Moji dragi prijatelji, imam užasnu, sramotnu, trulu i neugodnu tajnu. Tajna koju mnogi moji prijatelji i poznanici iz stvarnog života ni ne znaju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ja sam pušač.
Poput idiota, od 1998. gotovo svaki dan pušim Marlboro Lights 100.
Sakrivala sam se iza garaža, gušila u autu, stajala na kiši, ranije odlazila s posla, vjenčanja, iz kina, dječjih darivanja itd., samo da bih zapalila. Čak sam i skijala na vodi dok sam pušila (vrlo neuspješno).
Vjerovala sam da je pušenje moj prijatelj, moj pouzdanik, moja štaka i moj poticaj već 16 godina.
Pregledavala sam stari album kako bih pronašla fotografiju koju bih uvrstila u ovu objavu, fotografiju koja prikazuje moju ovisnost o nikotinu već sa 17 godina.
Nisam pronašla jednu fotografiju. Pronašala sam JAKO PUNO fotografija.
Slike mene, mlade i sposobne trčati bez gubljenja daha, vitalne i neuke, s cigaretom u ruci. A ako nisam imala cigaretu u ruci, bila je kutija cigareta u mojoj ruci ili ispred mene.
Evo jedne fotografije, od doslovno stotina, koja pokazuje koliko sam budala bila:
Cigareta u mojoj ruci, cigarete na stolu, odjeća American Eagle, otvorena boca bezalkoholnog piva s potrganom etiketom da bih izgledala kao da sam dovoljno stara da pijem stvarno pivo. Potpuno, apsolutno neznanje.
Ne mogu zamisliti koliko sam cigareta popušila od noći kad je ta fotografija snimljena u svibnju 1999.. Pretpostavljam milijune.
Gledala sam (nekoliko) voljenih osoba kako iznenada i prerano umiru od pušenja. Gledala sam kako se moje vlastito zdravlje pogoršava. Gledala sam kako gore rupe na sjedalima gotovo svakog vozila koje sam ikad posjedovala.
Uspješno sam prestala pušiti u obje svoje trudnoće, pod glupim dojmom da ću devet mjeseci proći bez cigarete i da će to biti dovoljno vremena da me zauvijek izliječi. Nedugo nakon što su se rodila moja prekrasna zdrava djeca, došla je odgovornost. I tako sam glupo pomiješala tu odgovornost sa stresom.
A još sam se gluplje okrenula svom poznatom starom "ublažitelju stresa", gospodinu Marlboru. I prije nego što sam to shvatila, izjurila sam do garaže da bih zapalila dok su moji dragocjeni blagoslovi spavali u sobi.
Nedavno su mi se pojavili neki zdravstveni problemi. To, zajedno s činjenicom da sam pokušala joggirati prije nekoliko tjedana i uhvatila se kako se savijam iznad pločnika, ispuštajući dušu dok su umirovljeni parovi lako prolazili pored mene, znala sam da moram prestati. Opet.
I pri samoj pomisli na prekid postala sam tjeskobna i nervozna i, iskreno govoreći, bijesna.
Nisam željela prestati pušiti, iako sam znala da trebam prestati pušiti.
Pobogu, pa sama kutija mi govori da će mi pušenje uzrokovati rak ili srčani udar i završiti moj život rano, na isti način kao što je okončao i moj otac, ali to me nikada nije odvratilo. Da, zabrinulo me, ali što sam radila u vrijeme brige? Pušila sam kao dimnjak.
Tako sam zaključila da ovaj put ne mogu sama. Znala sam da mi trebaju neki lijekovi za liječenje ovisnosti o nikotinu ili nešto slično kako bih kemijski uklonila ovisnost iz svog mozga. Odlučila sam otići liječniku sljedeći ponedjeljak.
U nedjelju sam ostala bez cigareta. Umjesto da uđem u čistu paniku i jurim prema benzinskoj pumpi, rekla sam si da te večeri više neću pušiti. Jednostavno to nisam namjeravala učiniti.
Kriza je ubrzo krenula, a nakon guglanja savjeta za suočavanje s užasnim porivima, naišla sam na recenziju za knjigu Allena Carra "Jednostavan način za prestanak pušenja".
Nakon što sam pročitala tisuću zvjezdanih kritika i pogledala YouTube video zapise Ellen DeGeneres i Ashtona Kutchera koji se u to zaklinju, preuzela sam knjigu na svoj Kindle.
Pročitala sam ju za nekoliko sati.
Kad sam završila posljednju stranicu, imala sam potpuno drugačiji način razmišljanja nego kad sam započela prvu stranicu.
Također sam bila sigurna da u ponedjeljak ne idem liječniku po čudotvornu tabletu. Jednostavno više nisam namjeravala pušiti.
Knjiga se nije trudila govoriti o tome koliko su cigarete štetne niti me pokušala uplašiti da prestanem.
Moja majka i mediji to pokušavaju godinama. Umjesto toga, knjiga se bavila strahom s kojim se pušači suočavaju već pri samoj pomisli na prekid.
Pušenje povezujem s dobrim vremenima: vikendima, smijehom, druženjem pored bazena, čitanjem, pisanjem, slušanjem glazbe, telefonskim razgovorom, skijanjem na vodi, čak i mojim vjenčanjem...
(Čak i kao pušač svih ovih godina, držala sam ovu fotografiju IZVAN vjenčanog albuma, jer sam znala da je to najseljačkija fotografija na kojoj sam ikad bila. Nema ničeg lijepog i dražesnog u grimasi na licu koje udiše nikotin iza hale za goste. Zapravo mogu podnijeti pogledati ovu fotografiju tek sada, nakon deset dugih godina. To je kao da gledam svog demona u lice i kažem, "Hej, dah ti miriše na pepeljaru.")
Svejedno, pušenje sam uvijek povezivala sa zabavnim i uzbudljivim vremenima u svom životu, ali pušenje te stvari nije činilo zabavnim.
Jesu li naušnice koje sam nosila ili boja laka za nokte koju sam odabrala za te prilike zaista učinile te prilike posebnima? Ne. A ni cigarete nisu.
Čitajući knjigu, shvatila sam koliko mi je ispran mozak.
Počela sam razumijevati ono što nepušači već znaju - nikotin nije prijatelj, pouzdanik ili poticaj. Nikotin je neprijatelj.
Platila sam neprijatelju bogatstvo da me ubije.
A također sam shvatila da to što ne pušim ne znači da sam išta uskraćena.
Naprotiv, bio sam uskraćena samo tijekom pušenja: uskraćena za kisik, zdravlje, opuštanje, novac i slobodu. Budući da mi nije uskraćeno ništa dobro, sada znam da se ne bih smjela kretati potištena i bijesna prema svijetu i svima u njemu. Trebala bih se radovati!
I upravo to radim čitav tjedan.
Tjedan. Zvuči kao bijedna prekretnica, zar ne? Sedam malih dana.
Ali ovo je najdulje razdoblje, s izuzetkom trudnoće, koje sam uspješno prošla bez pušenja - čak ni jednom nisam popustila - i što je najvažnije, ovo je najdulje što sam prošla bez pušenja i bila sam potpuno sretna zbog toga.
Ne žalim zbog gubitka starog prijatelja. Slavim činjenicu da više nisam u ropstvu.
U sedam dana izdržala sam nekoliko megastresova, pohađala društvene funkcije i gledala napete serije, a niti jednom nisam popustila.
Nisam se nevjerojatno zabrinula ili otrčala do benzinske pumpe da popušim cijelu kutiju.
Bavila sam se time. Koristila sam tehnike iz knjige i lako sam pobijedila nikotinskog demona.
Ako ne pušite, aleluja i hvalite Boga! Ali ako to činite, pišem ovaj post za vas (i pišem ga bez cigarete, što je samo po sebi čudo jer pisanje uvijek povezujem s pušenjem). Čitaj knjigu. Nemate što izgubiti, osim pougljenjenih pluća i kratkog daha.
Možeš ti to. Vjeruj mi. Možeš. Lako. Da, rekla sam lako.
Čvrsto vjerujem, prvi put, da više neću pušiti.
Ni sutra, ni sljedeći tjedan, ni kad ću imati 80 godina.
I dopustite mi da preformuliram ono što sam rekla na početku.
Rekla sam da sam pušač.
Odustala sam od navike pušenja.
Nepušač sam, i hvala Bogu na tome.
(Umetnite melodiju Aladdinova "Cijeli novi svijet" za dramatičan efekt.)