Prvi susret s napadajem panike imala sam drugoj godini fakulteta, u 23 godini. Iako sam bila svjesna da je studiranje na Pravnom fakultetu teško te da bih možda trebala usporiti s ispitima i prekinuti niz neprospavanih noći zbog učenja, ignorirala sam sve činjenice i signale koje mi je slalo vlastito tijelo, priča Andreja Pelko (38), danas majka troje djece i vlasnica kozmetičkog salona.
Bila je vesela i, kako sama kaže, “opičena” cura, no dok je jednog dana ispijala jutarnju kavu, obuzeo ju je jako veliki strah. Počela si je postavljati pitanja, gdje idemo kad umremo, zašto umiremo, zašto živimo, a u drugoj minuti počela je borba s mislima što ako se sad odlučim ubiti ili ajme, što ako ja nekog poželim ubiti?.
Što se to dogodilo?
- Odjednom su krenule suze, plač i nekontrolirano drhtanje svih mišića. Nisam htjela da itko primijeti da sa mnom nešto nije u redu. Otišla sam u WC, isplakala se, umila i izašla, i dalje nastavila po starom. No ostalo je pitanje što se to dogodilo - priča Andreja.
Život joj se počeo pretvarati u pakao, kao da ju je nešto opsjelo, a morala je dalje nastaviti živjeti. Nakon toga uslijedile su godine borbe s tjeskobom, neobjašnjenim strahovima, preskakanjem i lupanjem srca, panikom i osjećajem da umire.
- Najbitnije u svemu tome je što sam voljela sebe, svoj život, ali i dalje su mi se događale takve kontradiktorne situacije - priča naša sugovornica.
Imala je sreću što je potražila pomoć u Novoj bolnici na psihijatrijskom odjelu, gdje je naišla na predivnu i strpljivu specijalizanticu kojoj će do kraja života biti zahvalna što joj je pomogla bez da joj je prepisala ijednu tabletu, nego je s njom radila svakog dana šest mjeseci.
- Dijagnoza je bila anksioznost. Tješila sam se: ‘Pa to je ništa’, ali kako su dani prolazili, bilo je jako teško, a najteža je bila činjenica da uz sebe nisam imala nikoga tko bi me shvatio i pomogao mi - kaže Andreja.
Polako je počela dolaziti sebi, a strahovi i panika su je počeli napuštati. Uz terapiju, pomogao joj je i boks koji je počela trenirati. Do trudnoće s trećim djetetom.
- Ovoga puta znala sam što slijedi i već je bilo kasno da to izbjegnem. Sva tri porođaja bila su problematična, no kap koja je prelila čašu bila je kad je suprug ostao bez posla. Istodobno sam otvorila kozmetički salon u kući gdje sam radila danonoćno. Uz sve ostale obaveze, dojenje... - prisjeća se Andreja.
Svakodnevni nemiri
Kao kozmetičarka radi s ljudima te joj se oni često otvaraju. Kad joj je jedna djevojka kroz razgovor rekla da razmišlja o samoubojstvu senzibilnu i empatičnu Andreju to je - slomilo. Ponovno se javila misao da će umrijeti. Tad su joj na Hitnoj dijagnosticirali panični napadaj. Dali su joj Normabel, ali nije pomogao. Pune četiri godine, od tada, borila se s užasnim strahovima, tjeskobama i svakodnevnim nemirima.
Počela sam uživati
- Najgore od svega je to što nisam čovjek koji se lako predaje, trpim. Ne posežem odmah za lijekovima. Snagu sam opet pronašla u sportu, boksala sam... Borila sam se, ali očito je to predaleko otišlo i u jednom trenutku više nisam mogla podnijeti to stanje. Ponovno sam završila na terapiji. Doktorica me otpustila s antidepresivima. Nije mi ni rekla da imaju nuspojave - priča Andreja.
Shvativši da je pred zidom, morala je nešto promijeniti. Odlučila se na kognitivno bihevioralnu terapiju. Bilo je tu, kaže, puno plača, rada na sebi. No isplatilo se.
- Puno sam postigla, izgradila sam samu sebe i dalje se gradim. Teško je. Na zahtjev terapeutkinje morala sam napisati da je biti mama izrazito teško iako ja to ‘hendlam’ bez pol’ frke, ali na kraju tijelo kaže suprotno. Uspjela sam nekako izaći iz onih teških tjeskoba i strahova, no neki su i ostali - strah od tableta i bolnica. Ipak, počela sam uživati u životu, napokon - zaključuje Andreja.
Imam ljubavi, hiperaktivna sam, a povremeno se borim i s traumama
Napadaj panike nastaje kad nam naše tijelo želi reći da smo u nečemu pretjerali, da usporimo, da uživamo u životu... Ali, naravno, samo žurimo i radimo te uz sve to moramo se i djeci dati 100 posto. Problem je što imam ljubavi za sve, hiperaktivna sam da ne bih mogla u 48 sati odraditi sve što sam naumila. Problem je i što povremeno izlaze traume iz djetinjstva, priča.
Sport savjetujem drugima jer je meni mnogo pomogao
- Svi znamo da bavljenje nekom aktivnošću budi hormon sreće - seratonin, iako često anksiozni izbjegavaju napore kako im otkucaji srca ne bi porasli ili im se lice ne bi ozarilo. Razmišljaju kako im tlak pada/raste i da će umrijeti. Doživjela sam i sama to na treningu, a to se ne događa samo ženama, nego i muškarcima - kaže Andreja.
Promijenio mi se život nakon psihoterapije
- Godinu dana sam odlazila na terapije i naučila puno o sebi. Promijenila sam puno stvari - od posla, odnosa u braku jer je i on jako patio, libido je bio nula bodova... Svoje iskustvo danas rado dijelim. Nekoliko puta se dogodilo da tijekom nekog tretmana klijentici postane loše, ja joj ugrađujem trepavice i ona odjednom ne može disati, vrti joj se. Prepoznam o čemu se radi pa im iz svog primjera ispričam što je to i umirim. Jako puno ljudi ima neki problem s panikom ili tjeskobom, ali primjećujem da vrlo malo o tome znaju i strah ih je pričati jer se boje reakcija - smatra Andreja.
VIDI OVO! KVIZ: Koliko ste pametni?