Prelazak Petrove gore bila je zadnja prepreka prije karlovačkog područja koje krije prave dragulje srednjovjekovne povijesti. Približavajući se Karlovcu, promet je postao gušći, a automobili sve brži. U takvom okruženju, biciklisti su na dnu hijerarhijske ljestvice. Jedva smo dočekali skrenuti s glavne na lokalnu cestu kako bismo ponovno mogli voziti bez stresa. Karlovac je grad kojim protječu četiri rijeke koje gradu i okolnim mjestima, osim prirodnih ljepota, donose i izvanredan protok energije i rijetko viđeni osjećaj svježine.

Seoska cesta dovela nas je do starog grada Barilović. Utvrda s koje puca pogled na rijeku Koranu i nepreglednu šumu, u drugom svjetskom ratu gotovo je potpuno devastirana, a danas se unutar zidina nalazi arheološki park. Barilović je selo u blizini Duge Rese, gdje smo se zaustavili na obilnom ručku i doživjeli još jedno iznenađenje - niske cijene u restoranima.

Isti dan zaputili smo se prema utvrdi Novigrad na Dobri, koja se, ukoliko se pažljivo gleda, može uočiti s autoputa prema moru. Bajkovita sela, uređeni vinogradi i sve moguće nijanse zelene boje skretali su nam misli od jednosatnog oštrog uspona. Kada smo se najmanje nadali, ispred nas se na vrhu brda, iza gustih krošanja, otvorila vizura staroga grada.

Iako se novigradsko područje spominje u 11. stoljeću, vrijeme nastanka utvrde ne zna se sa sigurnošću. Najčešće se vrijeme gradnje pripisuje periodu oko 14. stoljeća. U drugom svjetskom ratu,  grad su spalili partizani, a svjedoci toga događaja pričaju da u vatri jedino nije stradala kapelica svetog Lovre, koja se nalazi na katu zapadne kule. Danas se obnovljene zidine ovog povijesnog grada ponovno uzdižu kao svjedok jednog ponosnog vremena.

U okolici Karlovca nalazi se čak pet utvrda koje su služile za obranu od osmanlijskih napada, a Ozalj je bio naš treći cilj. Obnovljenog, iz daljine ga nisam prepoznala. Za Ozalj me vežu sjećanja iz djetinjstva, kada bih nekoliko puta godišnje dolazila u obilazak grobova mamine prabake i njene obitelji, koji su živjeli još u 19. stoljeću. Tada je grad bio djelomično zatvoren za posjetitelje i zato sam s posebnim ushićenjem prihvatila poziv povjesničarke Marije Sorić da Marina i mene provede kroz stari grad i njegove dijelove sagrađene u različitim razdobljima, u kojima je utvrda imala različite funkcije.

Početak kamene gradnje započinje negdje u šestom stoljeću, no početak gradnje današnje gradine upućuje na 13. stoljeće, kada se u njoj isključivo živjelo, a tek kasnije je služila u obrambene svrhe. Za današnji barokni izgled grada zaslužan je grof Theodor Bavhvani, koji je nadozidao drugi kat te tako promijenio dotadašnji pretežito gotički stil utvrde.

Srednjovjekovnim Ozljem vladale su tri najmoćnije hrvatske feudalne obitelji: Babonići, Frankopani i Zrinski. Također smo razgledali izložbu slikarice Blaženke Zvonković, čije su nam se slike Nikole Šubića Zrinskog posebno svidjele. Bili smo sretni što na putu i dalje susrećemo ljude poput Marije, koji djeluju, prepuni su ideja i na nas ostavljaju tako pozitivan utjecaj koji nas sve međusobno potiče da stvaramo dalje.

Iako smo se zbog lošeg vremena dvoumili oko posjeta starom gradu Ribniku, naposljetku smo ga odlučili obići. Unatoč snažnoj kiši i hladnoći, znali smo da bi nam kasnije bilo žao što nismo  vidjeli impresivno i rijetko nizinsko zdanje na tridesetak kilometara od Ozlja. Ribnik je jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih vodenih gradova koji se smjestio u maloj močvarnoj dolini. Nekoć, kada bi se u slučaju opasnosti zatvorilo korito potoka u blizini, nastalo bi jezero, odnosno ribnjak, a samo zdanje postalo bi otok. I tako je drevni grad dobio ime.

Posljednji karlovački stari grad bio je Dubovac, koji se nalazi na brdašcu u neposrednoj blizini centra. Jedan je od najljepših i najsačuvanijih spomenika feudalnog graditeljstva Hrvatske, a ime je dobio po nekadašnjoj hrastovoj odnosno dubovoj šumi koja ga je okruživala.

Na izlasku iz grada dobili smo poziv od prijatelja Crnog u njegovu vikendicu na Mrežnici. Dva dana druženja s ugodnim društvom, kuhani obroci i spavanje na mekom krevetu bili su savršen odmor za nastavak putovanja. Doista, jednom kada reduciraš stvari, raspodijeliš ih na pet malih torbi i danima nemaš doticaja sa svim sitnicama koje čine svakodnevni život, one ti postanu luksuz koji odjednom znaš više cijeniti.

Put prema Slunju odveo nas je u napuštena sela, nepreglednu, divlju prirodu i samoću, u kojoj smo se mogli posvetiti svojim mislima. Mirnoću koju smo osjećali povremeno su prekidali znakovi upozorenja o miniranim područjima. U ljudskoj je prirodi da se najviše boji onog što ne vidi pa tako i nama nije bilo ugodno voziti između tabli koje naznačuju potencijalnu opasnost.

Grad Slunj Osmanlije su napadale trinaest puta, no prvi put su u njega uspjeli prodrijeti 1578. godine, opljačkati ga i opustošiti. Novi frankopanski grad Slunj bio je podignut na strateški vrlo povoljnom mjestu, na kamenitoj uzvisini poluotoka obale rijeke Slunjčice. Građen je u obliku nepravilnog šesterokuta, opasan okolnim zidovima s četiri polukule kako bi se mogao braniti sa svih strana. Zanimljivo razdoblje Slunja bilo je u vrijeme francuske vladavine u ovim krajevima kao najistočnijeg graničnog dijela Napoleonove imperije, o čemu svjedoči Napoleonov magazin, u kojemu je njegova vojska čuvala hranu i oružje.

Udaljavajući se od Slunja, približavali smo se moćnom Velebitu, koji nam je svakim okretajem pedala dolazio u susret.

Marina i Evu možete pratiti i na stranici My Friend Bike.

Putovanje su omogućili Mrav , DSG te Peloton biciklistički centar Ortlieb.