Kao mlada Mani Gotovac posljednje dvije godine briljira u hvaljenoj predstavi “Pričaj mi o Gorkome”, a za tu ulogu “pobrala” je odlične kritike. No nasmijana i vedra Hana Hegedušić (38) govori da sve zasluge mora podijeliti s kolegom Robertom Plemićem.

- Mani nas je angažirala vidjevši kako se Robert i ja volimo na sceni u predstavi ‘Ljepotica iz Leenanea’ varaždinskog HNK. Ona je izuzetno draga osoba. Svi smo vrlo bliski i povezani s njom, i mogu reći da je to prva predstava koju sam radila na jedan intiman način, razmišljajući i raspravljajući o svakom detalju - govori Hana dodajući da su do sada diljem Hrvatske odigrali gotovo 70 izvedbi. Iako je odrasla u Zagrebu, danas s dvoje djece živi u Varaždinu i članica je tamošnjeg HNK. Tijekom karijere glumila je u dječjim predstavama u kojima je pjevala i plesala što joj je poslije odlično poslužilo u mnogim mjuziklima u kojima je igrala - od “Chicaga” do “Briljantina”.

- Pomoglo mi je i to što sam kao mala išla na ritmiku i pjevala. Nakon audicije za ‘Chicago’ imali smo mjesec dana koreografskih priprema, i to me obilježilo. Plesne probe trajale su šest sati, ali sve sam izdržala. Gotovo da sam izgubila guzu, ali nije mi žao uloženog truda jer obožavam plesati. Kao ‘acting coach’ radila sam glumu s članovima ansambla ‘Briljantina’ za koji je koreografiju radio Igor Barberić i zbog njega sam se zaljubila u ples. Obožavam raditi s njim! - govori Hana. Pjevanje joj je jedini hobi. Nije ni čudno kad su joj roditelji poznati pjevači - Hrvoje Hegedušić i Ksenija Erker. 

Tata i ja oduvijek smo jako bliski. Strašno mi je bilo žao da tata nema sina, pa sam gledala i pratila s njime sve sportove, samo da bih bila u njegovu društvu. To vrijeme mi je bilo vrlo važno jer je on mnogo radio i često ga nije bilo doma, prisjeća se Hana

- Kad pjevam, frendovi mi znaju reći ‘pa to si ti’. Pjevam u triju Kaj te briga. Radimo jazz obrade, ali imamo i autorske stvari. Doma smo uvijek zajedno pjevali Olivera i Zdravka Čolića, pa i mamine i tatine pjesme. A Michael Jackson je bio zvijezda. Nadala sam se da ću se jednog dana udati za njega - priča Hana. Roditelji je nikad nisu sputavali i uvijek su je podržavali, pa čak i kad je odlučila postati glumica. Ponekad je, sama kaže, dobivala i previše ljubavi. 

- Djetinjstva se zapravo sjećam jako malo iz ove odrasle perspektive. Samo dvorišta, prijatelja, Hondlove i Bužanove ulice u kojima sam odrastala. Bila sam veselo, vedro i pozitivno dijete. Moja sestra Martina Pokupec rodila se četiri godine nakon mene i sjećam se da mi se tada srušio cijeli svijet. Nisam je htjela vidjeti, i to je trajalo - vječno. Do puberteta. Bile smo kao nebo i zemlja, totalno različite. Bila sam prema njoj nesnošljiva kad smo bile same. 

Kada sam u jednom trenutku shvatila koliko sam joj gadosti napravila, kao da me Bog prosvijetlio i nisam više nijednu. Svoju sestru danas jako volim kao i njezino dvoje djece, Luku (9) i Lauru (3) - govori Hana i dodaje da je nedavno sestru počastila kartama za koncert Brune Marsa u Budimpešti na koji su zajedno otišle. A kako je to bilo odrastati s poznatim roditeljima? - Sve mi je bilo normalno s obzirom na to da ne znam što znači odrastati u ‘običnim’ obiteljima. Jedan dio roditeljske popularnosti i ja sam nosila. 

Da su me na porođaju pitali koga želim da bude uz mene, rekla bih tata, a ne suprug. Mi se najbolje razumijemo

Kao mala bila sam na naslovnici Asa. Ali uvijek sam ‘ostala’ kći Ksenije i Hrvoja. Juricu Pađena upoznala sam jednom dok sam bila s roditeljima, a kad bih ga srela negdje bez njih, hrabro bih mu se javila, a on nije imao pojma tko sam ja. I tako nekoliko puta... nije dugo patila zbog toga, a danas je ljudi znaju i prepoznaju...

- Nisam od prve upala na Akademiju pa sam na nagovor Arsena Dedića otišla u jedno malo austrijsko kazalište koje je tražilo pjevačicu. Predstava je bila zahtjevnija nego što sam mislila. Na premijeru su došli i moji roditelji i svi su se pitali tko su ovi ljudi, a ja sam im odgovorila da su to - moji roditelji. Bog mi je time vratio svu muku - smije se Hana. U odnosu s mamom prošla je, priznaje, razne faze.

- Sada smo neočekivano dobre, ne zovem je koliko bi ona htjela, ali podupirem je u njenim projektima, kao i ona mene u mojima. Nismo toliko intimno bliske, nekako joj je sestra mnogo bliža. No s tatom imam drukčiji odnos... 

Da su me pitali na porođaju tko želim da bude uz mene, rekla bih tata, ne suprug. Prava sam tatina kći, jako smo si bliski. Strašno mi je bilo žao što tata nema sina, pa sam gledala i pratila s njim sve sportove, samo kako bih bila s njim. To vrijeme mi je tada bilo vrlo važno jer je on mnogo radio i često ga nije bilo doma - prisjeća se Hana. 

Ljubav njezinih roditelja ugasila se prošle godine nakon punih 40 godina, a nekako istodobno i Hana se rastala od nevjenčanog supruga Petra, s kojim ima Jurišu (9) i Petru (11). 

- Bio je to svojevrstan šok kad smo se odlučili rastati, no to je bilo nešto što se moralo dogoditi. Ali prihvatila sam to i živim dalje. Drago mi je kada se ljudi rastanu ako se ne vole. Oba razvoda su se nekako potrefila, ali moj je ostao u sjeni - kaže Hana, koja je s djecom ostala u kući u Varaždinu u kojoj su živjeli. 

Bivši suprug, rođeni Dubrovčanin, radi kao pirotehničar i mnogo je na terenu, pa Hana često s djecom otiđe do njega na teren kako bi djeca mogla provoditi vrijeme s njim. 

Mama i ja smo sada neočekivano dobre, ne zovem je često, koliko bi ona to htjela, ali podupirem je u njezinim projektima, kao i ona mene u mojima

- Nas dvoje smo ostali prijatelji, nešto tipa cimera. Pomažemo si. Ponosna sam na tu odluku i kako smo sve to uspjeli izvesti – govori Hana. 

Iako joj je bilo izrazito teško u tim trenucima, shvatila je da u najtežoj fazi isplivaju stvari koje ne koštaju ništa - ljubav, prijateljstvo i potpora dragih ljudi. Ali i nakon svega kaže da vjeruje u ljubav, jer sve što radiš iz ljubavi ima smisla. 

- Nemam neki određeni tip muškarca, ali bitno mi je da je čovjek pozitivan i pun energije te to za mene uvijek može biti početak jednog lijepog prijateljstva. Nikad mi nije bilo bitno tko je koju školu završio. Priznajem jedino onu životnu - govori nam Hana. 

Ako se dvoje ljudi više ne voli, bolje je da se rastane. Živim dalje, a veselim se izlascima s prijateljicama

Danas kao da je u drugom pubertetu. Obožava izlaziti s prijateljicama kojih ima mnogo. Sebe opisuje kao zaigranu, vrlo emotivnu i otkačenu osobu, a takav pristup ima i u odgoju djece.

- Kao majka sam naporna, nestrpljiva, ponekad nesnošljiva, pa sve to kompenziram posvećujući im svoje slobodno vrijeme i ispunjavajući im želje, ne u materijalnom smislu, nego im dajem potporu, utjehu i rješavam s njima probleme. Među Petrom i Jurišom je mala razlika pa se uvijek zajedno igraju, a i super se razumiju što mi mnogo olakšava. Oni su moji mali anđeli. Oboje obožavaju prirodu i naš vrt, imaju psa i mačku – govori Hana i priznaje da ona nije toliko povezana s prirodom. 

Odlučila sam da nikad neću prestati biti dijete. Volim reći da ne starim, nego napredujem. ne opterećujem se borama, ljepota je u pozitivnom stavu 

U vrt ne silazi sedam mjeseci, eventualno kad je roštilj ili kad mora napuniti bazen. Slobodno vrijeme nekad posvećuje sebi i to joj je poseban gušt. 

- U Senju ljetujem od sedme godine, otkad su roditelji ondje kupili kuću. To je moja oaza, često tamo pobjegnem na nekoliko dana da se resetiram, čitam knjige i uživam. Imam ondje mnogo prijatelja. Jako volim ići u Senj i svaki put mu se veselim - govori Hana. 

Ne želi razmišljati o svojim godinama jer su one za nju samo broj na papiru.

- Odlučila sam da nikad neću prestati biti dijete, u svakom smislu. Pjevam u automobilu i uopće se ne obazirem na to tko me gleda. 

Tako se i odijeva. Jednostavno, zaigrano, uvijek nosi hlače ili traperice, pulovere, a ljeti lepršave haljinice.

- Volim reći da ne starim, nego napredujem. S obzirom na posao koji radim, nisam opsesivno opterećena borama. Idem kozmetičarki, vježbam, ali smatram da su ljudi koji su pozitivni uvijek i lijepi, bez obzira na godine.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!