Prema zapisima iz povijesti jednog od najljepših zagrebačkih hotela, Hotela Esplanade, njegovoj gradnji pristupilo se početkom 20-ih godina prošlog stoljeća, zato što su postojeći gradski hoteli postali premali za sve veći broj putnika koji su stizali u Zagreb poznatim vlakom Orient Express. Bilo je to jedino prometno sredstvo koje je povezivalo Europu (Pariz) i Istanbul, kojim su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće putovali mnogi europski kraljevi, pripadnici buržoazije, diplomatskih krugova, bankari, bogati trgovci i poznati glumci. Vlak je postao 'zvijezda' brojnih romana, od kojih je svakako najpoznatiji 'Ubojstvo u Orient Expressu', autorice krimića Agathe Christie.
Kako je Zagreb postao jedna od važnijih postaja na putu Orient Expressa, tako se otvorila potreba da se izgradi novi, luksuzni hotel, za ljude koji dolaze u grad. Kao idealan prostor za gradnju nametnulo se polje u blizini željezničkog kolodvora, što je hotelu odredilo i ime: Neobrađeno polje ili travnjak po kojem se može šetati na engleskom se naziva 'esplanade', što je bila dovoljno 'zvučna' riječ za svjetske putnike.
Nakon što je 1917. proveden međunarodni natječaj za arhitekte, na kojem je pobijedio Nijemac Otto Rehnig, vlasnik jednog od najjačih arhitektonskih ureda u Njemačkoj, projekt je ipak predan 'na doradu' domaćem arhitektu njemačke škole, Dionisu Sunko. Nije poznato zbog čega se išlo u doradu, no danas Sunka smatraju stvarnim arhitektom hotela.
Gradnja zgrade u stilu art décoa trajala je 26 mjeseci, a na svečanom otvorenju 22. travnja 1925., okupilo se oko 200 uzvanika. Novine su tada pisale: 'Hotel ima odličnu lokaciju, luksuzan je, sofisticiran, izuzetno ugodan i opremljen zadnjim dostignućima moderne tehnike. Postat će jedan od najpoznatijih međunarodnih hotela. Privatni prostori za pušače, razgovor, glazbu i poslovne sastanke zadovoljavaju sve potrebne poslovnih putnika. Intimna atmosfera nekih od navedenih soba savršeno su mjesto za večeru u dvoje. Velika plesna dvorana uređena jonskim stupovima i skulpturama jako je dojmljiva. Restoran i bistro također su imali odličan raspored'. Prema zapisima iz medija, svaka od 200 soba imala je telefon, te toplu i hladnu tekuću vodu. Sve je bilo kako treba biti da bi hotel mogao započeti dug i sretan život, za što se možda malo pobrinula i sudbina: Kao prvi gost u Knjigu gostiju upisao se gospodin Glück, a kako je 'glück' njemačka riječ za sreću, pobudila se nada da je time određena i sudbina hotela.
Već u prvim godinama od otvaranja, Hotel Esplanade profilirao se kao središte burnog društvenog života koje je mnogima bilo zanimljivo zbog luksuza priča koje su se povezivalo s hotelom. Tako su tadašnje novine pisale o ljubavnoj aferi o kojoj je brujao cijeli grad: Na jednoj od plesnih večeri poznati zagrebački ljubavnik zaveo je mladu ženu i provodio se s njom u hotelskim sobama nekoliko mjeseci, sve dok nije pronašao novu ljubavnicu. To je izazvalo svađu ljubavnika u javnosti, uslijed koje se dama onesvijestila, što je mjesecima kasnije bila tema tračeva.
Jedan od važnijih društvenih događaja iz tog vremena je i prvi izbor za Miss Jugoslavije, 1926. godine. Tu je titulu ponijela gospođica Štefica Vidačić, vlasnica caffea u Jurišićevoj ulici, koja je kasnije izabrana i za Miss Europe. Kasnije su u hotelu često održavani ti izbori.
Do Drugog svjetskog rata Hotel Esplanade profilirao kao jedan od najluksuznijih u ovom dijelu Europe. Rat je donio izazove: Prvo se u hotelu smjestilo glavno zapovjedništvo Gestapa i stožer Wehrmachta za Balkan, a nakon rata tu je neko vrijeme bila i javna kuhinja. No, 50-ih godina započelo je prvo veće renoviranje i hotelu se vraća stari sjaj. Nekoliko godina kasnije Esplanade postaje dio svjetske franšize Inter-Continental Hotel Corporation, čime se nastavlja njegov zvjezdani uspon.
Tako 50-ih i 60-ih godina postaje atraktivno odredište za slavne iz filmskog svijeta i svijeta glazbe, pa su u to vrijeme u hotelu gostovali Silvana Pampanini, Yul Brynner, Jack Palance, Rosana Podesta, Belinda Lee, Liana Orfei, te Orson Welles, za kojega u zapisima stoji da ga djelatnici hotela pamte kao velikog gurmana i živahnog čovjeka.
Godine 1957. u Hotelu su odsjeli supružnici Vivian Leigh i Lauren Olivier, koji su, među ostalim, tih dana prošetali Samoborom i jedva se obranili od obožavatelja.
Sredinom 60-tih u hotelu je boravila i Anita Ekberg, seks simbol toga vremena, uz koju se veže i zgodna anegdota: Kako vrijeme njenog dolaska nije bilo unaprijed određeno, a nitko od onih koji su bili u odboru za doček nije znao kako glumica izgleda, čim se na ulazu pojavila atraktivna plavuša, odmah su joj predali buket ruža, održali govor i otpratili je u najljepši apartman. A onda se na vratima pojavila još jedna plavuša, 'prava' Anita Ekberg, kojoj isprva nisu vjerovali da je ta za koju se predstavlja. Ispostavilo se da je dama koju su pompozno dočekali bila njezina tajnica, a slavna seks bomba navodno se samo našalila zbog greške.
Među ostalima, u Hotelu su tih godina odsjeli Maria Callas, Louis Armstrong, Ella Fitzgerald, Leonid Brezhnev, Edmund Kohl, Ike i Tina Turner, Cliff Richard, Eros Ramazzotti…
Ulaskom u sustav Inter-Continental hotela, Hotel Esplanade postaje predvodnik u uvođenju brojnih suvremenih trendova. U tom hotelu ubrzo je otvoren prvi Casino u državi.
To je prvi hotel koji je imao snack-bar, tu je otvoren prvi bistro (sa staklenim krovom), to je prvi hotel u kojem su konobarice nosile svilene uniforme, pa i prvi hotel na ovim prostorima u kojem su se šampanjac i vino posluživali na čaše. Tu se po prvi puta uz kavu počela posluživati i čokoladica, a početkom 70-ih postao je i prvi hotel koji je ime povezao s tradicionalnim nacionalnim jelom – zagorskim štruklima – i pretvorio ih u svoj zaštitni znak. Ideju je promovirao tadašnji glavni kuhar Stevo Karapandža, s kojim se dodatno osnažilo povezivanje.
Zbog poznatih i slavnih uopće ne čudi da su mnogi u to vrijeme željeli zaviriti između zidova te prelijepe zgrade, no to je posebno bio izazov onima kojima je ugostiteljstvo trebalo postati struka. Bilo je to vrijeme kad se Hotelu Esplanade pomalo 'približavao' Ivan Šneler, prvi hrvatski sommelier, koji je tu 'titulu' stekao upravo u tom hotelu. Bio je to jedan od koraka u njegovoj 45-godišnjoj karijeri. Nedavno je otišao u mirovinu.
S dozom nostalgije Šneler priča o tome kako je još kao klinac, dolazeći u Zagreb u ugostiteljsku školu autobusom iz Velike Gorice znao zastati pred veličanstvenim pogledom na Esplanadin vrt prepun cvijeća i šetnicu.
- Potom bih prolazeći pored ulaznih vrata na ulazu gledao osoblje u uniformi koje mi je izgledalo kao 'oficiri višeg ranga koji dočekuju goste'. Bilo je to vrijeme kad u Zagrebu još nije bilo puno automobila, a pred ulazom je ponekad znao biti parkiran Cadillac ili Porsche, što me fasciniralo – priča. Tako je i kod njega pomalo rasla želja da se jednog dana zaposli u hotelu, no nije bilo lako doći do toga. Dok su neki još na školskoj praksi u ugostiteljskoj školi išli u finije restorane, on je 'zaglavio' u gostionici u Velikoj Gorici. Zato je u školi zamolio da ga premjeste u školski restoran Frankopan, koji mu se činio kao 'Esplanada u malom'. Kasnije je radio i u ferijalnom restoranu 'Baško polje', onda u vojnom odmaralištu 'Alan', sve dok ga napokon nisu rasporedili u Hotel Esplanade.
- Prvih nekoliko mjeseci najprije smo učili gdje što stoji, glancali čaše i pribor, pa tek onda dobili priliku ući u salu i pristupiti stolu – priča. No ni tada nisu mogli odmah pred gosta: Svaki restoran imao je svog oberkonobara (glavnog konobara), koji je komunicirao s gostima i nije izlazio iz restorana, a svaki stol svog špajztregera (jelonošu) te pomoćnika koji je uz njega nosio piće, desert i čistio pepeljare. To je bilo rezervirano za mlade koji još nemaju prakse i još se trebaju brusiti, kaže.
Bila je to 1975., nedugo nakon što je u hotelu bila odsjela britanska kraljica Elizabeta, uz čiji je posjet zabilježeno da je iskazala posebno divljenje kuharskim sposobnostima. Na meniju su za nju bila jela od ribe na dalmatinski način. I mnogi drugi državnici i diplomati koji su imali prilike jesti u Hotelu Esplanade hvalili su kuhinju. Tako je zapisano da je Nikitu Hruščova oduševila patka u crvenom zelju, dok su Leonidu Brežnjevu i njegovoj delegaciji servirani srnetina a la wild i rakovi. Princ Sihanuk je bio toliko oduševljen večerom da je glavnom kuharu Martinu Mačeku poklonio zlatni pribor za desert, a pohvale za kuhara imao je i američki predsjednik Nixon za svog posjeta u hotelu.
Šneler posebno ističe kako je kao konobar, kasnije barmen, a posebno nakon što je 1993. postao sommelier morao 'pratiti' gastronomsku ponudu s kojom su se spajala vina. Suradnja s glavnim kuharima u tome uvijek je bila dobra.
- Posebno bih to rekao za posljednje razdoblje, nakon što je 2012. godine palicu chefa preuzela mlada kolegica Ana Grgić, koja se predivna osoba i vrhunski chef. Znao sam se čuditi koliko ima snage u toj krhkoj mladoj dami, a pogotovo tome koliko kreativnosti i inspiracije koju unosi u posao. Često sam bio u situaciji da ju gosti zovu da bi izrazili divljenje, što je onda i moj posao činilo lakšim, priča Šneler. Od 2012. restorani Zinfandel's i Le Bistro, koje vodi chefica Ana Grgić dobili su niz nagrada i certifikata izvrsnosti, a njen rižoto je 2013. i 2016. uvršten je u prestižni vodič Guida Gallo; kao jedan u izboru između 101 najboljeg svjetskog rižota. Potvrda da je uistinu najbolji stigla je prilikom posjete princa Charlesa i vojvotkinje Camille Hrvatskoj, kad je prinčevski par tražio svog osobnog šefa kuhinje da zamoli Anu za recept za pripremu njenog rižota.
Još je jedna dama zaslužna za to da gastronomska ponuda Esplanade bude itekako zapažena: Glavna slastičarka Mirjana Špoljar, koja se u Hotelu zaposlila prije 26 godina, neposredno nakon što je završila ugostiteljsku praksu. Počela je kao i svi početnici: Od pranja frižidera, čišćenja i pospremanja za starijim kolegama, preko pripreme običnih biskvita, potom i krema, pa do ukrašavanja i serviranja slastica.
Uz napredovanje u kuhinji, s vremenom joj se otvorila i prilika za brojna usavršavanja i izgradnju karijere, pa je Mirjana danas trostruka državna prvakinja u slastičarstvu, licencirani WACS-ov sudac (Svjetsko udruženje kuharskih udruga), te predaje na Kuharskoj akademiji u Varaždinu. Čast svim titulama, no nas je ipak više iznenadila činjenicom da u Esplanadi svakodnevno rukovodi pripremom oko 400 do 500 porcija štrukli, koje su danas zaštitni znak hotela. I to uz sav drugi posao, oko kojeg se dnevno potroši 250 do 300 jaja.
- Ponekad ih radimo i više. Na primjer, za vrijeme Terry Fox utrke radili smo i do 1000 porcija, a doslovno je nemoguće izbrojati to koliko kolača uz njih napravimo. Slastice se kod nas pripremaju čak i za doručak, ili kao catering kad imamo skupove u hotelu. Tu je i redovna ponuda, redovite gala večere, a gotovo svakodnevno imamo i po dva-tri rođendana, pa treba osmisliti kako ćemo iznenaditi gosta – priča.
Uz smijeh se prisjećamo anegdote iz povijesti Esplanade o tome kako je slavni junak filmskog platna Stuart Granger polovicom 70-ih odsjeo u hotelu, pa je na sam svoj rođendan rano ujutro krenuo na vlak za Split. Kako je bila tradicija da se goste za rođendan daruje tortom, tako su konobar i recepcioner s tortom na kolicima pojurili za njim do Glavnog kolodvora. Uspjeli su ga stići, čestitati mu rođendan i počastiti ga tortom.
Mirjana, srećom, nije tako morala trčati za gostima, no tradicija traje i danas, a uz to je vezana i jedna simpatična priča iz vremena kad je ona počela raditi:
- Kako je jednom gostu bio rođendan, kolega konobar poslao me do njegovog stola da pitam čime ga možemo počastiti. Predložila sam mu neke fine slastice, kao i naše štrukle, no ništa od toga nije mu bilo zanimljivo. Imao je samo jednu želju: Da mu napravim burek od sira, i to pravi, motani. Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da do ponoći smotam burek. Na kraju se zahvalio i poručio da bolji burek još nije jeo – priča uz smijeh.
Nekada su, dodaje, glavni dio ponude činile atraktivne torte i kolači po vrhunskim uhodanim receptima, dok je danas desert postao 'zalogaj', odnosno mali kolačići specifičnog okusa koji moraju biti i posebno ukrašeni. Ukratko, puno je više posla oko osmišljavanja novih okusa i kombinacija te ukrašavanja, koje mora biti dovedeno do savršenstva, jer je stvar u tome da i 200 ili 300 kolačića na pladnjevima mora izgledati jednako lijepo. No, jedna se stvar nimalo nije promijenila od vremena kad je počela raditi u hotelu. Recept za krafne, koje se peku za fašnik, te za slavne Esplanadine štrukle.
- Recepte rado dijelimo s našim gostima, ali je svima ipak najslađe doći ovdje i kušati original koji se spravlja s puno ljubavi i pažnje, pa su zato štrukle i krafne toliko posebne - kaže Mirjana. .
Početkom 90-ih Hrvatska se suočila s prvim valom izbjeglica iz Vukovara, a hotel Esplanade među prvima je koji su izbjeglicama otvorili vrata. Bio je to i prvi hotel koji je početkom 90-ih godina privatiziran u Hrvatskoj. Vjetar u leđa udahnula mu je nova opsežna obnova, od 2002. do 2004. godine. Ubrzo nakon toga postaje dio međunarodne hotelske grupacije Regent i ponovo kreće u osvajanje tržišta jedinstvenom ponudom.
- Kad do mene dođe neka neuobičajena želja gosta, ne ocjenjujem taj zahtjev, već se postavljam u ulogu tog čovjeka. Ako shvatite da je njemu to zbog nečega u tom trenutku važno, moja je uloga da zajedno sa svojim timom tu želju ostvarimo, ili da se pokušamo približiti tome najbolje što možemo – odgovara Andrijana Vlahović, glavna domaćica u hotelu, na pitanje kako se nosi s gostima koji imaju više zahtjeva nego što je uobičajeno. Ona i Stjepan Okun, voditelj restorana Zinfandel's uvjeravaju nas kako za njih ne postoji želja koju ne mogu ispuniti.
- Čini mi se tek da ima gostiju koji pred nas ponekad postave neki izazov da bi iskušali naše granice, dodaje Andrijana. U neke manje zahtjevne, a srcu drage molbe, svrstava jednu koja se već nekoliko puta ponovila: Da krevet ispuni laticama cvijeća.
- U tom slučaju, naravno, vjerojatno slijedi prosidba, pa se moji kolege i ja baš potrudimo ukrasiti cijelu sobu, kako bi dama odmah s vrata znala što se sprema – kaže u šali. Jedna od zahtjevnijih želja bila je molba gosta da mu dočaraju ugođaj Božića, ni manje ni više nego u svibnju. I u su želju uspješno ostvarili, pa i nadmašili očekivanja.
- Vjerujem da je gost očekivao da ćemo ukrasiti božićno drvce i postaviti ukrase po sobi, no uspjeli smo nabaviti umjetni snijeg, pa smo njime ispunili terasu i tako rashladili sobu da se baš osjećao zimski ugođaj – priča sugovornica. A jedan od najzahtjevnijih izazova s kojima se morala nositi bio je da u salon donese žive voćke, među kojima je morala biti i trešnja.
- Ne pitajte kako, ali uspjeli smo i u tome. Imam sjajne kolege s kojima je zadovoljstvo rješavati takve zadatke, u takvoj situaciji svi radimo kao jedan, kaže. Iako nas, naravno, jako zanima kom je moglo pasti na pamet takva ideja, imena ljudi koji su ih natjerali da se dobro oznoje oko unošenja trešnje u hotel ostaju tajna. Jednostavno: 'Gost mora imati pravo na privatnost i biti siguran da je ono što radi u sobi ili hotelu samo njegova stvar'.
Tek u priči o tome ima li gostiju koji se na neki lijepi način znaju zahvaliti, otkriva nam kako joj je 'jedna princeza' u sličnoj situaciji iz zahvalnosti poklonila ukrasnu zdjelu koju je sama izradila, jer joj je to bio hobi. No, koliku god takav dar imao vrijednost, njoj je, kaže, srcu ipak najdraža pohvala jednog zadovoljnog gosta:
- Kad smo ga iznenadili dodatnim trudom da ostvarimo ono što je tražio, rekao mi je nešto što i danas smatram najvećom potvrdom svome radu: 'Vi ste', kazao je, 'stara škola'. Za mene od toga nema veće pohvale, kaže. Inače, Andrijana Vlahović se u Hotelu Esplanade zaposlila kao sobarica 13. travnja 1988. I danas pamti da je bio petak, dan nakon što se došla javiti na natječaj i u šali kaže da je tada uz posao dobila i potvrdu da je mlada, vitka i zgodna.
- Nekada su se u natječaju za sobarice u vrhunskim hotelima propisivali posebni uvjeti, pa je znalo pisati da trebaju sobarice koje mogu 'stati' u određeni konfekcijski broj – primjerice 36-38 – ili imati određeni broj cipela. Tako je bilo i tada, u bivšoj Jugoslaviji, kad sam se ja zaposlila – kaže.
Prisjeća se prvog dana kad je prošetala hotelom i ogromnog strahopoštovanja koje je osjetila jer se ostvario njen dugogodišnji san. Naime, Andrijana je rođena Zagrepčanka i odrasla je u Tkalčićevoj ulici, pa se još kao djevojčica često igrala u blizini hotela i zamišljala kako ta prekrasna zgrada izgleda i kako je uređena iznutra. Želju da to vidi i s te strane 'hranile' su slike dama koje su svečano odjevene ulazile u hotel, kao i priče o bogatoj povijesti hotela.
- Ne mogu vam ni opisati kakvo sam strahopoštovanje prema tim prekrasnim dvoranama, lusterima, zavjesama, ljudima i onome što se tu kroz povijest događalo osjećala. Čak i danas kad hodam između katova, ili ulazim u sobe u kojima nešto treba obaviti zna me preplaviti isti taj osjećaj i još uvijek se smatram sretnom što imam priliku raditi ovdje – kaže.
Stjepan Okun od sjećanja na svoj prvi dan u hotelu prije otprilike 30 godina, posebno pamti trenutak kad je prvi puta zastao: Bilo je to negdje oko 10 sati, što je vrijeme kad se tradicionalno posluživao Esplanadin doručak. I bilo je neopisivo, kaže.
- Svo to blještavilo oko mene, srebro, svileni stolnjaci i odjednom tihi žamor gostiju. Osjetio sam i poseban miris kave i kolača, taj miris jutra u Esplanadi koji i danas znam osjetiti – priča. Među najneobičnije zahtjeve gostiju ubraja zahtjev jednog para da tatarski biftek koji im je servirao odnese u kuhinju da se još malo prepeče.
- Vjerujem da nisu znali što su naručili i što jedu, no nismo pokazali da to mislimo, naravno. Vratili smo meso u kuhinju i donijeli ga bolje pečenog – priča uz smijeh. A najdraža uspomena? Ona je povezana s jednom svadbom, kaže.
- Bilo je to prije otprilike 5 ili 6 godina. Mladenci su trebali izaći na prvi ples, a ispostavilo se da je kuma sama i da ju nema tko pozvati na plesni podij. Tako sam ja uskočio, jer s kim bi drugo kuma zaplesala nego sa šefom sale – priča. Dodaje kako ta priča spada u rang one kad se jednom javio na telefon, a jedan ga je potencijalni gost među ostalim pitao može li na terasu hotela sletjeti vlastitim helikopterom.
- Ono što nas izdvaja od sličnih poslovnih organizacija u kojima postoje korporativna pravila jest to da nemamo unaprijed definirana pravila za svaku situaciju. Postoje pravila struke i pravila ophođenja prema gostu kojih se moramo držati, no puno toga prepuštamo i snalažljivosti zaposlenika, kako bi gost osjetio i osobnu notu u pristupu, te kako naša usluga ne bi bila posve uniformirana, kaže direktor hotela Esplanade Ivica Max Krizmanić. On je u hotelu 28 godina, zaposlio ga je tata, koji je prije toga u hotelu radio punih 30 godina, ali bez nepotizma. Bilo je to u ljeto kad se Krizmanić tek razvojačio i planirao okrenuti studiju strojarstva, a jedan je vratar s kojim je otac radio doživio je nesreću i završio na bolovanju.
- Kako je to bilo baš vrijeme godišnjih odmora, ostali kolege ne bi mogli iskoristiti odmor da nisu pronašli zamjenu. Tako mi je otac predložio da se zaposlim tih nekoliko mjeseci preko student servisa, zapravo da im pomognem. Odradio sam to ljeto i ostao, priča direktor.
Kao mladić, nije baš pažljivo slušao očeve priče iz hotela kojih i nije bilo puno, no sjeća se jedne anegdote: U hotel su znali dolaziti lovci, sa vrijednim lovačkim psima koje bi ostavili u prostoru namijenjenom za njih. Jednom je jedan pas pobjegao dok su radnici čistili njihove boksove, pa ga je pola hotela tražilo u okolici, kako bi ga ulovili prije nego vlasnik shvati da ga nema.
- Sjećam se da je tata pričao kako su ga namamili šniclom – smije se Krizmanić. Nažalost, od kad je otišao u mirovinu, otac se gotovo niti jednom nije vratio u hotel, jer mu razgovor o vremenima kad je tu radio uvijek bude jako emotivan, pa ostajemo zasigurno bez puno anegdota. Zato Ivica Max Krizmanić uskače s jednom iz vremena dok je još bio mladi vratar i bagažista: Gotovo je umro od srama nakon što je prevrnuo na sebe puna kolica torbi i kofera s kojima je krenuo prema liftu, odnijeti ih po sobama.
- Završio sam na podu ispod svih tih torbi, a u predvorju je odjednom nastao muk i svi su gledali prema meni. Jedva sam ustao, skupio torbe i krenuo dalje – priča. Godine iskustva na tom, a onda i na još sedam, osam radnih mjesta u hotelu, dovele su ga do uprave, a čini se i do toga da se na direktorskoj funkciji bolje snalazi u nezgodnim situacijama, pa izdvaja i jednu simpatičnu anegdotu:
- Bio nam je u posjeti jedan kraljevski par. Imali su zakazano primanje u Uredu Predsjednika na Pantovčaku i sve je bilo organizirano kao po špagi. No, kad su izašli iz lifta i našli se u predvorju s kraljevim poslovnim tajnikom, ispostavilo se da imaju iste kravate, što nije po protokolu. Snašao sam se u istom trenutku: Samo sam skinuo svoju kravatu i pružio je kraljevskom tajniku. Kasnije su mi se cijelu večer zahvaljivali, a saznao sam da su i na Pantovčaku prepričali kako sam ih 'spasio', priča Krizmanić.
I Ivona Zega, 27-godišnja konobarica koja u Hotelu esplanade radi već 4 godine, u hotel je došla privremeno, radeći preko student servisa.
- Javila sam se na oglas za Zinfandel's restoran, iako nisam imala iskustva i sad mi se jednostavno ne da otići – smije se. Iako je u međuvremenu diplomirala i kao sanitarni inženjer mogla bi vjerojatno pronaći posao u struci, kaže kako je zavoljela konobarski posao i povezala se s kolegama tako da su sad već kao obitelj. I među gostima ima onih stalnih koje već doživljava i kao prijatelje.
- Najvrijednije što sam dobila s kolegama je to da su uvijek spremni pomoći ili me ispraviti ako bih pogriješila, bez imalo ljutnje. Čak i gosti, pogotovo 'stari Purgeri' i 'bečka škola' znaju biti jako simpatični dok nam pričaju o starim vremenima. Ponešto naučimo i od njih. Jednom mi se, na primjer, dogodilo da sam zaboravila otvoriti vrata pred gostom, pa su me tako opomenuli da se više nije ponovilo – priča iz smijeh.
Dodaje kako je inače puno predrasuda o poslu konobara, pa ju raduje da ima priliku istaknuti njegove prednosti:
- Posao je vrlo dinamičan, stalno ste u pokretu i u kontaktu s ljudima. Uz dobre kolege atmosfera je uvijek pozitivna i ne nosite probleme kući, a velika je prednost mogućnost dodatne zarade te to što možete razviti prekrasan, prijateljski odnos s redovnim gostima – kaže.
Uz stare 'mahere' koji redovnom gostu donesu piće i prije nego ga je naručio, jer znaju kakvu kavu i što uz nju piju, te Ivonu i njene kolege koji nastoje učiti od njih, Hotel Esplanade ne treba se bojati da neće imati goste. Čak i u ovoj situaciji kad je zbog korona virusa manje inozemnih putnika, domaći gosti koji su navikli redovito navraćati do Esplanade ne odustaju od tradicije.
Tako Marija i Vladimir Kraljević, vlasnik licence za Miss Universe, do hotela navraćaju vrlo često, jer im je uvijek drago vidjeti ljude s kojima ih puno toga povezuje. U tom su se hotelu upoznali i rodila se ljubav, kažu. Marija je prije 30-ak godina radila u Hotelu, kad je Vladimir bio producent filma 'Gospa' i došao dogovoriti smještaj za nekoliko VIP gostiju. Počeli su surađivati oko toga, pa nekoliko puta popili kavu i dugo razgovarali, a završili tako da su skoro postali ljubavni 'skandal' sličan onome s početka priče: On joj je on s hotelskog prozora bacao čokoladice kad bi krenula kući iz smjene.
- Bilo je simpatično i lijepo i to je jedan od razloga zbog kojih smo ostali vezani uz Hotel. No i kasnije, kad smo dolazili zbog posla, posebno oko izbora za Miss, uvijek sam se osjećala jako posebno u tom prostoru i sobama koje imaju tako bogatu povijest. Posebno rado dolazimo na Oleandar terasu, ponekad samo na kavu, usput dok obavljamo nešto u gradu, a ponekad tu dogovorimo poslovne razgovore i sastanke – priča Marija.
Kaže kako je to ujedno prilika da sretne drage ljude s kojima je nekad radila.
- Istina, mnogi su već otišli u mirovinu, ili iz hotela, no moram reći da su i nove generacije divne i da nas jako lijepo dočekaju, tako da se uvijek osjećamo ugodno – kaže.
Među dragim gostima Hotela su i brojni hrvatski pjevači koji su zabavljali publiku na balovima i revijama. Na fotografijama s tim nastupa su, među ostalima, Gabi Novak i Oliver Dragojević, koji je nekada također često bio gost na terasi.
Iako su 95. obljetnicu Hotela Esplanade 22. travnja dočekali zatvoreni jer su se sanirale posljedice potresa, a sada posluju sa smanjenim kapacitetom, jer je korona virus zaustavio putovanja i dolaske turista u Zagreb, naši sugovornici iz hotela vjeruju da ih ovo teško razdoblje može samo ojačati.
Dok se svuda oko njih priča o pandemiji korone i strahovima oko toga kakve će posljedice ona ostaviti na radna mjesta i budućnost, oni na posao dolaze kao da dolaze na neku drugu planetu, na kojoj nema pandemije i strahova. Niti razgovora o financijskim problemima, iako su, kao i u mnogim drugim tvrtkama, morali prihvatiti odluku o smanjenju plaća.
Umjesto pandemije, problema i strahova u njihovom svijetu postoji samo želja da učine sve što mogu da gost koji se nađe u njihovom hotelu bude zadovoljan te da iz hotela, Zagreba i Hrvatske ponese lijepe uspomene. Zato s puno nade s arhitektima iz Zagreba, Beča i Londona pripremaju još jedan projekt cjelovitog renoviranja, koji bi trebao započeti početkom 2023. godine. Njime će zaokružiti prvih 100 godina poslovanja, kako bi 100. rođendan 2025. godine proslave u novom ruhu i s novim vjetrom u leđa.