Sa šestero djece, samohrani otac Ivan Marinić (37) živi u Žminju u Istri. Nakon iznenadne smrti supruge život je podredio djeci i njihovom odgoju. Prije tri godine izgubio je suprugu Željku (28), koju je jednog jutra izdalo srce. Srušila se i umrla. Najmlađih sin Matej tada je imao tek dva mjeseca i nije zapamtio majku.
POGLEDAJTE VIDEO:
Hrabri tata ne odustaje već je silom prilika morao uzeti ulogu oba roditelja. Nedaleko od Žminja, u mjestu Svetvinčenat Ivan uzgaja ovce i janjad, magarce, a društvo im prave i zečevi i jarići... Djeca obožavaju svoje životinje, hrane ih, paze i maze.
- Hvala Bogu, gladni nismo. Imamo svog mesa: janjetinu, svinjetinu, jaretinu..., a posadili smo svi zajedno i vrt pa nam ne nedostaje ni krumpira kao ni ostalog povrća kojeg zajedno s djecom sadim - priča Ivan.
- Tata dobro kuha. Svaki dan imamo topli ručak kada se vratimo iz škole, a kuća uvijek miriše na neko naše omiljeni jelo - rekla su skromno djeca.
Od kada mu je umrla žena, Ivan sjetno priča kako se morao trgnuti i reći sebi da nema mjesta kukanju i plakanju.
- Djecu je trebalo podići na noge, pa nema vremena za negativnosti. Život ide dalje, a naša kuća je puna dječje vike, galame, smijeha i ljubavi. Djeca rastu, pa danas najstarija Marija ima 12 godina, Katarina 11, Ivan 8, Kristina je mlađa godinu od Ivana, Željka 4, a najmlađi Matej već ima tri godine. I on nam se pridružio u rujnu prošle godine, a do tada je bio u Bjelovaru na čuvanju kod roditelja pokojne supruge. Puno su nam pomogli ali sada smo svi zajedno. Dižem se ujutro oko 4 ili 5 sati i pripremam doručak za djecu. Moramo biti brzi i složni da ne kasnimo u školu i vrtić. Svi se dignu malo kasnije. Doručak je obavezno zajednički, a potom vozim stariju djecu u školu. Snašao sam se, a puno mi pomažu djeca - ispričao je tata Ivan.
Kaže da životinje drži na terenu koji mu je ustupila Porečko-pulska biskupija, i na tome je neizmjerno zahvalan.
- Imao sam prošle godine situaciju jer sam u lipnju hitno morao na operaciju bruha. Nisam znao kako to izvesti zbog djece, pa sam odmah nakon operacije tražio da me puste kući djeci, te sam dolazio u dnevnu bolnicu. Nema mjesta odmoru kada te djeca trebaju, a sve se nekako posložilo - rekao je. Osim toga, i životinje trebaju pažnju i brigu te nije bilo moguće ostati u bolnici na oporavku.
- Nakon što djecu odvezem u školu, idem nahraniti stoku i kuhati ručak. Sve se može ako se dobro organizirate, ali mi djeca, posebno ovi stariji, puno pomognu oko svega, i oko brige za mlađu djecu - dodao je Ivan.
Kad plati podstanarstvo i režije, ostane mu oko 3000 kuna, koje su ovom skromnom ocu, kaže, dovoljne da prehrani svu svoju djecu, iako priznaje da je u 'debelom minusu', jer želi djeci sagraditi novi dom. O supruzi priča s velikom sjetom i tugom, ali život mora ići dalje.
'Morao sam naučiti kuhati'
- Teško je, ali kada smo svi složni sve ide. Živjeti se mora dalje. Nakon što nas je prije pet godina napustila bivša supruga ostao sam sam sa trojicom sinova. Blizanci su tada bili u najosjetljivijim godinama, pubertetskim, 14-godišnjaci, a mlađi Antonijo je bio navršio deset - govori Grozdan Lipošćak (49) iz Trošmarije kod Ogulina, samohrani otac trojice sinova, blizanaca Josipa i Ivana (19), te Antonija (15).
Grozdan je inače ratni vojni invalid u mirovini, a život je posljednjih godina podredio odgoju sinova, a u tome mu pomaže uža rodbina i rođaci. Uz djecu, Grozdan je do lani brinuo i o bolesnom ocu i njegovoj supruzi, a oboje su preminuli lani u kolovozu i rujnu.
Kako izgleda jedan dan samohranog oca ispričao nam je Grozdan.
- Organizacija je najvažnija. Ujutro se budimo prije sedam sati, najprije si skuham kavu i provjerim jesu li dečki budni - govori Grozdan dodajući da su blizanci lani završili školu za strojobravare i zaposlili se, dok je mlađi nastavio njihovim stopama i upisao istu školu.
- Josip i Ivan su se lani zaposlili i sada je puno lakše, a Antonijo je krenuo njihovim stopama i tek upisao školu za strojobravara. Najmlađi putuje autobusom do škole, a po potrebi ga nekad i odvezem. Nakon što dečki odu za svojim obavezama ja započinjem pripreme oko ručka. Nakon odlaska supruge to mi je bio najzahtjevniji zadatak jer do tada nisam kuhao i počeo sam od nule. Čitao sam recepte, kuharice, a niti jedno jelo nije završilo u smeću. Do sada sam već potpuno ovladao kuharskim tehnikama, a zadovoljni su i dečki - govori Grozdan i dodaje da do povratka sinova kući obavlja ostale poslove po kući i u okućnici, hrani zečeve, a u proljeće počinje i sa poslovima u povrtnjaku.
- Kada se dečki vrate najprije zajedno ručamo, mlađi napravi zadaće i školske obaveze nakon čega mi pomažu usisavati kuću, pospremati, sada treba pomažu u poslovima u vrtu i s drvima, ili se zabavljaju svojim stvarima. Za pranje veša ja brinem, ali u peglanje se ne upuštam, u tome mi najviše pomaže moja sestra - govori Grozdan, te zaključuje:
- Dečki su jako dobri, dobro su odgojeni, u tome sam potpuno uspio i na to sam najponosniji. Oni su odmah prihvatili novonastalu situaciju i dobar smo tim. Pomažu mi što god treba, u kući, u vrtu, sa drvima, a ja se brinem da ih što bolje postavim na noge za budući život.
- Uvijek smo bili složni. Prihvatili smo situaciju kakva je i međusobno si pomažemo. Tata je za deset - zaključuju Ivan, Josip i Antonijo.
Na nogama od 7 ujutro
U zajedničkom životu na zagrebačkoj adresi uživaju Noah i Luka Kezele, a otvoreni dječak vjeruje da, nakon razvoda, i djeca imaju pravo glasa.
- Mislim da bi suci, kad odlučuju s kojim roditeljem će dijete živjeti, trebali više slušati djecu i poštovati njihove želje. Recimo, ako dijete želi živjeti s tatom ili mamom, nebitno, neka ga puste da živi s tim roditeljem - kazao nam je Zagrepčanin Noah Kezele (14), koji živi s ocem, zrakoplovnim inženjerom Lukom Kezeleom (41).
To je i želio, priča, i dodaje da mu je super živjeti s tatom.
- Ništa ne bih mijenjao - odlučan je Noah, koji pohađa osmi razred. Majku i mlađu sestru, koja živi s njom, viđa prema odluci suda. No priznaje da mu ponekad nedostaju. Njihov dan počinje buđenjem oko 7 sati, a završava večerom i spavanjem oko 22 sata.
- Probudimo se u 7, možda 7:10 - kaže Noah pa se ispravlja nakon očeve intervencije.
- Ja se probudim oko 7, ne znam kad se tata budi. Doručkujemo, ja operem zube, tata opere suđe, spremim stvari pa čekam 7:45 jer mi treba pet minuta do škole. U 7:50 trebamo biti u školi jer u 8 počinje nastava - priča Noah.
- Kada dođem kući, tata je još na poslu. On dolazi oko 16 sati. Dok sam kod kuće, znam napraviti zadaću, ponekad mi dođe instruktorica ili baka s ručkom. U slobodno vrijeme sam na mobitelu ili gledam televiziju – ispričao je Noah.
Luka pojašnjava da njegovi roditelji žive u Zagrebu pa dođu pogledati Nou dok je on na poslu.
- Triput na tjedan Noah ide na judo u Judo klub Mladost. Trenira već pet godina. Trening mu počinje u 18:30. Nedavno je položio za narančasti pojas. Ponekad ima i informatiku, koja mu je izborni predmet, do 18:20. U principu, radnim danima cijeli dan ima školu, trening, učenje... Vidimo se navečer pa tijekom večere prepričamo dan, što se sve događalo i slično.
- Sad smo već u fazi kad on želi biti sam s prijateljima i kad roditelji već polako postaju višak – nostalgično kaže Luka
'Sad razumijem žene'
Sad razumijem žene i skidam kapu svakoj! Prije ne bih razumio kad bi se supruga naradila, a kuća ista ko prije. Sad se Darko naradi pa kuži, u šali objašnjava novu filozofiju Darko Jeremić (39).
Darko sa svojih šestero djece: Sinišom (12), Vanjom (10), Natašom (9), Matejom (7), Danijelom (6) i malom Tatianom (3) živi u Otočcu u koji su se doselili iz Korenice.
- Ustajem u sedam, a djecu dižem za školu 20 minuta kasnije. Troje velikih se sami spreme za školu i odu pješice jer nije daleko. Nakon što oni odu, imam sat, nekad sat i pol za sebe. Skuham kavu i planiram ručak. Čim se maleni probude, pospremimo sobe i napravimo krevete. Dvoje većih su prilično samostalni, a Tatianu presvlačim ja, još i pelenu nosi. Oko 10 počinjem s kuhanjem ručka, nekad sve smažu, a nekad ostane i za večeru. Ako ne ostane, onda i večeru skuham. Tempiram ručak da bude gotov oko 13:30, kad mi najstariji sin dođe iz škole jer on dolazi zadnji. Mlađoj dječici prije toga, oko 11, poslužim žitarice ili nešto slično. Nasreću, imam perilicu suđa, a djecu sam naučio da je bolje da svatko radi pomalo pa smo svi gotovi za pet minuta, nego da ja sam spremam iza ručka, jer dok pojedu i sve se pospremi, to traje 45 minuta, mjerio sam. Isprva ih nisam htio opterećivati time, ali meni je to previše vremena, a njima je zdravo pomoći pomalo pa kako tko može. Nitko se ne umori, a sve riješeno! Onda pišemo domaći, do 16 sati. Stariji su potpuno samostalni, samo najmlađoj učenici malo pomognem. Ali koliko ja želim. Nakon toga Tatiana zaspi popodne pa kad se probudi, idemo u park. Ako djevojčica spava dulje, pustim ih i same jer su dobro odgojena djeca i znam da neće na cestu, a ja ih promatram s prozora koji gleda u park. Kući se vratimo oko 19 ili 19:30 sati. Tad gledamo televiziju, radnim danom do 22, a vikendom do 23. Djeca vole turske sapunice, a ja baš i ne pa se podijelimo na dva televizora da mogu gledati kuhanje - priča nam tata Darko.
Tad se on hvata čišćenja kuće jer je cjepidlaka, priznaje nam, što se higijene tiče. Često radi do jedan poslije ponoći. Najteže mu je naći vremena za plaćanje računa ili otići na roditeljski sastanak , ali ništa mu nije gore nego smišljati što će kuhati.
Tajna je u organizaciji
- Nekad otvorim frižider i nemam inspiracije čak i da je pun puncat. Jednostavno ne znam što bih skuhao za ručak, kao da mi pamet stane - smije se.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sreća u nesreći je što je naučio kuhati kad se supruga Dragana razboljela od raka dojke. Umrla je u rujnu prije dvije godine.
- Iako znam da im neke stvari nikad neću moći priuštiti, omogućit ću im da žive normalno i da se ne bave kriminalom. Neki ljudi me osuđuju što imam šestero djece, ali da se mene pitalo, imali bismo ih 15. Ali bolest, nažalost, nije pitala - kaže Darko.