Za čovjeka nema važnijeg od duševnog, unutarnjeg mira, koji je toliko potreban našem tijelu. Radite li sve u životu brzo, mehanički, niste prisutni, radite, zapravo, protiv sebe. Bolest nastaje jer tijelu ne dajemo što mu treba - unutarnji mir.
Tako je, prije sedamdeset godina, kad je postao planetarno poznat, govorio Bruno Gröning, za mnoge najveći europski iscjelitelj. Deseci tisuća bolesnih i nesretnih, iz cijeloga svijeta, dolazilo je pred kuću ovom njemačkom karizmatiku, rođenom 1906. u Gdanjsku, o kojem su krajem 40-tih pisali svi svjetski mediji, snimani dokumentarci i bilježena svjedočenja izliječenih. Počeo je liječiti već kao dječak, odmah je bilo jasno da je drugačiji, no u medije je dospio nakon što je 1949. izliječio teško bolesnog dječaka, sina tadašnjeg poznatog njemačkog biznismena. Otac je iscijeljenje dao u javnost, i lavina je krenula...
Nepokretni su ustajali, slijepci su progledali, nestajale su rane i boli onih koji su dolazili k Bruni, i čija svjedočanstva dandanas stoje u njemačkim arhivima, i na snimljenim filmovima. Bruno liječi i oporavlja, međutim, i danas.
Na tisuće ljudi članovi su udruge Krug prijatelja Brune Gröninga, jedne od najvećih svjetskih udruga za iscjeljenje duhovnim putem, koja ima svoje zajednice u mnogim državama i gradovima, pa tako i u Hrvatskoj. Održavaju redovite susrete i zainteresirane, potrebite, upoznavaju s Bruninim učenjem.
POGLEDAJTE VIDEO:
A ono kaže da se moramo otvoriti, i u sebe pustiti, bili vjernici ili ne, božansku, svetu struju, energiju koja oporavlja, liječi, zacjeljuje. Bruno ju je zvao “heilstrom”, sebe smatrajući samo posrednikom, “transformatorom” koji tu struju od boga prenosi ljudima. No tumačio je da heilstrom svatko do nas može prizvati sam, potrebno je samo dozvoliti si unutarnji mir, ući u njega.
Možemo kontrolirati misli
O tome kako se to postiže razgovaramo s Zdenkom Belkom (66), voditeljem Kruga prijatelja Brune Gröninga u Hrvatskoj, koji okuplja više od 2200 članova. Među njima je, kaže Belko, i dosta liječnika, kojima je učenje pomoglo da se, i uz konvencionalnu terapiju, izliječe. U cijelom svijetu, Krug prijatelja okuplja i oko šest tiusća liječnika različitih specijaliacija. I njemački su liječnici 50-tih godina prošlog stoljeća priznali da Gröning nije nikakav šarlatan ni hipnotizer nego “nadareni prirodni psihoterapeut”, koji ima sposobnost liječiti i oporavljati.
To je najviše što su tadašnji liječnici mogli priznati, makar Gröning nije bio školovan ni za kakvo liječenje, dapače, bio je običan stolar. Ali, svjedoče njegovi suvremenici, izrazito inteligentan i artikuliran. Govorio je da nije nikakav prorok nego da samo odašilje svijest o vjeri.
Gröning je, nastavlja, stajao pred ljudima i govorio o bogu i životnim istinama. Ne mrzite, poručivao je, a ako ste ljuti, zlo je već u vama. Ne bojte se, govorio je, jer strah nije od boga. Najvažnije je pak znati oprostiti i biti zahvalan, prenosi Belko ono što je Gröning poučavao brojne koji su mu dolazili. Govorio je pred masom ljudi, sa balkona, i na njih prenosio “heilstrom”. Pred očima ostalih, nepokretni su se dizali iz kolica.
'Heilstrom' je u svakome
Govorio je “predajte sve meni, pomoći ću vam”. No njegovo se učenje nastavlja i danas, pomaže ljudima.
Postoji tehnika otvaranja ‘heilstromu’ koju nam je Gröning ostavio u naslijeđe, kaže Belko.
- Barem jednom, optimalno je dvaput dnevno, treba ugasiti, maknuti sve što nam smeta, sjesti na neko mirno mjesto, ruku položenih na natkoljenice, i dlanova okrenutih prema gore. Možemo žmiriti ili ne, misliti na nešto lijepo, ali pokušati odagnati sve brige i probleme, druge ometajuće misli. Ući u mir je sljedeći korak, najteži. Dnevno nam kroz glavu prođe 50 tisuća misli. Najteže je toga osloboditi se, ali je moguće, kaže Belko.
Kao dijete iscjeljivao životinje
Kad uđemo u mir, prepustimo se, počinju se događati promjene na tijelu, nastavlja Belko.
I njemu je samom, priznaje, trebalo dugo vremena da prvi put, u takvom položaju, osjeti heilstrom, ali se i to jednom dogodilo, i otad događa redovito. Manifestacije su, kaže, različite - netko osjeti izuzetnu radost i toplinu, netko drugi žmarce i trnce, ili pak hladnoću, neki se tresu, drhte.
- Osjetite da nešto nadnaravno djeluje, i to je heilstrom. Ona je stalno tu kod nas, i primamo je nesvjesno, najčešće u snu, kad se tijelo i obnavlja. Bruno nas je, međutim, učio kako heilstrom primiti svjesno. On ga je sam mogao, i morao ‘dozirati’ po jačini, očito je bio visokopozicionirani duh, koji je to mogao - kaže Belko, koji je u Krug prijatelja ušao prije sedam godina kad je, priča nam, bio na rubu snaga. Imao je velikih problema, koji su se onda reflektirali i na zdravlje. Kad je, kaže, dotakao dno, i nije vidio izlaz, prvi put je, sjeća se, Boga zamolio za pomoć. Pola sata nakon toga došla mu je supruga sa letkom Kruga prijatelja.
Vrlo brzo nakon uključenja u predavanja Kruga prijatelja, situacija se počela popravljati, a tegobe nestajati. Danas je, kaže, zdrav i sretan, ispunjen čovjek, i zna za mnoge druge slične slučajeve u Hrvatskoji i regiji.
POGLEDAJTE VIDEO:
Na pitanje je li riječ o snažnoj autosugestiji, koja ozdravlja, Belko odgovara kako se ne zna što se u tom procesu događa, ali zna da je učenje pomoglo izliječenju od multiple skleroze - poznata su mu dva takva slučaja u Srbiji. U Hrvatskoj zna za slučajeve ozdravljenja od karcinoma, teških reumatskih problema, osteoporoze. Ne postoji li opasnost da bolestan čovjek, pobornik Gröningovog učenja, zbog toga odbaci ili zanemari konvencionalno liječenje, pitamo Belka. Gröning je, naime, govorio da bolest nipošto nije naše prirodno stanje i da ju čovjek od sebe mora maknuti, praviti se da ona ne postoji.
- Dapače, upućivao je ljude k liječnicima, govorio im da moraju vjerovati da lijek, terapija i liječnik pomažu - odgovara Belko.
Liječnicima u to vrijeme, kao ni kleru, iscjelitelj nije odgovarao. Prvima je uzimao pacijente, makar za sebe novac nikad od njih nije primao, a i drugima je odvlačio pastvu, na svoj način govorio o bogu. Zapravo, smetalo je što govori o tome da se bitno ne događa nakon smrti, na “onome svijetu”, već ovdje, danas, da smo tu da bismo dali, i uzeli ljubav, ispravili sve što se može ispraviti, da izaberemo dobro, a ne zlo. Vlasti su Gröningu, kad je postao previše poznat i cijenjen, zabranile okupljanja i masovna iscjeljenja, makar on ljudima nije pružao nikakvu terapiju.
Oni su, svjedoče tadašnji mediji, ozdravljali samo u njegovoj blizini, od njegove riječi, heilstroma koji im je prenosio.
Bio je drukčiji odmalena
U to su vrijeme, koncem 40-tih, rane od rata još bile otvorene i mnogo je boli bilo potisnuto. U takvim se okolnostima i u takvom okruženju pojavio Bruno Gröning i počeo djelovati, ne samo odnoseći nepodnošljivu bol za one koji su u njega vjerovali nego, važnije, donoseći nadu. Nitko od onih koji su se okupljali pred njegovom kućom nije remetio šutnju tisuća, patnju bolesnih, potisnutu iza zida šutnje. Bez riječi i jauka. Strpljivo. Neki su ga dočekali, ali neki nisu uspjeli jer su vlasti zabranile njegov rad. Tadašnji mediji pisali su o njemu oprečno - za jedne je bio šarlatan, za druge iscjelitelj.
Uvid u njegovu narav mnogi su potražili prekopavanjem njegove prošlosti. Već u ranim danima njegove mladosti, dok je bio dijete, njegova okolina primijetila je da je drukčiji.
Rođen je 30. svibnja 1906. u Danzig-Olivi u Zapadnoj Prusiji u tadašnjem Njemačkom Carstvu, a danas je to poljski grad Gdanjsk. Bio je četvrto dijete u obitelji sa sedmero djece Margarethe i Augusta Gröninga te su roditelji vrlo brzo spoznali da im je došlo posebno dijete. Već u trenutku Brunina rođenja počele su se događati neobične stvari.
Majka mu je uvijek imala teške porođaje, ali s Brunom je bilo lako. Brzo poslije porođaja otišla je u šumu reći iznenađenom ocu da mu se rodio sin. Roditelji su mu bili strogi katolici. Nije se propuštao ni jedan odlazak u crkvu. I kad su majka i otac bili još jako umorni od dnevnog posla, nikad se nije zaboravljalo na večernju molitvu s djecom klečeći prije spavanja. Otac Brune Gröninga bio je priprost čovjek koji je cijenio fizički posao - radio je kao zidar, bio je cijenjen i tražen kao dobar radnik. No činjenica da je Bruno bio drukčiji češće je bila izvor nelagode nego radosti, jer su u pokušaju da posebno dijete učine “običnim”, poslušnim i predanim svakodnevnim poslovima često pribjegavali fizičkom kažnjavanju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Brunin brat Kurt je često bio ljutit na brata, ali zbog drukčijeg razloga koji je ipak izvirao iz Brunine posebnosti. Jednog je jutra Kurt trebao postaviti stol za doručak, ali je zanemario naredbu roditelja i zaigrao se. Njegov je brat Bruno, iako se to od njega nije tražilo, učinio sve umjesto njega i roditelji su ga nagradili. Kurt se prisjetio toga:
- Tad me je spopao takav bijes jer je Bruno uvijek ispadao dobar, da više nisam znao kako da si pomognem, te sam zgrabio posudu s kipućom kavom i prosuo je Bruni na glavu. On je ostao potpuno miran, a svi su bili zaprepašteni onim što sam napravio. I opet se dogodilo nešto neobično. Bruno od toga nije zadobio opekline ni na licu ni po tijelu.
I kroz ovu priču postaje jasnije zašto je Bruno mnogo vremena provodio sam, šećući obližnjom šumom i osamljujući se od ljudi koji nisu bili skloni nikome tko bi bio različit kao on. Sam Bruno Gröning je jednom ispričao kako je kao dijete često bježao od ljudi jer je osjećao da je ovdašnji život strašan, mračan i bez ljubavi. On je u to vrijeme, kad bi bio u nevolji, često molio Boga da ga uzme s ove mračne zemlje. U šumi mu je, tijekom molitve, postalo jasno što mu je životna zadaća. Tek kad je to uvidio, mogao je prihvatiti život.
Takva rana žudnja za duhovnim pokazuje koliko je bio zreo. Baš kao mnogi njemu slični, morao se nositi s nerazumijevanjem i prijezirom okoline. Često bi ga ljudi uhvatili u šumi i odveli roditeljima. Većinom bi tad dobio batine i zatvorili bi ga u sobu. Jednom je o tome napisao:
- Zbog batina nisam nikad mogao plakati jer batine nisam doživljavao i osjećao kao bol, iako je tijelo ponekad bilo plavo i zeleno od batina. U svakom slučaju, zatočeništvo u roditeljskom domu ne bi potrajalo dugo jer bih se vrlo brzo i često izbavio iz njega. Šuma i moji prijatelji životinje bili su tako jaki da bi me uvijek ponovno privukli.
Također, Bruno je u najranijim danima napisao i ovo:
- U vrijeme mojega djetinjstva i mladosti sve više sam mogao zapažati neobične sposobnosti, koje su - dolazeći iz mene - dovodile do toga da sam imao smirujući i iscjeljujući utjecaj na ljude i životinje. Još dok sam bio malo dijete u mojoj su se prisutnosti bolesni ljudi oslobađali svojih tegoba, a djeca i odrasli bi se potpuno umirili u uzbuđenju i svađi putem nekoliko mojih riječi. Kao dijete sam također mogao primijetiti da su životinje, koje su bile neobično plašljive ili su slovile kao vrlo opasne, prema meni bile dobroćudne i pitome. Stoga je odnos s mojim roditeljima bio poseban i napet. Ubrzo sam počeo žudjeti za potpunom samostalnošću kako bih se udaljio iz okruženja moje obitelji u kojoj nisam bio shvaćen.
Ovim riječima je opisao što je još kao dječak proživljavao te postajao svjesniji samoga sebe i svojih sposobnosti. Tako se sve više osamljivao i prigrlio je samoću. Otrčao bi od kuće i zaigrao bi se u susjedstvu sa životinjama, koje su mu se činile bližima od braće i sestara. Ubrzo je počeo odlaziti u veliku šumu u blizini vojarne. Postao je čudak kakav se još nije sreo među radničkim dječacima iz Ludolfngerove ulice. Nestao bi na nekoliko dana. Od čega je živio, nitko nije znao. U njegovu roditeljskom domu vladalo je pravilo da onaj tko dođe prekasno na ručak ili ne dobije ništa ili samo ono što je preostalo.
Dakle, Bruno bi danima gladovao. Katkad bi ga vidjeli znanci kako leži ispod nekoga grma te pažljivo promatra travu i lišće. Ponekad bi ga također vidjeli u neobično bliskom odnosu s vjevericama i drugim životinjama. Tu i tamo bi ga našli na groblju potpuno samog. Ponekad su ga vidjeli kako se moli. Jednom ga je promatrao jedan čovjek kako zamišljeno ide iza hromog psa. Igrao se sa životinjom i gladio je, a nakon nekoliko dana pas više nije šepao. Mnoge su ga životinje pratile. Ako bi ležale bolesne, ustale bi i potrčale s njim u šumu.
Zbog predskazanja početka 1. svjetskog rata Bruno je dobio pljusku od oca, ali sve je bilo točno. O tome je njegov otac dao izjavu pod prisegom 26. lipnja 1949. godine u Löhneu u pokrajini Westfalen za potrebe sudske istrage provedene o tome smije li se Bruni ili ne dopustiti daljnja iscjeljivačka djelatnost.
- Kao otac sina Brune Gröninga izjavljujem ovdje pod prisegom da se već kod porođaja tog djeteta pokazalo da će od njega nastati dijete s posebnim sposobnostima. To se u kasnijim godinama i potvrdilo. Mnogi članovi obitelji, kao i poznanici, potvrdili su taj poseban slučaj. Još dok je kao dijete isprobavao svoje sposobnosti na životinjama, dolazilo bi do raznih zbivanja. Između ostalog, uzeo je u ruke sat koji urar više nije mogao popraviti i sat je počeo raditi. Čak je mogao predvidjeti i posebne događaje - početak i kraj rata (1914. - 1918.). Predvidio je i smrt majke, isto tako i početak Drugog svjetskog rata (1939. - 1945.). I to da će njegov otac te njegovi braća i sestre morati nakon kapitulacije napustiti svoju kuću i domovinu, a predvidio je i gdje će se nakon dugog lutanja smjestiti. Sve je on vidio i predvidio - svjedočio je njegov otac.
Od rane je mladosti osjećao da ga privlače bolesni ljudi.
- Iz tijela nekih životinja nestala bi bolest kad sam tiho izgovorio: ‘Draga životinjice, ti ćeš uskoro imati opet zdravo tijelo’. I onda bi se to i dogodilo. Ni kod ljudi nije drugačije. Tako su me stalno sebi privlačili bolesni. I uvijek sam im samo govorio: ‘Ali ti više nisi bolestan.’ Ili kad bi neki od njih rekli: ‘On će umrijeti’, ja bih tad rekao: ‘Ne, on dugo još neće umrijeti, on će ozdraviti’, zabilježio je sam Gröning.
Ozdravljao bi i životinje
Poslije je primijetio da može pomoći, ne samo pojedinačno, nego i skupno većem broju bolesnih. Prijatelji s kojima se igrao primijetili su da, ma koliko god ga napadali, nikad nije uzvratio. Ponekad su ga i njegova starija braća i sestre zlostavljali jer su bili bijesni što se nikad nije branio. Stariji brat mu je čak jednom u bijesu slomio nosnu kost. To ponašanje braće i sestara bi potrajalo da se nije dogodilo nešto neobično.
- Dečki su se vani tukli. Kad su primijetili da Bruno opet stoji po strani i ne želi sudjelovati u zločestoj igri, jedan od dječaka je bijesno ošamario Brunu samo zato što se nije htio tući i što je bio takav osobenjak. Bruno, kao i obično, nije uzvratio. Stajao je mirno bez uzbuđivanja i čekao. Ali dečko je morao, htio to ili ne, poći kući. U stanu je počeo sumanuto šamarati sam sebe. Više nije mogao prestati. Svi dečki su pošli k njemu i gledali neobičan događaj. Dečko je počeo vikati: ‘Bruno, pomozi mi’. Bruno je ušao, a dečko se umirio i šamaranje je prestalo - ispričao je Brunin brat Kurt.
Nakon tog događaja braća i sestre, kao i dečki iz susjedstva, ostavili su ga na miru i više ga nisu tukli i maletretirali.
S devet je godina Bruno ozbiljno obolio od dizenterije i tjednima ležao u groznici. Liječnik koji je često dolazio u obiteljsku kuću, smatrao je da je Bruno gotov. Nitko nije vjerovao da to iscrpljeno dijete uz tako visoku temperaturu, koja ne popušta danima, ima izgleda preživjeti. Ipak, ozdravio je i najavio kako će jednog dana i drugima pomoći da ozdrave. Nikad nije stekao medicinsko obrazovanje.
Nakon što je neko vrijeme radio kao stolar i građevinski radnik, regrutiran je tijekom Drugog svjetskog rata, ali je izjavio da neće ubiti drugo ljudsko biće, zbog čega su ga zamalo pogubili pred vojnim sudom. Završio je u Rusiji kao ratni zarobljenik i mnogi su zapamtili kako se borio za bolje uvjete u zatvoru. No za njegovu su posebnost do tada znali samo najbliži, a šira je javnost doznala za njega 1949. godine.
U Herfordu je otac dječaka Dietera Hulsmanna tvrdio da mu je Gröning izliječio sina od mišićne distrofije te je mnogima rekao da vjeruju. Vijesti o toj priči kružile su i ubrzo se okupilo mnoštvo ispred Hulsmannove kuće tražeći iscjeljenje. Uskoro su novine počele pratiti priču, koja je privukla više od 5000 ljudi. Uslijedila su putovanja po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, a broj okupljenih rastao je sve više. Do rujna 1949. godine dolazilo je 30.000 ljudi svaki dan kako bi ga vidjeli i primili od njega iscjeljenje. O njemu se raspravljalo i u najvišim tijelima državne uprave.
Žena koja je patila od dugotrajne opstipacije, i konvencionalna joj tadašnja medicina nije mogla pomoći, na wc je morala već na samom početku susreta s Gröningom, no ono što je najviše zaprepastilo liječnike bio je slučaj dvaju muškaraca, koji su bili gotovo nepokretni. Obojica su ozdravili, prohodali, i život nastavili normalno, makar im, po službenoj medicini, niti nije bilo preostalo još puno vremena. Unatoč svemu tome, protiv Gröninga je 1955. godine podignuta optužnica. Slučaj se otezao nekoliko godina, sve do njegove smrti u Parizu 1959. godine, kad je postupak obustavljen. Oni koji su svjedočili njegovom radu, kažu da je umro jer nije smio liječiti druge.
Ministar rada i socijalne skrbi pokrajine Sjeverna Rajna - Vestfalija dao je nalog za progon Brune Gröninga zbog kršenja Zakona o iscjeliteljima i terapeutima iz 1939. Nasuprot tome, predsjednik Bavarske vlade zastupao je mišljenje da se ne smije dopustiti da se jedna takva ‘izuzetna pojava’ kao što je Gröning zaustavi i utopi u paragrafima. Ministarstvo unutrašnjih poslova pokrajine Bavarske označilo je njegovo djelovanje kao ‘slobodno djelovanje ljubavi’.
Njegova čudotvorna iscjeljenja bila su za jedne milosrdni dar neke više sile, a za druge, šarlatanstvo. Ipak, istinitost iscjeljenja dokazana je medicinskim istraživanjima. Bolesnici su dolazili iz svih zemalja, stizale su vreće pisama s molbama za pomoć, ali zabrane iscjeliteljskog djelovanja slijedili su i sudski procesi. Sva nastojanja da njegovo djelovanje poprimi uređen tijek, nisu uspijevala. Jedni su pružali otpor koristeći mjerodavne društvene snage, a drugi slabost ili pohlepu za novcem njegovih suradnika.
Kada je Bruno Gröning umro u siječnju 1959. u Parizu, u 53. godini od raka želuca, posljednji sudski proces protiv njega bio je u punom zamahu. Proces je bio obustavljen, a konačna presuda nije nikad izrečena. Nakon operacije u Parizu koju je vodio Brunin prijatelj, specijalist za rak Pierre Grobon, Brunina je tadašnja, druga supruga rekla kako joj je liječnik rekao: “Razorenost Brunina organizma jest grozna, došlo je do potpunog unutarnjeg izgaranja. Kako je mogao živjeti tako dugo i bez trpljenja užasnih bolova, posve mi je zagonetno.” Bruno Gröning je već više godina prije izjavio: “Ako mi zabrane djelovanje, iznutra ću izgorjeti.” Mnogi tumače da je takvo razaranje Brunina organizma izazvala zarobljena iscjeliteljska struja.
Svjedočanstva Bruninu učenju:
Željka Karanović: Osjećam energiju koju primam, kao da me nešto resetiralo
Emir Fejzagić: Bio sam alkoholičar i kockar. Danas sam sretan poput djeteta
Zovem se Emir Fejzagić i dolazim iz Zenice. Moje iskustvo graniči s nemogućim, no mi smo u krugu prijatelja naučili da nemoguće ne postoji. Nakon četiri teška infarkta, dobio sam nalaz da imam anginu pectoris, neizlječivu bolest. No iscjeljenje sam dobio. Do svih tih mojih zdravstvenih problema je doveo moj prijašnji način života, bio sam ovisnik o alkoholu i kocki. Sve sam izgubio, a u 55. godini ušao u učenje Brune Groninga, našao životnu suputnicu i počeo ga primjenjivati.
Iscjeljenja od svih tih tegoba i ovisnosti sam dobio bez ikakvih problema. Sad se osjećam poput djeteta, sa svojih 60 godina, zadovoljan sam i sretan. Oboje metodu prakticiramo i doma, u 9 ujutro i u 9 navečer. Do vas samih je hoćete li na namještanje potrošiti dvije minute ili pola sata, sve je po potrebi i kakav problem imate. Pusti se lagana duhovna muzika, zatim utonete u sebe, poželite i vjerujete da će vam se desiti dobro. Ono što poželite, već manifestirate, i to je to.
Ankica Sladen: Osjetila sam veliku vrućinu te nekog ili nešto kako mi vadi tu bol iz tijela
Ja sam Ankica Sladen iz Trogira i svjedočim svoje iscjeljenje križobolje. Još prije 20-tak godina sam imala problema s kralježnicom, pregledi su pokazali degenerativne promjene u lumbalnom dijelu. Uzimala sam lijekove, no bolovi su postajali sve jači, naročito u desnom kuku. Srećom došla sam do učenja. Došla sam do dvije Brunine knjige, i dok sam ih čitala u krevetu, samo sam plakala. Čitala sam o iscjeljenjima drugih ljudi, no nije mi bilo jasno kako je to moguće. Nekoliko puta sam rekla: molim te pomogni i meni. Zatim sam osjetila veliku vrućinu te nekog ili nešto kako mi vadi tu bol iz tijela, fizički sam to osjetila.
Od tog trenutka ja više nikad nisam imala potrebe za lijekovima. Namještam se i dalje, u krevetu, najčešće ujutro u pet minuta prije nego ustanem. To je poput male mirne meditacije, misli trebaju biti pozitivne. Možete primjerice zamišljati livadu s cvijećem, malu dječicu, kupanje, nešto lijepo. Trebate biti u vezi s bogom, ne morate čak niti svaki put slušati muziku, no mir je bitan. No boga ne treba moliti za neke materijalne stvari, nego jednostavno: “bože pruži mi ono što je najbolje za mene”. Bog zna što nam treba, jer u stvarnosti se često pokaže da naše želje nisu ono što nam je najpotrebnije.
Bog čeka vrijeme kad bismo nešto trebali dobiti. Ovom metodom sam dobila ljubav i mir u srcu, za svakog čovjeka. Sad mogu oprostiti ljudima koji su me povrijedili, ja te ljude volim, jer možda sam i ja njih uvrijedila na neki način, molim se za njih. Kako se molim za svoju obitelj, susjede i prijatelje, tako se molim i za njih, jer u tom trenutku nisu znali što rade. Ljudi nisu toliko zli, nego zlo dođe pa vas tapka i tapka gdje smo najosjetljiviji. Zato moramo biti jaki i u spoju s bogom. Sad sam zdrava i vesela, što primjećuju i moji prijatelji. To je ta unutarnja snaga koju imamo i dobivamo u Krugu prijatelja.