Jednog jesenskog dana 2018. godine probudila sam se osjećajući se izmoždeno. Noć prije toga sam bila na pivi s kolegama i glasno sam govorila o nečemu što mi je jedna od njih povjerila i o onom što mislim da bi ona trebala učiniti.
- Voljela bih da ti to nisam nikad rekla - viknula mi je povrijeđena što sam otkrila njenu tajnu.
Nekoliko večeri prije toga, bila sam još i gora. Nakon komemoracije za zajedničkog prijatelja i nekoliko čaša martinija, besmisleno sam se svađala s našom domaćicom, bliskom prijateljicom.
Tog sam jutra samo sjedila s pulsirajućom glavoboljom i bolovima u trbuhu. Bio je to još jedan dan u nizu kad sam htjela zabiti glavu u jastuk i samo ostati tako.
Više mi nije trebalo puno da osjetim učinke alkohola. Uz koju čašicu noć mi se činila beskrajno zabavnom i voljela sam sve ljude na svijetu. Ipak, nepredvidivo bi situacija znala otići u drugom smjeru - vikala bih, provocirala, svađala se s ljudima. Jutros me pogodila misao, koja me je plašila.
Ne mogu više, odustajem.
Iako sam se desetljećima suočavala sa svojim odnosom s alkoholom, nisam se smatrala alkoholičarkom. Istovremeno, pila sam minimalno dva (i to velika) pića na dan u prosjeku. Plus, imala sam sva obilježja sređenog života - muža, dijete, ugledan posao. Prijatelje, kad nisu bili ljuti na mene. O.K., ponekad bih pretjerala. Ali bilo je lako sebe vidjeti kao prosječnu ženu koja se zna zabavljati.
A ipak, još sam u kasnim tinejdžerskim godinama spoznala kako alkohol lako gasi moje inhibicije, čini me zabavnom, otvorenom i sretnom. Zbog alkohola sam postajala samouvjerena kakva sam željela biti te bih razgovarala s ljudima kojima inače nikad ne bih pristupila. Rezultat toga je bilo i povremeno buđenje kraj nekog koga ne poznajem i sram zbog toga.
'Prokletstvo, zašto mi se ovaj tip sinoć činio simpatičnim?!'
Nazvala bih prijateljicu i rekla joj 'pogodi što sam sinoć učinila', pretvarajući nelagodu u smiješnu anegdotu. Ili bi pak ona nazvala mene i rekla mi 'Nancy, barmen te je sinoć izbacio iz bara. Nisi mogla sjediti na stolici'.
Alkohol mi je također bio lijek, pila sam kako bih utišala tjeskobu i usamljenost. Pila sam, trebalo su mi godine da to shvatim, jer sam zapravo bolovala od depresije. Na kraju sam liječila depresiju, ali sam nastavila piti. Alkohol je bio moj ublaživač stresa, moj borac za stvarnost, prenositelj umjetnih radosti.
Život se promijenio u mojim 40-ima. Udala sam se te sam sa suprugom usvojila našu voljenu kćer, koja sada ima 17 godina. Radila sam od kuće i pripremala večeru, pijuckajući vino sa susjedom. Moje glavobolje sljedećeg jutra postajale su sve gore. Kad bi pala noć, umjesto da čitam ili družim se sa suprugom, srušila bih se u krevet.
Bojala sam se da mi alkohol uništava moždane stanice. Čitala sam o tome kako žene teže podnose alkohol nego muškarci i to me brinulo.
Prije nekoliko godina, kako bih dokazala da imam kontrolu, smanjila sam pijenje na pet večeri u tjednu. Bilo mi je teško, kako ne popiti nakon napornog dana? Nisam mogla izdržati dvije uzastopne trijezne noći. Postizanje toga bilo je poput strateške vojne vježbe za mene, no osjećala sam se poput heroja.
Pravi alkoholičari ne mogu izdržati niti jednu večer da ne piju, mislila sam. A ja sam mogla.
Što to znači imati problem s alkoholom? Odgovor je iznenađujuće neodređen. Alkoholizam nije stvarna dijagnoza. 1980. godine autoritativni Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja Američkog udruženja za psihijatriju utvrdio je dvije različite klasifikacije: zlouporaba alkohola i ovisnost o alkoholu.
U priručnik je 2013. uvedena kategorija poremećaja upotrebe alkohola, u rasponu od blagog do teškog, koji se ne temelji na tome koliko netko pije, već koliko od 11 bihevioralnih ili psiholoških simptoma ima.
U međuvremenu, centri za kontrolu i prevenciju bolesti imaju vlastite standarde, više usmjerene na količinu konzumiranja alkohola. Sedam pića tjedno ili manje smatra se sigurnim za žene, 14 ili manje za muškarce. No smjernice u međunarodnom pogledu na alkoholizam variraju, ovisno o tome koliko se u pojedinoj kulturi pije.
Unatoč tome, nedavna znanstvena studija objavljena u časopisu The Lancet zaključila je da je alkohol toliko štetan za zdravlje da ne postoji sigurna razina.
Ukratko, ako se pitate pijete li previše, vjerojatno to činite. Napuštanje alkohola bila je jedna od najtežih stvari koje sam u životu napravila. U restoranima bih gledala boce kao da su sveti gral, a nakon treninga čeznula sam za pivom. I koji je uopće smisao u trijeznim druženjima?
Na kraju sam morala pokušati, pijuckala sam bezalkoholno pivo, pa sam prešla na mineralnu dok bih razgovarala s ljudima koji su pijuckali pinot noir. U početku je to bilo strašno za mene, ali začuđujuće je moj mozak bez alkohola ipak zaključio da ljudi mogu biti duhoviti, dirljivi ili zanimljivi.
Nisam se pridružila klubu liječenih alkoholičara, iako to ne isključujem. Tražila sam potporu od supruga, kćeri, prijatelja koje sam uvrijedili - i svi su bili začuđeni s time da priznajem svoj problem. Proždirala sam tuđe priče o alkoholizmu, gledala filmove i čitala knjige na tu temu, ali ono što me je doista držalo bila je nevjerojatna razlika između pijenja i ne pijenja. Nisam shvatila stupanj do kojeg je osjećaj sramote podmuklo ušao u moj život.
Što sam duže apstinirala, to sam se bolje osjećala kako se alkohol prelio u moj brak, posao, roditeljstvo, prijateljstva. Izgledam mlađe. Imam više strpljenja. Glavobolje su nestale. Imam više energije. Bolji sam čovjek. Sretnija sam.
Danas mogu sebi dati etiketu alkoholičara, imala sam umjeren poremećaj upotrebe alkohola, 'kroničnu recidivirajuću bolest mozga' označenu gubitkom kontrole nad alkoholom. Pretpostavljam da mnogi, poput mene, piju dovoljno umjereno da ne vide kako imaju problem.
Ostajanje trijeznom i danas mi je izazov. Ali, borim se.
Ovu je ispovijest za Washington Post napisala novinarka Nancy Wartik, sudobitnica Pulitzerove nagrade 2018. za služenje javnosti.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: