Sara Hoffman iz SAD-a imala je 37 godina i sva je izvan sebe od sreće putovala na svoje vjenčanje u Meksiko. U mislima je već bila u vjenčanici na sunčanoj plaži i držala za ruku budućeg supruga Courta. Ali, taj osjećaj nije dugo trajao. Nestao je nakon što je u zrakoplovu doživjela srčani udar. Ovo je njezina ispovijest:

Letjeli smo oko četiri sata i odjednom sam osjetila vrlo intenzivan osjećaj pečenja u prsima i počela me je boljeti lijeva ruka, a pojavio se i čudan osjećaj u čeljusti. Odmah sam pomislila da je srčani udar jer sam čitala kako izgledaju simptomi. Ali, mislila sam kako sam mlada, zdrava i nemam problema sa srcem. Zaručnik je pozvao moju mamu koja je putovala s nama jer je ona medicinski radnik. Rekla je da bi me netko stručan hitno trebao pregledati. Začudo, u zrakoplovu je bio i kardiolog. 

On je zamolio stjuardesu da mi da aspirin i tabletu nitroglicerina. Potom me stavio na kisik. Prošlo je oko 20 minuta i čula sam osoblje kako govori da se nalazimo iznad zaljeva. Jedan od njih se okrenuo prema meni i rekao da ako želimo hitno sletjeti, zrakoplov treba okrenuti odmah. Gledao me i čekao odgovor. Rekla sam kako znam da nešto nije u redu.

Sletjeli smo, a ja sam nekkao znala da će ostali ljudi misliti kako nije ništa ozbiljno i da imam samo napad panike, jer još nitko nije rekao da imam srčani udar. Sjećam se kako se u bolnici oko mene okupilo deset do 15 ljudi. Skidali su mi odjeću, prikapčali me na mobitel, vadili krv itd. Tad su mi rekli da sam imala srčani udar. Arterija mi je bila 100 posto začepljena ili jako blizu toga. Liječnik je spomenuo da bi taj dan umrla da zrakoplov nije hitno sletio.

Nakon nekoliko dana provedenih u bolnici liječnik mi je rekako kako mi srce radi bolje nego prije udara te da mogu nastaviti s planovima za vjenčanje iako sam slabo jela i imala vrtoglavice. Na dan našeg vjenčanja trudila sam se najviše što sam mogla. Plesala sam sa svojom suprugom, ali nisam mogla uživati kao što bi da sam bila zdrava. S druge strane bila sam sretna što sam živa.

Odlučili smo ne otići na medeni mjesec jer se nisam osjećala dobro. Nakon što smo se vratili kući, provela sam u bolnici tri dana. Smršavila sam oko pet kilograma i imala vrlo neugodne nuspojave od lijekova koje sam pila. Nakon prilagodbe lijekova počela sam se osjećati bolje, vrtoglavice su nestale i imala sam više energije. Zatim sam započela sa šestomjesečnom rehabilitacijom. U početku sam bila ljuta jer su oko mene bili ljudi stariji od 60 godina. Bila sam u suzama razmišljajući "Kako sam završila ovdje?".

Promjenila sam način života - idem u teretanu i na plivanje, a prehrana se satoji od svježeg voća i povrća te od žitarica. Sad se osjećam jače i bolje nego prije srčanog udara. Ali, svaki put nakon što pogledam fotografije s vjenčanja, pojavi se neka mješavima osjećaja. Dio mene o tome razmišlja s ljubavlju, jer sam se udala, ali u isto vrijeme proživljavam u glavi to što mi se tada dogodilo. Osjećam i razočaranje što vjenčanje nije bilo onakvo kakvim smo ga planirali.

Željela bi upozoriti sve ljude da srčani udar ne shvaćaju olako i da prouče zdravlje svoje obitelji kroz povijest. Ja sam bila svjesna toga da mi je otac imao srčani udar s 36 godina, a djed s 40, ali nisam to shvaćala ozbiljno. Mislila sam to se meni neće dogoditi. Sad znam koliko je genetika moćna, ispričala je za Country Living.