Cijelu zimu nismo bili na planini, već nam nedostaje. Baš se pripremamo za iduću turu, jako nas svrbe tabani, govore kroz smijeh supružnici, pisac Edo Popović i arhitektica Ljiljana Đorđević. Njihova ljubav prema hodanju u planini počela je 2006. godine, kada je Edu prva bolest izbacila iz rutine. Iako su i prije toga hodali po Sljemenu i Sloveniji, to su većinom bili vikend-izleti.

- Zbog mikobakterioze, tuberkuloze koja je bila opasna samo za mene, okrenuo sam se planini. To je bila vrlo intuitivna odluka. Životinja u meni kazala je što bih trebao raditi - govori i dodaje kako je bolest najbolje što mu se moglo dogoditi u prošlih deset godina. Njegova supruga Ljiljana, koja ga u hodanju prati kad god joj to dopusti posao, ističe da je Edina bolest bila točka preokreta. 

Edina bolest bila je točka preokreta, imao je snažnu potrebu nešto promijeniti. Čim je izašao iz bolnice počeo je hodati Velebitom koji ga je zarobio svojim mirisima, biljkama... Mirom

- Imao je snažnu potrebu nešto promijeniti. Čim je izašao iz bolnice, počeo je hodati Velebitom sam. To je ono što me je fasciniralo - kaže. Kako je do 11. godine živio u Livnu, prvi put kad je došao na Velebit, shvatio je da se vratio kući. Prizori koje je tad ugledao podsjetili su ga na djetinjstvo - boje, mirisi, biljke, životinje, stijene... Jednostavno, Velebit ga je očarao i “zarobio”.

- Velebit je fascinantan jer je bez ljudi, što prije nije bio. Stalno se mogu tamo naći tragovi ljudskog postojanja i po tome se vidi da je intenzitet života bio nevjerojatan - govori Ljiljana. I dok ona ne može zamisliti da je sama s planinom, Edo se nakon godinu dana riješio te nelagode, koja ipak “pogodi” na prvu.

- Hodati sam drukčije je nego hodati s nekim, makar to bio i pas. Taj osjećaj da si sam negdje u planini nije baš ugodan na početku. Čim sam osjetio da nisam stranac, da nema realne opasnosti (iako medvjeda ima, ali životinje gledaju svoja posla), nelagoda ode. Čak i ako ne hodate markiranim stazama, planina ima svoju logiku - ističe. A Ljiljana se nadovezuje:

- Edo ima GPS u glavi, ja nisam kao on. Nisam nikad išla sama i ne znam bih li mogla. Podijelili smo se tako da je on zadužen za rute, a ja planiram ture prema vegetaciji, kad u planini ima nešto jestivo. Obožavam kad je vrijeme jagoda i malina, nema mi veće gozbe na svijetu od te. 

Gore se, kažu, živi u ritmu prirode, bez ljudske izmišljotine - sata. No Zagreb i Velebit ne isključuju se međusobno. To, smatraju, nije “ili, ili” nego “i, i”, oni se savršeno nadopunjuju.

- Živeći u gradovima, ljudi su se otuđili od prirode. Priroda nije izvan nas, ona je u nama, ona nam je potrebna. Kao što smo društvena bića, tako smo i bića prirode te kad bismo uključivali prirodu, sve bismo vidjeli iz drukčije perspektive - kažu. A njima je planina doista promijenila način života. Shvatili su da im grad ne pruža ono što im je prije bilo važno te da im je Zagreb dao sve što im je mogao dati, kao i oni njemu. Odlučili su da je vrijeme da “pobjegnu” u prirodu, i to u Gornju Stranicu.

- Ne znam koliko to ima veze s planinom, a koliko sa starenjem - govore smijući se i dodaju:

- Mjesto je zapravo odabralo nas. Kad shvatite da vam se život pretvorio u ‘rintanje’, počnete razlikovati važno od nevažnog. Prozrete lažnjake. Sviđa nam se što su mladi ljudi shvatili da selo nije nužno neimaština i da su odlučili promijeniti život. Shvatili smo koliko je u prirodi lijepo i, kad se vratiš u grad, neke stvari postanu isprazne. Manje robujemo stvarima nego prije. 

Čak kad je Edo obolio od druge bolesti, non-Hodgkinova limfoma, nije mogao bez planine. Sam je sebe iznenadio kad se popeo na vrh Zavižana.

- Planina mi je sigurno pomogla u nošenju s bolesti, ali me i promijenila. Rekao bih da mi je dala ‘slobodu ponovna započinjanja’. To je ono što planina i poručuje; putujte što lakši kroz život jer ne treba vam tolika gomila stvari, ne treba vam to što mislite da vam treba da biste se osjećali dobro. Ja se doista na planini osjećam dobro, ali i u gradu - kaže Edo. Već nekoliko godina njegov najbolji prijatelj je pastir iz Obrovca Petar Dragičević, kojeg je upoznao u tim samotnim “lutanjima”, a obitelji Vukušić, koja već generacijama živi na Zavižanu, duguje što ga je upoznala s tajnama Velebita. Kako je ta planina bila intenzivno dio njega, spontano je napisao i dvije knjige “Priručnik za hodače” i “U Velebitu”.

- Ja sam pisac, kvragu, od svega napravim literaturu - govori kroz smijeh. Ističu kako ne hodaju zbog adrenalina nego iz čistog užitka koji im ne može pružiti niti jedan luksuzni hotel. Na omiljenim mjestima provode vrijeme u “bazanju”, pejzaži su takvi da čovjek poželi ostati tamo zauvijek. Uz obvezan ritual - čajanku.

- Onaj koji bježi u planinu od nečeg, to je pogrešan motiv. Planina nikome ne nudi utjehu jer ako je ne nađete u sebi, gore je sigurno nećete pronaći. Planina je ravnodušna, svejedno joj je. Nije sloboda u planini, ona je u vama - zaključuje Edo.

"Odbacite stresan način života i uživajte"

“Priručnik za hodače” transžanrovska je proza, mješavina fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata prethodnika koji su polaganost otkrivali u prethodnim stoljećima i tisućljećima te fotografija i crteža. Poziv je na usporavanje, na trijezan pogled unaokolo - i zašto ne - na odustajanje od potrošačkog ludila, najozbiljnije bolesti suvremenog društva. Knjigu potražite na svim kioscima po cijeni od 29,90 kn.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!