Neodoljivi, blistavi osmijeh na licu Hermine Stefanović nikada nije splasnuo, pa ni kad je kao trogodišnjakinja dobila tumor ni kad su je liječnici otpisali rekavši sa neće preživjeti. Spasilo ju je 19 operacija, ali i njezin vedar, optimistički duh zbog čega je 2013. godine primila nagradu Ponos Hrvatske.
Sada je hrabra Hermina odlučila progovoriti o svojim iskustvima u životu i književnosti.
ŽIVOT JEDNE S: USPJELA JE JER JE VJEROVALA U SEBE
Ljudi često govore da do nekih zaključaka, rješenja, ideja i shvaćanja, dolaze razmišljajući noću.
I to je istina. Ne kažem da vrijedi za svakoga, ali za mene itekako vrijedi. Ne znam što je to u tim zvijezdama, mjesecu i mraku da postanemo razumniji, da bistrije razmišljamo. Možda je najviše do tišine zbog koje možemo čuti vlastite misli.
Često vodim razgovore sama sa sobom o tome jesam li ispravno postupila, zašto se stvari ne odvijaju prema očekivanom planu, gdje sam napravila grešku i je li postojao drugi način. Introspekcijom pokušavam uvidjeti svoje greške i raditi na tome da postanem bolja verzija sebe.
Nekada je to uspješno, a nekada završim uplakana jer ne mogu pronaći način da budem sretnija i zadovoljnija u životu, s drugima, ali prvenstveno sa sobom.
Sjećam se koliko puta sam bila u lošem stanju. Psihički i fizički. Masu puta se dogodilo da sam naletjela na jedan tekst ili odlomak neke knjige koji sam trebala pročitati baš u tom trenutku kako bih se osjećala bolje. Baš radi tih momenata, odlučila sam pisati ovu kolumnu – u nadi da će možda, nekome pomoći. Ovo nisu nikakvi stručni savjeti, već neko moje mišljenje koje sam stekla tokom života.
Prije nekih tjedan dana, ležala sam u krevetu i slušala Pink Floyd. Mislim da je bilo oko dva sata u noći. Volim takve trenutke kada mogu biti sama sa sobom i posvetiti se sebi. Neki kažu da sam introvertna, ali nisam. Jednako kao što volim vrijeme provoditi s društvom, volim i sa sobom. Ako barem jedan vikend u mjesec ne provedem sama, postanem frustrirana i nervozna. Ima ljudi koji to ne mogu shvatiti, ali vjerujem da većina vas ipak shvaća.
Uglavnom, ležala sam i razmišljala o stvarima koje me muče već duži period života.
Kada sam imala tri godine, ostala sam nepokretna. Vježbanjem sam napredovala. S roditeljima bih polako hodala po bolničkom hodniku, držeći se jednom rukom za rukohvat. Nakon nekog vremena, došla sam u fazu da uz nekakvo uporište, sama mogu napraviti korake. Po prirodi sam vrlo tvrdoglava osoba. Tako je bilo od malih nogu. Sjećam se posljednje etape u kojoj sam, polako mogla i po stepenicama. U bolnici, pored kinderbeta, nalazila se stolica. Zamislite trogodišnje dijete nakon kemoterapije koje se penje na stolicu, pa na krevetić i onda dole, pa opet gore, pa opet dole i tako jedno sat i pol bez prestanka. Mama je stajala i gledala do kada ću tako. U glavi sam imala neki cilj. Znala sam da je doktor rekao da se moram kretati kako bi hodala što bolje, pa sam odlučila hodati po stolicama i kinderbetu, jer zašto ne?
Sada ćete si sigurno postaviti pitanje kako jedno trogodišnje dijete može biti svjesno takve situacije i samo postaviti neki cilj. Odrasli znaju reći da djeca znaju, ali ne shvaćaju neke stvari koje se događaju njima ili oko njih. Ipak, kada vodite drukčiji način života od onog uobičajenog, itekako shvaćate. Ponekad te život prisili da naglo postaneš zreliji.
Drugi put sam ostala paralizirana u trećem razredu osnovne. Neću vam govoriti zašto i kako je došlo do toga jer je to irelevantno za ovaj post. Vjerovala sam da ću opet prohodati iako su doktori rekli da je mala šansa. Vježbala sam i trudila se iz dana u dan. Nakon godinu i nešto sitno mjeseci, prohodala sam. čula sam samo da je rekao da postoji šansa i nisam se obazirala je li velika ili mala. Ja sam vjerovala da ću prohodati i uspjela sam u tom naumu.
Treći put sam ostala nepokretna u osmom razredu osnovne. Ja vam to tako s vremena na vrijeme volim malo ne hodati. Uvijek imam mjesto na parkingu, prednost na šalterima, besplatne karte za koncerte itd. Nije da ja ne mogu hodati, samo glumim kako ne bi izgubila sve te privilegije.
Šalim se naravno. Humor je uvijek dobra stvar, makar bio crni. Takva vrsta humora je moja uža specijalnost.
Opet sam prohodala. Još uvijek se sjećam kada sam ušetala u ambulantu kod doktora. Nitko nije očekivao da ću opet stati na noge, ali ja sam bila profesionalac u tome. Sve što mi je trebalo za uspjeh je volja, trud, vrijeme i vjerovanje u sebe. Nisam se zamarala što drugi misle, furala sam svoje. Uvijek sam govorila, bolje je truditi se i stvoriti barem malu mogućnost nego pustiti i za par godina se pitati „Kako bi bilo da sam…?“
Četvrti put sam ostala nepokretna prije tri godine. Iako sam svaki put uspjela prohodati, najgori osjećaj je bio probuditi se i ne moći micati vlastitim nogama. Ustvari, najviše sam mrzila ono što nepokretnost donosi. Oduzima ti dio slobode i povremeno ipak ovisiš o drugoj osobi. Zaigrana i znatiželjna duša, zarobljena u tijelu koje ne može pratiti.
Rekli su da nikada neću moći stati na noge, niti ih osjetiti. Sada je prošlo tri godine. Za razliku od prije, sada je i do živaca pa je oporavak znatno duži i teži.
Vježbala sam dva puta tjedno. Kako je vrijeme prolazilo, izgubila sam volju. Bilo mi je dosta iznova učiti hodati i prolaziti kroz cijeli proces. Očekivala sam da će oporavak biti brz i da ću kroz godinu dana normalno funkcionirati, ali to se nije dogodilo. Onda sam pomislila „Okej. Što ako ovog puta stvarno ne mogu prohodati?“ i podsvjesno sam doista mislila da više nikada neću stati na noge.
Pustila sam.
Nisam se trudila ni stvoriti mogućnost, ali ipak sam očekivala neke rezultate. Došlo je do toliko neprospavanih noći, popraćenih anksioznošću. Razmišljala sam što da napravim, zašto se ne mogu natjerati da vježbam i gdje je nastao problem.
Prisjetila sam se razgovora s bratićem. Rekao je da je jednu noć, čvrsto donio odluku i da se od tada njegov život promijenio. Mislim da je ta noć, početak moje promijene.
Nakon toliko vremena, napokon sam shvatila u čemu je bio problem. Pomalo je komično da mi je odgovor bio ispred nosa cijelo vrijeme. Uvijek kažem da svi ljudi imaju svoje uspone i padove jer od toga je život sastavljen. Formiraš se prema tome kako ćeš reagirati i kako ćeš se nositi sa svime. Cijelo vrijeme sam tražila potvrdu od drugih. Slušala sam tuđa mišljenja, radila sam prema tuđim savjetima pa čak i kada mi je intuicija govorila drukčije. Pokušala sam ju ugasiti, staviti u drugi plan.
Uvijek bih drugima postavila pitanje „Vjeruješ li da ću prohodati? Misliš li da hoću?“
Od drugih sam tražila da vjeruju u mene, jer sam negdje na putu, izgubila vjeru i sigurnost u sebe. Ne samo po pitanju zdravlja i hodanja, već i u ostalim aspektima života. Konstantno sam tražila potvrdu da nešto mogu. Kao da ću uspjeti ako netko drugi to misli ili kaže.
Ispitivala sam mamu, tatu, dečka, prijatelje… ukratko, odgovore sam tražila na krivim mjestima.
Svaki put kada sam prohodala, nisam uspjela zato jer su me potapšali po ramenu i rekli „Ma uspjet ćeš. Vjerujem da ti to možeš. Samo naprijed.“. Naravno, uvijek je lijepo čuti takve stvari i one mogu biti dodatna motivacija, ali zapravo, ključ samog uspjela leži u tome da vjerujete u sebe.
Uspjela sam jer sam vjerovala da to mogu, pa čak i kada su drugi rekli da je nemoguće. U sebi sam rekla „Ma zajebi sve to. Znam da to mogu.“
Sada svako jutro ustanem s voljom, hodam sa štakama po ulici i tako vježbam jer se ne zamaram šta će netko misliti. Imam jedan život i makar se kotrljala, puzala i sporo hodala, doći ću do cilja.
Tako da, nemojte prestati vjerovati u sebe, svoje snove i ciljeve. Kada vam kažu da je nešto nemoguće ili da nešto ne možete, okrenite se i recite „Samo me gledaj.“
Ima jedna kratka pjesma, koja kao da je stvorena za ovu temu.
i sine
ako se desi
a desiće se
da nestane svjetla
i ispred i iza tebe
ne brini
nastavi gdje si krenuo
i reci
ne moraš ni svjetlit jebem ti majku
naću put u mraku sam
et
Sve je rečeno i to je to od mene za ovaj put. Samo robusno naprijed!