Ovako kontroverzna i opsežna studija homoseksualizma u Vatikanu nikad prije nije ugledala svjetlo dana. Francuski pisac i novinar Frédéric Martel pet godina je putovao svijetom, obavljajući tisuće intervjua s pripadnicima visokoga klera, od kardinala, biskupa, nuncija pa sve do običnih svećenika i pripadnika švicarske garde, a sve s ciljem da odgovori na jedno pitanje - što se krije iza otvorene homofobije koju propagira Vatikan. Martelova knjiga “Sodoma” upravo je doživjela hrvatsko izdanje, u nakladi Fokus, nakon što se rasprodalo oko 300.000 primjeraka diljem svijeta. Unatoč veoma kontroverznom sadržaju knjige i raskrinkavanju homoseksualizma u Crkvi, autor kaže da nije bilo nikakvih prijetnji usmjerenih prema njemu. Iz Vatikana čak nije primio ni pismo neslaganja. Iz provjerenih izvora je, doduše, čuo da je Papa s jednim čileanskim odvjetnikom razgovarao o tome kako je pročitao knjigu, no da je već upoznat sa svime o čemu autor piše. Tijekom tih pet godina i proputovanih 30 zemalja, uživo je razgovarao s 41 kardinalom, 52 biskupa i monsinjora, 45 apostolskih nuncija, tajnika nuncijatura, s 11 švicarskih gardista, više od 200 svećenika i sjemeništaraca. Povrh svega, hodao je ulicama Rima i razgovarao s muškim prostitutkama čija su klijentela svećenici. Neki diskretni, a neki baš i ne. Kaže da pred sugovornicima nije krio da je novinar i pisac te da su svi koji su mu se otvorili znali o čemu piše. Oni koji su htjeli biti off record, bili su. Koji su htjeli da ih ne citira, Martel to također nije činio. “Pravila su jasna. Ne lažeš tko si. Znali su moje ime, znali su da sam novinar i pisac. U dvije minute mogli su guglati o meni, pronaći me na Facebooku. Znali su da sam napisao knjigu o gay pitanju, znali su da pišem knjigu o Vatikanu. Pitao sam ih pitanja koja su vrlo specifično vezana uz tu tematiku. Nekoliko ljudi bliskih Papi znalo je za naslov knjige, no ne svi.” Papa Franjo, tvrdi Martel, poznaje svoju župu. Od trenutka u kojem je došao u Rim, shvatio je s kakvom korporacijom ima posla. Papi zapravo ne smeta homofilija u Crkvi nego licemjerje i dvostruka pravila. Kardinali, biskupi i svećenici na van promiču kruti moral, a sakriveni od očiju javnosti prakticiraju seksualnost, mijenjaju partnere, a nerijetko i traže usluge muških prostitutki.
agendu, moj cilj nije promijeniti Crkvu niti otvoriti polemiku. Ono što sam želio napraviti vrlo je jednostavno: istražiti i pokušati shvatiti o čemu se tu radi. Postoje tisuće dječaka koje su silovale tisuće svećenika svugdje u svijetu. Postoji 3000 slučajeva u Americi, 6000 u Velikoj Britaniji i Irskoj, više od 1000 u Kolumbiji, isto toliko u Brazilu, Čileu, Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj. Postoji problem u Crkvi, a mi moramo shvatiti koji je to problem”, priča autor. “Smola, ljubičica, mošus, champaca – sve sam to otkrio u Vatikanu. Koliko ulja! Koliko mirisa! Kakav ‘stampedo parfema’!”, piše Martel u “Sodomi”. Iz Martelove studije čitatelj dobiva jasan uvid u to da mnogi kardinali žive kao prinčevi u palačama, daleko od puka, mnogo pažnje posvećujući tome što odijevaju, kako se hrane, kako im je uređen prostor. “U Španjolskoj nadbiskup Madrida živi kao princ u jednom ‘áticu’ koji je 2004. godine preuredio za nekoliko milijuna eura. Neviđeno luksuzan, taj pravi penthouse, sa slikama starih majstora, smješten je na gornjem katu objekta krivo nazvanog Palacio de San Justo, gradske kuće iz 18. stoljeća, divne i očaravajuće svojim kasnobaroknim stilom”, piše Martel.
Mnogi kardinali su poligloti, vrlo kvalitetno obrazovani te filozofski i povijesno potkovani. No to ih ne sprečava da spletkare, kuju sitne osvete, šire tračeve i poravnavaju račune. Također, mnogi od njih stoje na desnoj strani spektra te su Papini otvoreni neprijatelji. Neki o njemu govore kao o marksistu i komunistu te mu zamjeraju što je sa sobom s Lezbosa doveo migrante, što se zalagao za beskućnike, što je htio prodati crkve kako bi pomogao siromašnima i, naravno, što je gay friendly. Martel puno prostora posvećuje američkom kardinalu Raymondu Leu Burkeu, koji voli nositi cappu magnu, Angelu Sodanu, državnom tajniku Ivana Pavla II. te velikom antigay kardinalu, kao i Gerhardu Ludwigu Mülleru, Carlu Mariji Viganò, Robertu Sari... Martel priča da je nevjerojatno ono što kardinali off record pričaju o Papi. Žele da da otkaz. Žele da što prije umre. U “Sodomi” posebno fascinantno poglavlje posvećuje španjolskim kardinalima i koliko ih muči Franjino papinstvo. Piše: “Biskupi su ovdje živjeli kao prinčevi, izlazili su izvan okvira dobra i zla. Sve su biskupije ovdje grandiozne palače, a španjolska crkva posvuda raspolaže nezamislivim nekretninama, u Madridu, Toledu, Sevilli, Segoviji, Grenadi, Santiagu di Composteli… A Franjo ih odjednom traži da postanu siromašni, da napuste svoje palače, da se vrate pastoralnim vrijednostima i poniznosti.
Ono što njih muči, s tim novim latino papom, nije toliko doktrina, na tom su području uvijek bili prilagodljivi; ne, njih muči što će se morati udaljiti od luksuza, morat će prestati biti prinčevi, morat će napustiti svoje palače i, kakvog li užasa, morat će početi služiti siromašnima!” Dalje piše o danas 84-godišnjem kardinalu Tarcisiju Bertoneu, vlasniku gay saune u centru Rima: “Kardinal Bertone će uskoro biti u središtu ogromnog skandala s nekretninama. Mediji ga, koristeći informacije iz Vatileaksa, optužuju da si je sam dodijelio penthouse, kao Sodano: 350 metara kvadratnih u palači sv. Karla, stvorenih spajanjem dva stana, s prostranom terasom koja i sama ima 300 metara kvadratnih. Radovi preuređenja njegove palače, u iznosu od 200.000 eura, navodno su bili financirani iz zaklade pedijatrijske bolnice Bambino Gesù. (Papa Franjo će od Bertonea tražiti da vrati tu svotu i protiv ekstravagantnog će kardinala biti pokrenut sudski proces.)”. Martel pojašnjava da mu nije cilj suditi Franji, govoriti je li dobar ili loš. Papa je, kaže, usred bitke, i na svoj način pokušava promijeniti stvari. Uostalom, čovjek je koji je mnogo vremena proveo u divovskom Buenos Airesu, gdje je vrlo rano shvatio probleme s prostitucijom, drogom, favelama i homoseksualnošću.
“Star je čovjek, ima 81 godinu, Argentinac je i isusovac. Ne možeš očekivati od njega da ide na gay pride i promijeni sve. I na kraju, dolazi desetljećima nakon Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koji su bili vrlo desno orijentirani. On je umjereno do lijevo orijentiran, ovisno o kojoj problematici se radi. Lijevo je što se tiče socijalnih problema, siromaštva, migracija, a umjereno je konzervativan po pitanju braka, obiteljske i seksualne tematike. Također je u okruženju koje je vrlo hostilno prema promjenama. S obzirom na sve ove premise, njegovu starost, porijeklo, stvari na koje može ili ne može utjecati, a i to da je većina kardinala vrlo desno orijentirana, on čini sve što je u njegovoj moći. Naravno da se može reći: nije dovoljno, prekasno je, presporo je, i slažem se s time, no sve je stvar usporedbe. Ako razmišljate o tome da su pape desetljećima bile protiv homoseksualaca, žena, upotrebe kondoma, ovaj papa je tolerantniji prema homoseksualcima, nije protiv žena, za civilne brakove je, a što se tiče kondoma, njegov stav je da je najvažnije da ljudi ne umru”, govori Martel. Rimokatolicizam i njegova doktrina doista nisu u prijateljstvu sa suvremenim načinom života. Razvodi, izvanbračne zajednice, seksualni odnosi prije braka, homoseksualni odnosi, abortus, umjetna oplodnja... To je sve ono od čega službeni Vatikan zazire, a što je svakodnevica milijunima ljudi diljem svijeta. Sad je rijetko ono “dok nas smrt ne rastavi”, a obitelji su danas kompleksnije zajednice nego što su to ikad u povijesti bile. No licemjerje i cijepljenost od stvarnosti ono su što muči mnoge katolike, a među ostalim i Franju.
“Velika većina svećenika živi sa ženama. U velikim gradovima žive s dečkom. Dakle, heteroseksualnost u ruralnim područjima, a homoseksualnost u velikim gradovima. To je svugdje slučaj, a vjerojatno i u Hrvatskoj. Realnost je da celibat u velikoj mjeri uopće ne postoji. Vjerujem da je rijedak slučaj svećenik koji nikad nije imao seksualni odnos. A ako to i jest slučaj, onda on ima veću predispoziciju da postane pedofil nego svećenik koji je imao curu ili je živio normalan život sa ženom. Tako da je stvar vrlo jednostavna. Preferiram da svećenik ima curu ili dečka nego da dira djecu. To je jedini problem i jedino pitanje. A oni ljudi koji odbijaju činjenicu da i svećenik ima seksualnost sad su odgovorni za seksualna zlostavljanja”, rezolutan je Martel. Za jednog homoseksualca, pogotovo u vrijeme kad su stari kardinali ulazili u sjemeništa, Crkva se doimala stabilnom strukturom. Jednom kad su bili unutra, mladići nikome nisu morali objašnjavati, pogotovo ako su bili iz konzervativnijih sredina, zašto nemaju djevojku ili zašto se ne žene. Crkva i celibat su ih štitili od takvih pitanja, a tamo su nerijetko nalazili mladiće slične sebi - homoseksualce u bijegu od sebe i svoje okoline. Martel piše: “Intervjuirani sjemeništarci se slažu oko još jedne točke: heteroseksualac se nikad ne može osjećati posve ugodno u jednom katoličkom sjemeništu zbog – citiram njihove izraze – ‘pogleda’, ‘posebnih prijateljstava’, ‘bromansi’, ‘upucavanja’, ‘osjetljivosti’, ‘nježnosti’ i ‘općenito homoerotske atmosfere’ koja iz toga proizlazi.”
Martel ide toliko daleko da špekulira kako je papa Benedikt XVI. homoseksualnog opredjeljenja, jedino što je uvjeren da bivši papa nikad nije prakticirao svoju seksualnost; otud i toliko netrpeljivosti prema homoseksualcima. Zašto se papa povukao sa svoje papinske pozicije te danas ima ulogu pape emeritusa također je jedno od pitanja o kojima se nagađa. Zna se samo da ga je nešto veoma uznemirilo na njegovu službenom putu na Kubu i u Meksiko, nakon čega je vrlo brzo odlučio odstupiti s dužnosti. Postao je šćućureni papa koji puno plače. “Mnogo je faktora. Rekao bih da se radilo o nekompetenciji kardinala Bertonea, Ratzingerova nekompetencija, kriza uzrokovana seksualnim zlostavljanjima, činjenica da je bio bolestan i da je bio u nevoljama s kurijom, napadi Židova i muslimana na njega jer je bio totalno nesposoban. Sve to je odigralo ulogu o njegovoj odluci da odustane. No i činjenica da je i sam vjerojatno bio ono što zovem homofilom; da je bio bilo što, bio bi vjerojatno homoseksualac. Mislim da su njegova kultura, čak i njegova homofobija, povezane s homofilijom.
Bio je neprakticirajući homoseksualac. I zbog toga je učinio mnogo grešaka”, objašnjava pisac “Sodome”. Pontifikat pape Ivana Pavla II., koji je trajao od 1978. do 2005. godine, obilježila je dobrim dijelom i velika provala epidemije side. Prezervativ tadašnji papa energično odbacuje, a isto čini i njegov nasljednik Benedikt XVI. Jedan afrički diplomat u Vatikanu, piše Martel, priča kako su si nunciji prisutni na terenu uzeli za zadaću nadzirati biskupe Crnoga kontinenta i njihov diskurs o homoseksualnosti i sidi. Pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. bilo je dovoljno da neki svećenik samo odobri podjelu prezervativa i bilo je gotovo sa svakom njihovom nadom da će jednom postati biskup. “To je činjenica. Oni su donijeli krivu odluku u krivom vremenu. Znate, umrlo je 37 milijuna ljudi. Čak je i Franjo rekao: ‘između ubijanja ljudi i glasovanja za kondome, odluka je jednostavna’. Jasno mi je da nisu favorizirali kondome, ali odbacivanjem kondoma favorizirali su umiranje.
Uzmimo jednostavan primjer. Kad imate muškarca i ženu koji su u braku i jedno od njih je zaraženo, ako taj čovjek ne koristi kondome, znači da će zaraziti ženu, ili obrnuto. Ili će riskirati da ih progone. Pozicija Ivana Pavla II. bila je povijesna pogreška. A ono što je iznenađujuće u isto vrijeme je to da je papa oko sebe imao biskupe, kardinale i svećenike koji su bili aktivno gay. Naravno da Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. nisu odgovorni za smrt 37 milijuna, ali njihove odluke su tome pripomogle.” No unatoč velikim propustima u borbi sa sidom te seksualnim skandalima koji ne jenjavaju, a koje Crkva ignorira, usredotočujući se umjesto toga na homoseksualizam, u Africi je Crkva svejedno sve moćnija. Jednako se može reći i za SAD, gdje je, zahvaljujući Meksikancima, više katolika nego ikad prije. U Europi je sve manje vjernika, osobito prakticirajućih. Jedan od Martelovih sugovornika kaže kako smatra da je 80 posto vatikanskoga klera gay. No on je puno oprezniji u davanju legitimiteta tako velikom broju. “Moja knjiga nije o brojevima, nije knjiga o kvantitativnoj problematici, nego o kvalitativnome. Također nisam istraživao svećenike generalno nego Vatikan i kuriju te kardinale diljem svijeta. I za njih bih rekao da su tiha većina homoseksualci”, pojašnjava.
Za kraj Frédéric Martel otkriva da je na poseban način povezan s Hrvatskom, koja mu je bila vrlo važna u mlađim danima. “Kad sam imao 20 ili 21 godinu, umjesto služenja klasičnog vojnog roka, francuska vlada me poslala u civilnu vojsku na istok Europe. Tad sam jako puno putovao. Bio sam u Poljskoj, Rusiji, Bugarskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, tako i Jugoslaviji, u kojoj sam bio 15-20 puta tijekom 1990. i 1991. godine. U Vukovaru sam bio nekoliko tjedana prije velikog razaranja grada 1991. godine. Bio sam jedan od aktivista u francuskom savjetu ‘Vukovar-Sarajevo’, koji je stvoren da bi pomagao hrvatskim i bosanskim građanima. Tad sam živio u Bukureštu i svako malo bih doputovao vlakom u Zagreb. Bio sam i u Sarajevu u ožujku ili travnju 1994., u vrlo lošemu momentu, kad je sve uništeno, u vrijeme masakra na Markalama. Vrlo mi je važno to iskustvo, tad sam upoznao mnogo aktivista u Hrvatskoj, no upoznao sam i zemlju, a i otkrio nacionalizam. Sjećam se tada da sam u Zagrebu zalazio u mali kafić koji se zvao Orient Express. Tamo nisam bio više od 20 godina. Bio sam veliki zagovornik hrvatske nezavisnosti, ne zato što sam zagovaratelj nezavisnosti, kao i svi volio sam Jugoslaviju, no kad si na terenu, shvaćaš da je nezavisnost dužnost. Nisam bio sretan, ali sam favorizirao hrvatsku nezavisnost”, zaključuje Frédéric Martel.