Kažu da samo smrt može strgnuti sve maske s naših lica, čak i one koje nismo svjesni da ih svakodnevno nosimo.
Čini se da nešto u ljudima oslobađa misli pred neizbježnim - geste i djela koji katkad ni njima samima nisu razumljivi, ali naknadno onima u njihovu okruženju dobiju smisao. A te su izjave i djela upravo i namijenjeni onima koji ostaju, jer baš oni na samrti najbolje razumiju smrt i žele nas utješiti.
Kerry Egan je dugogodišnja kapelanka u hospiciju i autorica knjiga “O životu“ i “Hodočasnička priča o ljubavi, tuzi i duhovnoj obnovi na Camino de Santiago. Kerry razgovara s umirućima – najčešće o njihovim obiteljima, roditeljima, sinovima, kćerima, ljubavi...
Najčešće govore o ljubavi koju su osjećali i ljubavi koju su dali, ali i o ljubavi koju nisu primili ili onoj koju nisu znali ponuditi, o ljubavi koju su zadržali ili možda nikad nisu osjetili za one koje bi trebali imati bezuvjetno. Ponekad, u posljednjim trenucima, zagrljaju i rukama posegnu za nevidljivim stvarima te često dozivaju roditelje.
U svojoj je knjizi poslije napisala kako je shvatila da ljudi razgovaraju s kapelanom o svojim obiteljima jer je to način na koji govore o Bogu.
“Tako razgovaramo o značenju našega života. Tako govorimo o velikim duhovnim pitanjima ljudskog postojanja. Ne živimo u glavi, u teologiji i teorijama. Živimo u obiteljima: u obiteljima u kojima smo rođeni, obiteljima koje stvaramo, obiteljima koje obavljamo kroz ljude koje biramo za prijatelje. Obitelj je gdje najprije doživljavamo ljubav i gdje je najprije dajemo. Vjerojatno je to prvo mjesto na kojem nas je povrijedio netko koga volimo i mjesto na kojemu doznamo da ljubav može nadvladati čak i najgore odbacivanje.”
Blizina smrti vrati ih, dakle, na ishodište života, ali tad se, sudeći prema svjedočanstvima, događa još nešto izvan vidljivoga.
Znakovi da je smrt blizu
Iako je riječ o mnogima nezamislivoj situaciji, biti s nekim koga voliš u trenutku njegove smrti duboko je iskustvo. Ako se nađete u takvim okolnostima, zapamtite da je sluh posljednje osjetilo koje se gasi pa vas osoba može čuti do kraja, stoga razgovarajte s njom. Ako je moguće, smanjite rasvjetu. Možete stvoriti miran i umirujući ugođaj omiljenom glazbom. Možete čitati omiljenu pjesmu, duhovni odlomak ili vjerski tekst koji osobi znači nešto posebno.
Često je najbolje samo sjediti pokraj kreveta i nježno držati ruku. Ako je potrebno, nježna masaža može pružiti udobnost i pomoći pri komunikaciji na dubljoj razini. Ako je prikladno, uredite da molitve za završetak života kažu kapelan ili svećenik.
Neki će fizički znakovi uputiti na to da je osoba blizu smrti. Disanje može postati naporno i glasno, a osoba često može zijevnuti kako bi udahnula više zraka. Hladnoća u udovima, mokraća boje čaja, inkontinencija, uzbuđenje i nemir, tamne modrice, miris acetona, prestanak reakcija, promjena uzorka disanja..., samo su neki znakovi da život hlapi u toj osobi.
No još imate vremena izgladiti nesuglasice. Smatrate li da ste razočarali umiruću osobu, sa žaljenjem joj recite: “Žao mi je zbog nečega što se dogodilo između nas”. Ponekad oni koji su bili uz nečiju smrtnu postelju odmah imaju neobična iskustva. Njegovatelji i rodbina znaju opisivati kako isparenja prolaze ili lebde iznad tijela. Drugi su opisali emotivnu svjetlost punu ljubavi koja je popunila sobu ili naglu promjenu temperature.
Neki su opisali težinu u zraku koja traži vremena za čišćenje ili se opisuju druge čudne pojave, kao što su zaustavljanje satova u trenutku smrti, čudna ponašanja kućnih ljubimaca ili se ptice i leptiri pojavljuju na prozoru. Roditelji i prijatelji koji nisu bili nazočni mogu doživjeti “viđenje” ili osjetiti mrtvu osobu i znati točno vrijeme smrti prije nego što su službeno obaviješteni. Ti su “posjeti” obično utješni i ohrabrujući te nezaboravni.
Ključna su posljednja 72 sata
Patricia Pearson novinarka je i autorica knjige “Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i što dolazi nakon nje”. U njoj opisuje što je doznala istražujući što se događa pri “prelasku na drugu stranu“. Nakon što je u nekoliko mjeseci izgubila sestru i oca, posvetila se istraživanju onoga što se događa nakon smrti. Razgovarala je s mnogo ljudi koji su radili s neizlječivim pacijentima i s onima koji su imali iskustvo kliničke smrti. Došla je do vrlo zanimljiva zaključka – da su ključna posljednja 72 sata života. Ljudi, tvrdi ona, spoznaju kad im kucne zadnji čas.
U spomenutom razdoblju prije smrti počinju govoriti o putovanju ili se čak i spremati na neko imaginarno putovanje: neki traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele ići kući”, a zapravo su već kod kuće. U trenucima dok je ležala na samrti, autoričina je sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala “ne znam kako otići” i spominjala neke “stjuardese”.
Pearson je razgovarala s bolničarkom Maggie Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu njegu u Virginiji, i koja joj je ispričala kako ju je jedan pacijent, oboljeli od raka gušterače, u posljednjem svojem trenutku pitao: “Zna li moja žena sve u vezi s putovnicom i kartama?”. Zbog toga je smislila i sintagmu “svijest o bliskoj smrti”.
Istraživanjem koje su proveli psiholozi dr. Karlis Osis i dr. Erlendur Haraldson s islandskog sveučilišta ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još svjesni nekih sat vremena prije smrti vide svoje voljene koji su umrli, bez obzira na to jesu li primali lijekove ili ne. Istraživanjem su obuhvatili dva potpuno različita kulturna kruga – SAD i Indiju.
“Pacijentica Audrey Scott umirala je od raka i govorila mi kako joj u posjet dolazi usvojeni sin Frankie, koji je umro nekoliko godina prije toga. Navodno je, prema njezinim riječima, mirno sjedio u fotelji kraj nje kad god bi došao”, kaže Pearson. Dodaje kako u nekim slučajevima ljudi vide članove obitelji i prijatelje za koje nisu ni bili svjesni da su umrli. Pacijenti koji su imali blisko iskustvo smrti, a pritom bili prisebni, kažu da su se osjećali paralizirano snagom bijelog svjetla.
Dr. Ivona Kayson, koja je preživjela avionsku nesreću, kaže da je to svjetlo doživjela kao apsolutnu ljubav majke prema djetetu. “Osjećala sam se kao novorođenče na majčinu ramenu. Beskonačno sigurna.” A zatim dodaje: “Bilo mi je kao da sam stoljećima bila izgubljena, a onda, napokon, našla put do kuće”. Autorica ističe kako se zapanjila kad je otkrila da mnoga istraživanja potvrđuju da je oko pola ispitanih osjetilo nazočnost svojih voljenih u trenutku smrti ili neposredno nakon toga.
Što reći umirućem
Savjet 1. Osluškujte volju umiruće osobe
Osluškujte je li osoba koja umire spremna razgovarati o umiranju. Kad čujete takav znak, možete pitati: ‘Želite li više reći o tome?’.Neki ljudi izbjegavaju razgovarati o umiranju do kraja, ali mogu govoriti o simptomima, kao što su bolovi, kratkoća daha ili mučnina.
Savjet 2. Recite: ‘Molim te, oprosti mi’
Kad se pripremate reći konačno zbogom, suočite se sa žaljenjem govoreći: ‘Žao mi je zbog onoga što se dogodilo između nas. Molim te, oprosti mi’. Bez obzira na odgovor, znat ćete da ste učinili što ste mogli da riješite bolan dio vašeg odnosa.
Savjet 3. Oslobodite se teških osjećaja, recite: ‘Opraštam ti’
Izgovaranje riječi: ‘Opraštam ti’ može otvoriti put za dublji odnos tijekom preostala vremena. Također vam može pružiti osjećaj mira nakon smrti osobe.
Savjet 4. Recite: ‘Hvala’
Zahvalnost pridonosi osjećaju dostojanstva osobe na kraju života. Podržite dostojanstvo voljenog iskrenim i specifičnim ‘hvala’.
Savjet 5: Slobodno recite: ‘Volim te’
Nikad nije prekasno reći volim te. Ako niste navikli pokazivati svoju ljubav prema osobi koju zovete ‘voljenom osobom’, riskirajte i iznenadite nju ili njega.
Savjet 6: Nemojte čekati zadnji trenutak da kažete zbogom
Kad se voljeni približi smrti, važno je okončati svaki razgovor na način kao da posljednji put razgovarate. Recite što trebate i podsjetite osobu na ono što vam znači.
Savjet 7: Dodirnite se
Kad riječi više nisu moguće, još se možete povezati dodirom. Stavljanje ruke na ruku, ramena ili glavu može biti nježan način da kažete: ‘Ja sam ovdje. Nisi sam’.