Godinama nisam htjela govoriti o svojoj dijagnozi, no tada sam shvatila da to neće motivirati ljude da postanu manje usamljeni. Ja sam se osjećala kao Pale sam na svijetu. Zato je moj život vezan uz multiplu sklerozu postao javan, a moji uspjesi poticaj drugima da i oni nešto promijene i poduzmu - započinje priču Darija Gašparović (41) iz Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO: Priča Darije Gašparović
Oduvijek se bavila sportom, igrala je tenis, rolala, vozila bicikl te je aktivno plivala do 16. godine. No kad je imala 18. godina, probudila se jednog jutra sa zamagljenim vidom na lijevom oku.
- Nisam se stigla ni naručiti kod oftalmologa, a već kroz tjedan dana sam u potpunosti izgubila vid na tom oku. Imala sam sreće da sam došla odličnom oftalmologu koji je odmah posumnjao da je riječ o MS-u, no nije htio nagađati bez magnetske rezonancije. Kroz 10 dana sam dobila termin za magnet, i to su bile najduže 52 minute u mojem životu u kojima sam iz posve zdrave djevojke postala žena s dijagnozom multiple - prisjeća se Darija dodajući kako u to vrijeme nije bilo društvenih mreža i drugih izvora iz kojih je mogla učiti o tome kako se nositi s bolešću, a počela su je opterećivati i govorkanja poznanika koji su tvrdili kako se od te bolesti može umrijeti. Odlučila je oglušiti se na naklapanja i posvetiti se sebi, zdravlju i pozitivnim stvarima.
- Iz dana u dan sam učila kako živjeti s tim jer vam je svakog dana nešto, a ne znate je li to zbog vremena, ozljede ili ste samo zaležali ruku pa vam zato prolaze trnci. Malo po malo sam naučila kako funkcionirati s multiplom. U međuvremenu sam završila ekonomski fakultet i prekvalificirala sam se za informatičarku, pa sam spojila ta dva zanimanja i 15 godina sam radila na poziciji starijeg poslovnog konzultanta u IT sektoru. Posao je bio vrlo zahtjevan i naporan, i iako sam u njemu beskrajno uživala, prije četiri godine sam dala otkaz - nastavlja Darija pojašnjavajući kako je shvatila da uz takav životni ritam bolest više neće moći držati pod kontrolom.
Mislila je tada da će se odmoriti od svega godinu dana, a u međuvremenu odlučiti kako će dalje. Počela se intenzivnije baviti svojim hobijima, a vratila se i sportu.
- U tom sam periodu pogledala film Put sa Martinom Sheenom. Pomislila sam kako ću i ja sigurno jednog dana otići na Camino, iako ne znam s kojim novcem i kako ću uspjeti kad je i zdravima teško. Zaboravila sam na tu ideju tijekom šest mjeseci, no stalno mi se vraćala, a tada sam konačno odlučila da je vrijeme da odem kako god - prisjetila se Darija dodajući kako se za put pripremala devet mjeseci jer je zbog svojeg stanja morala isplanirati svaki detalj - od toga gdje je najbliži liječnik, gdje će spavati, koliko je udaljena bolnica.
- Počela sam trenirati, a taj prvi dan neću nikad zaboraviti. Isplanirala sam da ću prehodati šest kilometara oko Jaruna, no uspjela sam samo tri. Počela sam vući jednu nogu jer se aktivirala multipla i nikako nisam mogla dosegnuti cilj. No nisam htjela odustati. Dan po dan, trenirala sam polako hodajući sve više kilometara, a nakon mjesec dana mi je bilo smiješno kako nisam mogla prijeći onih prvih šest kilometara. Tad sam shvatila da sam spremna i da to mogu, a psihički sam se pripremala od kad sam vidjela film - pojašnjava dodajući kako je čitala i forume te se uključila u grupe kako bi naučila od iskusnijih što joj od opreme treba i gdje su najbolja prenoćišta.
- Financijski mi je to bio velik zalogaj jer mi je trebalo oko 15.000 kuna. Zato sam pokrenula crowdfunding kampanju gdje sam prodavala cipele koje sam ranije kupovala za posao. Prodavala sam ih za 75 kuna, i bilo mi je simpatično jer su ih pojedinci kupovali kako bi mi pružili podršku, ali nisam skupila značajnija sredstva - kazala je naša sugovornica.
Na put je krenula u svibnju 2018. godine i provela je na Caminu 30 dana. Krenula je francuskom rutom iz mjesta St Jean Pierre de Port gdje se 20 kilometara trebalo popeti preko Pireneja, a zatim se spustiti osam kilometara.
- Dočekala me kiša, nevrijeme i vjetar, hladnoća i snijeg u tragovima. Pitala sam se zašto sam to uopće započela i tko bi normalan htio tako nešto, a onda sam zaključila da mora da sam luda. Hodala sam 12 i pol sati do prvog mjesta. No kad sam preživjela taj prvi dan, poslije je sve bilo lakše. Na Camino ideš sam, ali ondje nikad nisi usamljen. Ima puno hodočasnika, stalno te ispituju trebaš li nešto i kako si, a ovdje kad sam se vratila nitko mi nije rekao ni dobar dan - kaže Darija pojašnjavajući kako su mnogi hodočasnici ondje iz vjerskih razloga, no ona je htjela samoj sebi dokazati da to može završiti, ali i pomaknuti vlastite granice.
Tijekom pješačenja joj se upalila Ahilova tetiva na desnoj nozi pa je trpjela bolove, a zadnja četiri kilometra je hodala tri sata zbog teških bolova.
- No kad stignete u Santiago i uđete u katedralu, to je nevjerojatan osjećaj. Tisuće hodočasnika se ondje grle i čestitaju si, a tijekom mise slijedi blagoslov za hodočasnike gdje kroz čitavu crkvu prolazi ogromno kandilo. To je bilo jako dojmljivo, i u tom sam času zaplakala. Tek sam tada shvatila što sam zapravo napravila jer - hej, ovu sam scenu gledala na filmu, a sada sam tu. Nikad se nisam bolje osjećala i u tom trenutku sam shvatila kako izgleda život bez multiple - prepričala je.
Camino je dug 830 kilometara ukupno, no ako se računa samo španjolski bez francuskog dijela, onda je to 790 kilometara. Točno godinu dana poslije Darija se odvažila i na drugo putovanje, još jedan Camino, ali ovog puta iz Lisabona.
- Financijski mi je bilo puno lakše se se uključila udruga MS tim Hrvatska koji su mi pomogli jer su se kolegice Mirjam Jukić i Vera Ivezić, isto oboljele od multiple, pripremale za francusku rutu. Ja sam im zauzvrat ispričala sve detalje te rute.Lisabonski Camino je dug 620 kilometara, ali nema planina i ravan je. Imala sam odlično društvo hodočasnika s kojima sam hodala, pa mi je put bio malo lagodniji, iako mi se ovog puta upalila tetiva na lijevoj nozi - nastavila je Darija.
No njezina putovanja nisu prestala, pa je tako iste godine u rujnu sa suprugom Damirom (41) bila na Siciliji.
- Kad smo već tu, rekla sam mu, popet ću se na Etnu. Nema smisla to propustiti. Uspon nije strašan, dijelom vozi autobus, sami određujete polazišnu točku i visinu do koje želite ići. Ja sam išla do 2900 metara nadmorske visine. Ništa posebno - prokomentirala je najavljujući sljedeći pothvat koji planira realizirati sljedeće godine, a ne bi ga se posramili ni vrhunski sportaši.
- U 2021. godini ću sudjelovati u Austriji na Ironman 70.3 utrci. To je financijski i fizički veliki zalogaj jer mi trebaju profesionalni bicikl i neoprensko odijelo. Naime, na ovoj utrci se trči 21,1 kilometar, zatim se pliva 1,9 kilometara i na kraju se vozi bicikl 90 kilometara. Prije nekoliko tjedana sam započela s treninzima, a imam sreću da mi je prijatelj Ivan Bokulić kondicijski trener koji mi je ponudio da će me besplatno trenirati zajedno s kolegom Stipom Dajakovićem koji je magistar kineziologije i također kondicijski trener. Dečki su odmah odlučili pomoći mi i jako me ugodno iznenadilo kao su pristali na ovaj izazov s nekim tko ima multiplu sklerozu. Tako sad imam dvojicu trenera, a pokušavam doći do sponzora koji će mi pomoći u realizaciji ovog projekta - kazala je Darija.
Situaciju je otežala činjenica da je suprug koji se bavi odnosima s javnošću nedavno ostao bez posla, a time je obitelj ostala bez jedinog izvora prihoda.
- Svima je teško zbog ove situacije globalno, no to će proći. Suprug i ja smo nepopravljivi optimisti i vjerujem da će se sve promijeniti na bolje. Samo treba vjerovati u sebe, jer jedina ograničenja koja imamo su ona u našoj glavi - poručila je za kraj.