Od Srbije do Bugarske

U 2 sata i 50 minuta ujutro u Nišu, budi me djelatnica srpskih željeznica koja je preko megafona u impulzivnom tonu pričala kako se naša kompozicija za makedonsko Skopje i bugarsku Sofiju razdvaja na nekom od perona niškog kolodvora, nisam zapamtio kojeg. Bilo je to usred naše noćne vožnje vlakom iz Beograda do glavnog grada Bugarske gdje smo dalje lovili autobus za Istanbul.

U Srbiji ništa novo, isto kao ni u Hrvatskoj - političari iz godine u godinu 20 puta režu iste vrpce kako bi otvorili isti most. Mijenjaju dlaku kako bi se uskladili s političkim krznom stranke kojoj pripadaju, a na kraju račune plati mali čovjek, često onaj kojeg se ništa ne pita s izuzetkom svake četvrte godine kada isti ništa ne kaže. Sažetak je to onoga što nam je ispričao Sandrinov rođak Zoran koji je u Beograd preselio prije 30-ak godina iz Osijeka, i koji nas je dočekao na pomalo pustom beogradskom kolodvoru. 

Ljudi s naših prostora su dobri i srčani u mnogočemu, no posebno je to vidljivo u situacijama kada te dočekaju i odvedu u jedan od najboljih beogradskih restorana

Nekad je tu bilo puno življe, kaže. Vremena su takva da kućni budžet sve rjeđe dopušta lokalna putovanja, a kamoli međunarodna. Srećom - Sandrino, Tomislav i ja uspjeli smo prije nekog vremena zatvoriti financijski krug našeg novog sedmodnevnog putovanja do Irana, u kojem ćemo vlakom i busom proći kroz Srbiju, Bugarsku, Tursku i naposljetku Iran u kojem ćemo se zadržati desetak dana prije nastavimo putovanje za Azerbejdžan iz kojeg letimo doma.

Ljudi s naših prostora su dobri i srčani u mnogočemu, no posebno je to vidljivo u situacijama kada te dočekaju i odvedu u jedan od najboljih beogradskih restorana kako bi se trojac koji je cijelo popodne proveo u vlaku do Beograda mogao na miru opustiti. Punih želudaca nastavili smo noćnim vlakom za Sofiju čiju smo vožnju skoro pa u potpunosti prespavali, u kušetu u kojem sam intenzivno počeo misliti što ću vam napisati u ovom tekstu, a još sam više razmišljao o tome što nas čeka u sada dalekom Iranu o kojem smo čuli toliko divnih priča.

Putem Turske do Irana

Nekada je postojao taj famozni Orient Express, vlak koji je s jednim presjedanjem u Istanbulu vozio sve do Teherana. Međutim linija je ukinuta zbog nerentabilnosti, a nama postavila izazov da sami organiziramo svoj put do 'kolijevke čovječanstva'. Tomislav je jednom rekao kako ga čude pitanja prijatelja zašto se odlučio za Iran kada apostrofirani dio prethodne rečenice govori sam za sebe. Postoji tu i jedan drugi razlog, a to je staklena kupola koju smo htjeli razbiti zajedno sa svim predrasudama koje imamo prema zemljama Bliskog istoka. 

Vjerujemo da je riječ o izuzetno miroljubivim i gostoljubivim ljudima, a nekako smo se već više puta uvjerili u to, činivši to i sad kada nam ugodno društvo u vlaku iz Ankare do Teherana pravi, između ostalih i Iranac, koji nam je samoinicijativno prišao i poželio saznati tko smo i gdje putujemo.

Jedan od razloga za putovanje je staklena kupola koju smo htjeli razbiti zajedno sa svim predrasudama koje imamo prema zemljama Bliskog istoka

Nažalost, u Beogradu nismo stigli uživati s obzirom na to da smo stigli u večernjim satima te u istim i otputovali. Međutim autobusom smo proputovali Bugarsku od Sofije do turske granice preko Plovdiva i Haskova te vidjeli zemlju prekrasnog krajolika i velikog siromaštva. Nasumično poslagana stambena naselja u Haskovu beskrajno podsjećaju na brazilske favele, a ljudi odjećom i gestama usmjerenim prema turistima iz autobusa odaju često ispravan dojam da žive u neimaštini. Ljude prisiljene na takav stil života bez prevelike mogućnosti izbora, možete vidjeti i na ulicama glavnog grada Sofije kako trguju mobitelima i parfemima, a posebno su simpatični pojedinci koji će vas dočekati na kolodvoru i pomoći vam oko prtljage i birokracije očekujući zauzvrat koji euro od vas.

I tako, nakon naporne 10-osatne vožnje busom iz Sofije do Istanbula pa opet 6-satne od Istanbula do Ankare gdje smo se ukrcali na međunarodni vlak za Teheran, sjedim u restoranu vlaka, pijem Efes pivo i dovršavajući ovaj tekst razmišljam o tome želim li vam doista reći na koji sam način usred turske pustoši zaustavio isti vlak izazvavši nedoumicu svih putnika i histeričan smijeh svojih kolega suputnika koji će mi odzvanjati u ušima sljedeća 3 puna dana do Irana.

Bojana možete pratiti i na Facebook stranici "7 dana do Irana".