bilo muških ili ženskih, mora biti obostrano.
Na taj način će sve više ljudi odbacivati nerealna očekivanja društva, a više će se baviti svojim osobnim potrebama i željama.
To je, uostalom, prava ljubav.