Robovao je tom prokletom ritualu, gledao se u zrcalo kad bi se vratio u stan. “Vidio je jedno uništeno lice, odraz propalog života. Četrdeset i pet godina. Dva ranjavanja i šest slomljenih kostiju tijekom policijske karijere”, opisao je Rade Jarak prizor koji je zurio u inspektora Kozminskog. Romanom “Doći će jednom klizati” Jarak je ostao vjeran sebi, na točno određeni način nastavio je tamo dokle je prethodno dospio s “Emigrantima”.
U tom romanu savršeno je balansirao po žanrovskom rubu između krimića i političko-povijesnog trilera, a koliko je u tome uspio, pokazuje to što se priča o emigrantima s Balkana razgranala po ožiljcima sudbina autsajdera raznih vrsta u zemlji koja je u tom trenutku još bila rascijepljena zidom između Istoka i Zapada. U SR Njemačkoj tog doba nije se živjelo samo od rada, pod okriljem zaštite pravno uređenog društva i socijalne države.
Tamo se živjelo, a ponekad i umiralo, i od olova, prostitucije, terorizma... I kao što emigranti u “Emigrantima” nisu bili samo Srbi ili Hrvati, te nisu ginuli ni za vjeru ni za naciju, pa je to bio roman o sudbinama društvenih autsajdera, ljudi s rubnih društvenih koncentričnih krugova, takav je slučaj i s “Doći će jednom klizati”.
Ovdje je žanrovski okvir kriminalistički roman, zadan na početku s otmicom glumice Martine Čižmešije iz njezina stana u Šenoinoj ulici u Zagrebu u petak u zoru. Ta lijepa glumica u svojim na- ljepšim godinama zrelosti, u drugoj polovici 40-ih, u život je krenula kao dijete pod zaštitom doma za nezbrinutu djecu, a nastavila tako što je u svijetu kazališta pronašla vječni bijeg u svijet nikad doživljenog blaženstva djetinjstva.
Koliko je ono puta bila na naslovnicama tabloida? “Najmanje pet.” Njoj su “daske” bila duhovna droga da se ne utopi. A kako organizam vremenom razvija toleranciju na drogu, umjesto da kao glumački profesionalac drži pod kontrolom i euforiju dok je na vrhu svijeta i osobni raspad kad se poklizne, ona se time emocionalno hranila. I raspala se kao osoba i kao glumica kad više nije imala snage sve više letjeti, sve brže ubrzavati.
Što se tiče inspektora Kozminskog, njegov je život bio mjesto taloženja svakog ubojstva, otmice, smrti ili nasilja koje je istraživao. Svaki višegodišnji crnokronikaški novinar zna o čemu je riječ, o riskiranju s arhiviranjem kritične količine uspomena do granice PTSP-a. Ili pak treninga neosjetljivosti. Iskusni crnokronikaš zna i to da mora imati neku obranu - neku strast izvan tog svijeta, najbolje voljenu osobu, srodnu dušu kao svojeg najodanijeg životnog saveznika.
Imao je to i Kozminski, suprugu, svoju bolju polovicu sebe, ali samo dok se nije razboljela i umrla. Odjednom je ostao, “kao što je oduvijek bio, izgubljen u svijetu, goljo, razvlašteni kralj”. Kolika je ono cijena beneficiranog radnog staža poštenog i savjesnog policajca!? Jarkov najnoviji roman totalna je “noir” priča posrnule posttranzicijske Hrvatske, pune posrnulih posttranzicijskih stanovnika Zagreba sa svojim stanovima, kućama i budžacima koji puževim korakom podliježu povijesnoj plijesni veličanstvene povijesti pod olovnim oblačnim nebom.
Jarak se tu pojavljuje poput spisateljskog boga nad svojim likovima prema kojima je nemilosrdan sa svojim izopačenim smislom za humor. Ovdje je “pregažen vremenom” točno onoliko fraza koliko je fraza stvaran udar olovnog metka u nečije rame ili glavu tijekom pucnjave. Vrijeme trajanja svakog pojedinca mjeri se vremenom trajanja njegove ili njezine fizičke ili psihičke otpornosti na božji izopačeni smisao za humor.
Jarkov kriminalistički roman odjednom više nije to, nego se otkriva u obliku poezije izvan stiha, bolnom tužbalicom biološke stvarnosti. Poput ostarjele lisice u šumi sa slomljenom nogom. Ili jelena pod rafalima automatskog oružja lovaca sa snajperima. Poput više-manje prisilno umirovljenog slomljenog inspektora u trenutku kad otkriva glumicu koju je opsesivno tražio, već savršeno nesposoban shvatiti da je to posljednji čin pada njegova života.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: