Iako je vlasnik čak dvanaest gitara, njegov zagrebački stan u Studentskom gradu premali je da ih tamo sve smjesti pa je dio impresivne kolekcije ostavio u - svom Dubrovniku. A njemu se uvijek vraća, na kojoj god strani svijeta bio. Ibrica Jusić (69), naš najveći šansonijer, ne može ljeto provesti bez svirke na dubrovačkim Skalinama, po čemu je nadaleko poznat, a ovog je ljeta baš tamo obilježio pola stoljeća svoje nadasve bogate karijere...
Kada sam došao do prve nagrade na Zagrebačkom festivalu, Fadil Hadžić mi je rekao: "Ajde, dosta je, sad idi dalje. Za tebe će se čuti nadaleko". I evo čuje me se već mnogo godina – smije se Ibrica
- Volim tradiciju. Evo, u Solinu nastupam već 25 godina, u Tkonu sam uvijek za Sv. Anu, a punih 26 godina za Valentinovo sam nastupao u splitskom HNK. No konstanta je da sam u Dubrovniku na Skalinama već 50 godina - govori Ibrica. No kad ga pitamo kako je tako dugo ustrajao na sceni, samo odmahne rukom:
- Ah, to je proteklo vrijeme! – smije se, ali i prisjeća kako mu je jednom poznati bosanskohercegovački pjesnik Mak Dizdar uputio rečenicu koje se uvijek prisjeti - “uspjet ćeš ako svoj put shvatiš kao jednu polaganu rijeku koja teče svom ušću. Mani se virova”.
Jubilarni koncert uskoro ga očekuje i u Zagrebu, no dotle uživa živeći svoj uobičajen dnevni ritam - svakodnevno šeta psa Bonda, bavi se nordijskim hodanjem i u izvrsnoj je kondiciji, a redovito polazi i satove pjevanja...
- Da, učim još i danas jer, kako su me naučili mudri ljudi, čovjek jednog dana umre - priučen - kazuje nam Ibrica. Zdravo se hrani. Orahe i lješnjake obožava kao i suhe smokve i domaću limunadu, a žličica meda i čašica rakije od šljiva najbolje su za prehladu i dobar glas. Od samoće ga spašavaju njegovi prijatelji - Bond i mačak Kiki koji zajedno čine, kako ih je sam Ibrica nazvao - Trio fantastico... Životni put Ibrice Jusića nije bio nimalo lagan, a glazbeni početak na skalinama zapravo slučajan.
- Šetao sam gradom i tražio akustične prostore gdje ću svirati. Bilo je to 1965. godine. Kako nisam imao novca da sjednem u kafić preko puta i malo se odmorim, sjeo sam jednostavno na skaline i zasvirao. U blizini je stajao jedan zaljubljen par, malo su stajali i slušali, a poslije su mi prišli i pitali me pjevam li svaki dan ondje i bi li mi smetalo da sutra dovedu prijatelje da me slušaju. U to je vrijeme moj otac na Lokrumu, otoku ljubavi, imao štand s voćem i povrćem, pa sam i tamo znao zasvirati - prisjeća se Ibrica pravim imenom Ibrahim. U to je vrijeme nakon vojske trebao otići na rad u Njemačku, u Wolfsburg gdje ga je u Volkswagenovoj tvornici čekao posao tapetara za koji se i školovao.
Odrastao sam vrlo skromno u obitelji sa sedmero djece. Nas četiri brata nosili smo jedan kaput koji bi išao mlađem kad bi ga netko prerastao. Od prvog maja hodali smo bosi da bi sačuvali cipele za sljedeću zimu
- No jednom me došla poslušati i moja dobra prijateljica Jagoda Buić, poznata tapiseristica, i dovela Peru Gotovca pa mu je rekla: ‘Gledaj, od tog bi malog nešto moglo biti’. Pero je otkrio ne samo mene, nego i Duška Lokina, Kiću Slabinca, Mišu Kovača, bez njega nikoga od nas ne bi bilo... I tako mi je prišao i rekao: ‘Ma nije Njemačka za tebe, baci te papire u more i pođi u Zagreb’. U Zagrebu su ga pak dočekale, kako kaže, njegove tri vile - Božidarka Frajt, Ivica Boban i Inge Appelt, uhvatile ga pod ruku i odvele u nekadašnji cabaret Jazavac - na križanju Medulićeve i Ilice. Lokal je bio poznat po živim nastupima, uvijek je bilo živo i veselo, a kad bi netko ispričao vic, dobio bi za nagradu pečenog piceka. Iako je njegova karijera ubrzo krenula uzlaznom putanjom i sve je izgledalo divno, no nije baš bilo tako. Nosio je smoking na kredit, imao 20 dinara u džepu, na prvim nastupima tresla su mu se koljena, a ljudi su mislili da je - bogat. - Moji su roditelji došli iz Mostara, bili su mladi begovski par na bračnom putovanju, a za vrijeme rata hranili su pola Dubrovnika.
No ja znam što je siromaštvo jer sam odrastao u obitelji sa sedmero djece.
Od prvog maja hodali smo bosi da bismo sačuvali cipele za sljedeću zimu, doma su nas brijali na pipun (op.a. na ćelavo, glatko poput lubenice), jer se nije imalo za brijača - prisjeća se Ibrica. Odmalena je bio okružen umjetnošću. S osam je već pjevao u zboru, s devet u operetama i glumio u dramskoj grupi u sklopu kazališta Marin Držić. Igrao sam, među ostalim, i Šegrta Hlapića, Ivicu i Maricu, pa su oduvijek govorili, trebalo bi ga dalje školovati, međutim grad nikad nije imao novca. Zato je svoje dane tratio na ulici, govorili su mu da je mali musliman i razbojnik, a do 14. godine već se njime pomalo bavila i - milicija.
- Spasilo me to što su me poslali u popravni dom u Sveti Filip i Jakov. Majka me pratila do Zadra busom. Bilo mi je jako teško rastati se, ali sam joj rekao: ‘Odi doma, vratiti ću se!’ Ostao sam tamo godinu dana i već sam se popravio na - vrlo dobar - prisjeća se Ibrica. Nakon prve godine mogao je birati gdje će ponovno u dom, a od tri opcije izabrao je najstroži - Mali Lošinj.
- U jednoj godini završio sam dva razreda, mnogo sam se popravio. U muzičkoj sekciji profesor mi je naredio da moram svirati bisernicu, a gitaru sam mogao svirati predvečer, za svoj gušt - objašnjava Ibrica i dodaje da mu je to bilo jedno od najljepših razdoblja u životu kojeg se rado prisjeća:
- U domu mi je bilo odlično, imali smo sve: dva odijela, dva para cipela, pet košulja - govori Ibrica koji je i dandanas vuk samotnjak ili, kako kaže, “one man show“.
Pariška je avantura bila stjecaj okolnosti, kaže, kao i sav njegov život. Sedamdesetih se godina previše angažirao i često je pjevao studentima po studentskim domovima i družio se s Mikom Tripalo i Savkom Dabčević Kučar. - Kad sam skladao pjesmu ‘Trubač sa Sene’ rekli su mi: ‘Ibrice, bilo bi dobro da se malo skloniš u stranu’. Sa samo 500 maraka u džepu, zaputio sam se preko Milana u Pariz.
Tada je na francuskom znao sastaviti samo dvije rečenice, ali ih je savršeno pjevao:
- U Parizu sam mnogima bio čista ‘egzotika’, pogotovu zato što sam pjesmu ‘Nemoj poći sad’ preveo i pjevao - na hrvatskom! Njima je to zvučalo super!
U poznatom cabareu Don Camilo, jednom od rijetkih koji još i danas postoji, godinu dana sam imao svoj termin - govori Ibrica.
- Kad me Jacques Brel čuo kako je interpretiram kazao mi je da zvuči kao da je tu pjesmu pisao - za mene - priča Ibrica. Unatoč svemu, živjeti u Parizu bilo je teško, kaže, jer je nekad bio i toliko gladan da mu se trbuh “zalijepio” za kičmu, pa se četiri i pol godine poslije vratio, taman kad se otvorio Lisinski u kojem je među prvima nastupio na solo koncertu.
-Mislio sam si ‘što ću ja sam s gitarom pred 1800 ljudi koji sjede i gledaju u tebe’. Naposljetku sam se s ravnateljem Nenadom Turkaljem o nastupu dogovorio na skalinama - pružio mi je ruku, poželio dobru večer, i rekao: ‘Znači to je dogovor’ - smije se Ibrica koji je u Lisinskom nastupao čak četiri puta. Neko je vrijeme živio na relaciji Dubrovnik, Zagreb, Stockholm i Pariz, ali sada već godinama zimuje u Zagrebu, a ljetuje u Gradu.
- U Kineskom teatru u Stockholmu također sam završio slučajno - jedna me naša žena kontaktirala jer me vidjela na televiziji. I na kraju sam tamo održao nekoliko koncerata. Nastupao sam među najvećima - jedan petak pjevala je Ella Fitzgerald, drugi Ibrica Jusić, a onaj poslije toga Bob Dylan i Santana - prisjeća se Ibrica i otkriva da je i emotivno vezan za Stockholm jer mu ondje žive kći i njezina majka s kojom se zbližio pripremajući taj prvi koncert.
- Danas nemam prevelikih kontakata s njom, vezaniji sam uz sina koji živi u Zagrebu. Njega i njegovu majku odveo sam ‘82. godine u Pariz. Nisam neko vrijeme imao kontakata s njim, ali znao sam da će me potražiti. Poslije jednog koncerta samo sam čuo: ‘Tata, tata!’. Shvatio sam tada da smo zapravo sve vrijeme bili u telepatskoj vezi.
Onda kad smo sjeli, 48 sati bila su na repertoaru samo pitanja i odgovori, a sad smo najbolji frendovi - govori Ibrica. Sin mu je studirao kroatistiku na Sorboni, a završio je klavir na privatnoj akademiji, no nikad zapravo nisu zajedno zasvirali jer je on - čisti klasičar.
Uz Ibričine pjesme mnogi mladi i stari su se zaljubljivali, a on kaže, bio je uvijek njihov glasnogovornik, koji opjeva neku priču za koju nema svatko hrabrosti.
- Svatko se nađe u nekoj mojoj pjesmi. Francuzi su me naučili da se glazbom otvara prema ljudima, da se na pozornici izlažeš kao čarapa u koju ljudi mogu gurnuti ruku i preokrenuti je kako bi doznali što je unutra. Njima uvijek nešto želim priopćiti, naučiti ih - kaže Ibrica.
Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!