Melissa Stockwell je prva američka vojnikinja koja je izgubila ud u aktivnoj borbi. Bilo je to u Iraku 2004. godine. Neki su mislili da će je to slomiti, ali nije bilo tako. Bez obzira što je ostala bez noge, željela je nastaviti živjeti punim plućima. Četiri godine kasnije postala je prva veteranka rata u Iraku koja se kvalificirala za Paraolimpijske igre.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ovo je njezina priča:
Poslali su me u Irak kao drugog poručnika u vojsci SAD-a. Bilo je to 2004. godine. Samo mjesec dana kasnije moje je vozilo nasred ceste pogodila granata. U tom trenutku ušla sam u statistiku u kojoj nitko ne želi biti: Prva Amerikanka koja je izgubila ud u aktivnoj borbi.
Kad sam se probudila nakon eksplozije, nisam bila svjesna koliko je teška moja ozljeda. Prvo sam tražila da mi dodaju balzam za usne. Znala sam da ga imam, jer sam ga svako jutro ugurala u sportski grudnjak. To je trajalo kratko. Ubrzo sam postala svjesna ozljede i činjenice da će mi to skroz promijeniti život.
Odjednom su mi 'prišili' nove oznake - invalid i amputirana. Ali, nisam željela dopustiti da to bude kraj priče. Znala sam da imam moć birati kako odgovoriti na sve to, i da ću to učiniti sjajnim.
Četiri godine nakon tog napada sam odletjela u Peking kako bih se natjecala na Paraolimpijskim igrama. Na ceremoniji zatvaranja bila sam nosilac zastave tima SAD-a. Za svoju vojnu službu dobila sam Purpurno srce i Brončanu zvijezdu. Predstavljala sam svoju zemlju na novi način.
Počela sam dominirati u paratriatlonu
Nakon Pekinga odlučila sam postati triatlonka. Svidjelo mi se kombinirati trčanje, biciklizam i plivanje u jednom natjecanju. Počela sam snažno, osvojivši tri uzastopna svjetska prvenstva.
U isto sam vrijeme preuzimala ulogu koja mi je bila još važnija - postala sam mama. Moj je sin bio tek beba kad sam se natjecala na Paraolimpijskim igrama u Riju 2016. godine.
Sada moja djeca imaju 5 i 7 godina. Svaki tjedan treniram triatlon oko 20 sati. To je sport u kojem ne možete napraviti pauzu, uzeti slobodan dan, jer ćete iskliznuti iz te elitne razine. Trening oduzima vrijeme koje bih inače provela s obitelji, ali zbog toga što radim se osjećam dosljednom sebi.
Da bih bila najbolja mama što mogu biti, važno mi je da imam vlastite strasti na koje se mogu usredotočiti.
Kada ste roditelj, morate definirati vlastite prioritete i znati što vam daje energiju. Lako je reći da nemaš vremena za nešto što voliš. Ali vrijeme je tu: samo je pitanje kako ćemo ga iskoristiti.
Moja djeca dugo nisu obraćala pažnju na ozljedu
Činilo mi se kao da moja djeca dugo nisu primijetila moju ozljedu. Suprug i ja smo se šalili da vjerojatno misle kako sve mame imaju jednu nogu. Ali, kad je moj sin krenuo u školu, njegovi su prijatelji počeli primjećivati da imam samo jednu nogu.
Kažem djeci da svatko ima jedinstven izazov. Moj izazov je jako vidljiv. Kći ima celijakiju, koja je sama po sebi posebna i izazovna. Pokušavam im pokazati da nisam previše drugačija.
Djeca su, također, redovito izložena 'amputarcima' poput mene. Moj suprug i ja posjedujemo tvrtku za protetiku i vodim neprofitnu organizaciju Dare2tri Paratriathlon Club čiji je cilj uključiti osobe s invaliditetom u triatlon.
Od služenja vojnog roka preko amputacije do toga da budem majka, vlasnica tvrtke i elitni sportaš, u mojoj je priči mnogo toga. Ali mislim da se ipak to svodi na osobni izbor. Svi mi imamo prepreke. Ne možemo odabrati koje će biti, ali možemo odabrati kako ćemo na njih odgovoriti.
Toliko je dobroga na svijetu. Umjesto da se usredotočite na ono što je pošlo po zlu u vašem danu ili životu, usredotočite se na ono što je prošlo dobro. Možda su male, ali dobre stvari postoje. Usredotočujući se na njih, možete živjeti život kakav želite živjeti, prenosi Insider.