Sedamdesetih godina prošlog stoljeća američki pisac Philip K. Dick (1928. – 1982.) prijavio je FBI-u da se iza imena poljskog pisca Stanisława Lema krije skupina sovjetskih pisaca koji šire antiameričku propagandu. Ne znajući za ove optužbe, nekoliko mjeseci kasnije Lem je napisao esej o američkim piscima znanstvene fantastike i sve ih, osim Dicka, proglasio šarlatanima, dok je za Dicka rekao da je vizionar.
No u to je vrijeme Dickov život izgledao prilično mračno i kaotično. Raspao mu se četvrti brak, svako malo je imao psihičke slomove, a da bi uspio proizvesti 60 kartica teksta dnevno, koliko mu je bilo potrebno za “golo” preživljavanje, navukao se na amfetamine. Za života je objavio oko 40 romana i 121 kratku priču, no nikad se nije uspio probiti u mainstream, iako je napisao nekoliko romana samo s tom intencijom.
Književna karijera trajala mu je više od 30 godina, no umro je kao ovisnik u teškom siromaštvu, slabo prepoznat izvan ZF krugova. No ipak se nakon njegove smrti, i to iste godine, dogodio presudni trenutak koji ga je zacementirao među kultne pisce 20. stoljeća - Ridley Scott je prema njegovoj knjizi “Sanjaju li androidi električne ovce” snimio megauspješan film “Blade Runner”.
Čitajući “Električne snove”, zbirku kratkih priča objavljenu u nakladi Hangara 7, teško je na Dicka ne gledati kao na vizionara, barem neke vrste. Kroz prizmu običnih ljudi bavi se temama poput kontrole uma, teškog konzumerizma, nasilne reklamne industrije, prisustva neljudskih entiteta u društvu, putovanja svemirom, policijske države i možda najviše od svega - tjeskobom malog čovjeka suočenog sa svime time.
Dickova posebnost leži upravo u tome što uspijeva artikulirati ljudski strah pred tehnološkim dostignućima. Kad tehnologija postane toliko sofisticirana i nepogrešiva, može li u takvom svijetu sretno postojati čovjek koji ni u kom pogledu nije savršen? Dick se u svojim pričama bavi i pitanjem percepcije, onoga što je u tome tehnološki naprednom svijetu stvarno i onoga što se doima stvarnim.
Bavi se pitanjem mogućnosti očuvanja normalnog života u okviru svijeta u kojem čovjek malo toga ima na izbor, u kojem svakodnevicu ne bira, nego mu je diktirana. Ovih deset Dickovih priča prvi put je napisano između 1953. i 1955. godine, u vrijeme kad je Dick mahnito pisao te objavljivao po poznatim i nepoznatim publikacijama, a u 2017. godini su prvi put okupljene u zbirku priča “Električni snovi”.
Neke od priča funkcioniraju bolje od drugih, neke su razrađenije, dok neke funkcioniraju na razini skice, poput “Kapuljaša” ili “Putnika”, no u njima se, bez obzira na to, zrcali golemi Dickov talent. Možda najuspješnije priče u zbirci su “Prodajna prezentacija” i “Obješeni stranac”. U objema su protagonisti mirni obiteljski ljudi koji stjecajem okolnosti bivaju dovedeni do ludila. Prvog iz takta izbaci reklamni robot koji mu uđe u dom i više se ne da istjerati, a drugog tijelo stranca obješeno na gradskom trgu koje nitko osim njega ne primjećuje.
Tu se konformistički život i jednog i drugog prekida, a likovima više nije bitno ništa osim istjerati pravdu na čistac, tj. vratiti prijašnji život nauštrb ovog artificijelnog. U priči “Kapuljaš” Dick se bavi policijskom državom i pokušajem kontrole uma (tema već viđena kod Zamjatina, Orwella i Huxleyja), dok se u priči “Fosteru, mrtav si” bavi hladnoratovskom paranojom iz pedesetih kroz prizmu dječaka koji žudi za neprobojnim skloništem u koje će se sakriti obitelj kad Rusi bace nuklearnu bombu. Neke od Dickovih priča djeluju, barem sadržajno, kao da su iz prošlosti, a i sam autor je to jednom prilikom spomenuo - da piše o prošlosti, ali da zamišlja svijet budućnosti.