- Zašto je iscrpljenost majki postala počasna značka? Kako je postalo društveno prihvatljivo, čak i vrijedno divljenja, davati toliko da vaše tijelo i duša prerano umiru od nedostatka odmora i duhovnog obnavljanja - zapitala se autorica i majka dvoje djece Heather Chauvin.
POGLEDAJTE VIDEO: Kad mama 'da otkaz'.
Ovo je njezina ispovijest:
Čini se kao da je to novi kulturni trend, ali je li to-to, zaista? Moja majka i njezina majka i majka njezine majke vjerovale su da njihova dobrobit nije važna.
Zašto? Zašto se na majku otvoreno gleda kao na jedan od najpodcjenjenijih položaja koji možemo imati, a ipak je toliko ljudskog razvoja vezano uz zdravlje i dobrobit majke?
Majčinstvo vidimo i definiramo na načine koji su proturječni i samoporažavajući. Jednom kad sam postala majka dvoje djece, moj je život u još većoj mjeri počeo odražavati ta duboko uvriježena kulturna vjerovanja oko majčinstva.
Na kraju sam taj pogled počela zvati 'sindromom izgaranja od želje da budem dobra majka'.
Seciranje kulture žrtvovanja
Kad god bih spomenula koliko sam iscrpljena uvijek sam dobivala isti odgovor: 'Imaš djecu doma. Naravno da si umorna'.
Očajnički tražeći nove ideje i rješenja, surfala sam Internetom, ali jedino što sam pronašla na ovu temu su blogovi mama koje su se napola šalile o 'maminim sokićima' i 'maminom vremenu za vino' piše autorica za Mind Body Green.
U jednom sam trenutku primijetila objavu na društvenim mrežama poznate poduzetnice milijarderke, koja je ujedno i mama, u kojoj se dotična žalila na svoju vječnu iscrpljenost, koju je pripisivala djeci i odgoju.
Nisam bila samo obeshrabrena, bila sam bijesna. Djelovala je kao osnažena poslovna žena, no ipak je i ona prihvaćala ideju da je majčinstvo kaos i patnja.
Ova ideja toliko je duboko ukorijenjena u našu definiciju 'dobre' majke da je nikakav novac, status ili pomoć izvana ne mogu ukloniti. Sjećam se da sam si pomislila: 'Je li moguće da je prihvaćanje ovakvog pogleda na majčinstvo jedini način da budeš 'dobra mama'? Je li mentalno, emocionalno ili fizičko iscrpljivanje zaista sve što preostaje ženama koje su majke?
Kao zaposlena majka, čak i kad sam najviše davala svojoj djeci što sam mogla sam se osjećala kao promašaj. Osjećala sam se sve gore.
Kriva percepcija 'dobre majke'
A poruka društva je bila jasna: 'Ako nisi neprestano iscrpljena ili ste u stalnoj, očajničkoj potrebi za kofeinom i / ili vinom, očito se dovoljno ne trudite. Ako za svoju djecu niste žrtvovali vlastite potrebe i želje, niste dobra majka'.
Biti 'dobra' majka uzrokuje iscrpljenost, možda čak i zahtijevala. Bilo je lijepo žaliti se na to, čak i šaliti se o umoru i nedostatku vremena za sebe, pod uvjetom da ste shvatili da to rade majke koje su dobre u svojem poslu - majčinstvu.
Što sam bila svjesnija takvog uvriježenog mišljenja to sam češće viđale dokaze takvog ponašanja oko sebe. Prisjetila sam se događa od prije par godina kad mi je jedna mama rekla da kako si ja to kupujem tako skupi šampon za kosu, da bih trebala kupovati jeftiniji i uštedjeti novac. I tako sam i napravila.
Nakon tog događaja sam zapravo shvatila da takvom štednjom na sebi ne činim nikome uslugu. I vrlo brzo sam se vratila kupnji skupljeg šampona. Samo što taj mali čin pobune nije bio dovoljan. Iako mi se promijenio stav i više nisam osjećala krivnju zbog toga što sam samu sebe počastila.
Crpeći energiju iz oskudnih rezervi, nastavila sam raditi, podučavati i više se baviti svojom djecom u očajničkoj želji potvrde od ljudi oko sebe. I onda se to dogodilo...
Prvi korak na pravom putu
Iako sam se više strastvenije zauzimala za majke koje su se brinule o sebi, nije se moglo poreći da još uvijek nisam sretna. Fizički, mentalno i emocionalno sam se osjećala opterećeno teškim pokrivačem bijede koji je počeo prelaziti u tihi, ali neporecivi osjećaj očaja.
Je li to bila poanta majčinstva?
Ako je, definitivno nisam željela biti majka. Nikad se ne bih željela tako osjećati. Bilo je toliko dana kad sam se silno željela rasplakati, premorena na sve moguće načine. Nisam mogla više ni sekunde izdržati u tom ambijentu stalne žrtve.
Moja djeca su bila nevjerojatna stvorenja i obojica su mi u potpunosti osvojili srce, a ipak sam se potajno pitala koliko još imam za dati. Iako sam postajala strastveniji prema odluci da se moram brinuti i za samu sebe, umor sam nosila poput počasne značke.
Dijagnoza problema
Taj osjećaj da uvijek zaostajem previše koraka samo je rastao kako je rastao moj sin Calvin. Što se više približavao postajanju dječaka, imao je više energije. Što se više mogao kretati, to je više inzistirao da treba to raditi. Bio je u neprekidnoj, cjelovitoj akciji od trenutka kada je otvorio oči do trena kad bi se srušio mrtav umoran u krevet.
Prije majčinstva nisam bila jutarnja osoba. Nisam imala naviku skakati iz kreveta, ali s Calvinom se to činilo obveznim. To me je dubinski uznemiravalo, osjećala sam se kao da nemam nikakvu kontrolu nad svojim životom. Ta jutarnja jurnjava bi mi potrošila sve živce, a strpljenja nije bilo ni na obzoru. Bila sam ruševina same sebe.
Kao netko tko je uvijek bio vrlo osjetljiv na buku i kaos, osjećala sam se neprestano nesinkronizirano s tim kako brz i glasan postaje moj kućni život.
Preuzimanje kontrole
Napokon sam zaključila da mi je dosta. Počinjati svaki dan s panikom i drekom i lomljavom me je u potpunosti iscrpljivalo. Čitajući na Internetu razne članke o psihološkom zdravlju, naletjela sam na jedan koji je govorio o jutarnjoj rutini i važnosti pridržavanja iste. I odlučila sam stvoriti svoju jutarnju rutinu koja bi me okrijepila.
Odluka da donesemo jednostavnu dnevnu promjenu pokazala se izuzetno vrijednom. S vremenom mi je to postala i navika na koju se još uvijek oslanjam kad započinjem svoj dan. Kao i kod svega drugoga, od jela do vježbanja, meditacije i još mnogo toga, najbolje mi ide kad se prepustim fleksibilnosti.
Nemam kruto postavljene rasporede ni navike koje vjerno pratim i ne ide mi kad se predugo pokušavam držati jedne rutine. Par mjeseci bih meditirala jer me je to opuštalo, a onda bih se jednog dana probudila s velikom željom da pišem.
Sami definirajte svoj uspjeh
Iako se ideja da ostanete otvoreni za svoje nove čežnje i želje može činiti privlačnom, u kulturi koja često definira uspjeh kao 'uvijek više, bolje, jače' moja potreba za fleksibilnošću se ljudima može činiti kao neuspjeh. Jesu li moj uspjesi manji zato jer se ne želim u potpunosti posvetiti jednoj stvari?
Kako je vrijeme prolazilo, a ja sam svašta isprobavala, ispostavilo se da je moja ideja uspješne jutarnje rutine značilo da je uopće ne moram imati. Moj cilj je bio stvoriti jutra koja me duhovno, emocionalno i fizički njeguju. Na koji način ću to postići, ovisi od jutra do jutra.
Bez obzira na to radite li bolje s ovim fleksibilnijim ili dosljednijim pristupom, željela bih vas potaknuti da razmislite o svojim jutrima. Što možete učiniti za sebe da vam početka dana bude ugodniji i ispunjeniji?