Doc. dr. Vesna Ramljak, pročelnica Zavoda za onkološku patologiju i kliničku citologiju KBC-a Sestre milosrdnice i predsjednica Udruge Europa Donna Hrvatska, godinama je borac za kvalitetnije liječenje žena oboljelih od raka dojke. Ljubav prema medicini u njoj su potaknule žene - njezina teta, također liječnica, i velika Marie Curie, o kojoj je čitala.
POGLEDAJTE VIDEO:
U kakvoj ste obitelji odrastali i koje su najvažnije životne vrijednosti koje nosite iz obiteljskog okruženja?
Rođena sam u Slavonskom Brodu, imala sam dobre roditelje. Moja majka mi je bila uzor i sve najbolje životne vrijednosti u životu mi je usadila ona. Barem tako mislim sad kad su tu već zrele godine. Roditelji su radili, ja sam imala ključ oko vrata, ali tad, u toj najranijoj mladosti, bila sam jako sretna i voljena. Ta ljubav se prelijevala u izobilju i od moje bake i dida koje sam obožavala. Majka mi je usadila i to da se empatija uči od roditelja, da se mora poticati ako se već ne rađamo s njom i da je moram prenositi na svoju djecu na primjerima, svakodnevno. Uvijek me je poticala na učenje jer je smatrala da jedino školovana mogu biti neovisna i svoja.
Gdje ste se školovali i kako je upravo medicina postala vaš životni put?
Gimnaziju sam završila u Banjoj Luci i jako sam ponosna na to moje školovanje. Bila je to izvanredna škola. Kasnije nije bilo jednostavno studirati, puno nas je otišlo iz grada, naši roditelji su doslovno otkidali sebi od usta i slali nama. Veliki utjecaj na mene imala je i moja teta, mamina sestra. Ona je bila liječnica, specijalistica radiologije, sad je u mirovini, ali i dalje radi i čini mi se da je bistrije glave od mene i sad u svojim blizu osamdesetim godinama. Nju sam obožavala, kopirala, zavoljela medicinu jer mi je stalno pričala o tome. U nekim mladim godinama sam otkrila i Mariju Curie, i tad sam bila sigurna da znam što želim u životu. I, naravno, sanjala sam da ću biti liječnica u Africi. I otišla sam kasnije u životu u Afriku, u Zambiju, podučavala buduće citoskrinere u projektu Patology Oltra Frontiera. Bilo je to iskustvo života.
Kakvi su vam bili studentski dani?
Nažalost, moji studentski dani su bili poprilično teški jer sam rodila sina na kraju druge godine fakulteta. Moji kolege su imali priliku okusiti pravi studentski život, ja nažalost nisam jer s malim djetetom je sve bilo puno, puno teže. Tad, i kroz buduće godine, najviše na svijetu su mi pomogli moja mama, teta, ali i časne sestre na Svetom Duhu, kod kojih je moj sin išao i u jaslice i u vrtić. Ponekad bih s prijateljima otišla u Saloon ili na neku kavu u Zvečku, na neki tulum ili rođendan, ali to je zaista bilo jako rijetko jer studirati medicinu samo po sebi je jako zahtjevno, a kamoli kad imaš malo dijete.
Vaše ime danas je simbol borbe za što kvalitetnije liječenje žena oboljelih od raka dojke. Kako ste odabrali baš to područje?
Mogla bih reći da je sve bilo slučajno, ali nije. Na završetku gimnazije pisala sam maturalnu radnju o karcinomima dojke, nikad mi neće biti jasno zašto sam to izabrala, ali kako sam već tad bila potpuno sigurna da ću studirati medicinu, nekako mi je ta tema super sjela. Puno mi je pomogla i mentorirala me jedna divna doktorica čija je kći bila moja prijateljica. Ta divna doktorica koja mi je pomagala, točila znanje u moju glavu, ubrzo je umrla. Od karcinoma dojke. I tako je počelo.
Je li teško biti žena u medicini, morate li se više truditi zbog spola?
Netko će reći da to nije tako, ali nažalost još jest. Svaka žena koja nema zaleđe (sami zaključite kakvo) mora dati puno više od sebe, puno više se dokazivati, boriti, znati... Ja zaista želim da takvo vrijeme prođe jer u medicini je više žena od muškaraca, žene završavaju, do neki dan, samo muške specijalizacije. Vrijeme će pokazati.
Danas doc. dr. Ramljak živi sa suprugom i psom Frankom koji im je, kaže, velika radost. Djeca su joj otišla svojim putem, a najveća želja joj je gledati odrastanje njezine unučice Sofije i uživati u njemu.
Predsjednica ste Udruge Europa Donna Hrvatska - kako biste opisali svoj angažman u udruzi?
Moj angažman je sukladan jasnim ciljevima Europa Donne, a to je podizanje svijesti žena o raku dojke, promicanju edukacije, ranom otkrivanju, optimalnom liječenju, medicinskoj i psihosocijalnoj rehabilitaciji, palijativnoj skrbi... Najviše se posvećujem edukaciji, organiziranju predavanja, organiziranju konferencija, pomaganju pacijentima u potrazi za odgovorima, širenjem informacija... S obzirom na to da sam i članica Europskog boarda, moje obveze su i malo šireg karaktera. Moja obaveza je kontaktirati s mnogo ljudi, neprekidno se educirati te širiti znanje i iskustvo. Ponosna sam na sve što smo učinili kroz godine postojanja naše udruge. Angažman je veliki, uzima puno vremena, ali i donosi zadovoljstvo kad vidiš da si napravio nešto dobro i korisno za zajednicu.
Kako izgleda vaš radni dan, od buđenja do trenutka kad liježete?
Uglavnom kaotično, odem ujutro, vratim se navečer, jednostavno drukčije ne ide. Možda je to zato što sam si previše toga natovarila na glavu, ali ja sam takva, teško mi je reći ne ljudima koji su u potrebi, teško mi je odustati od puta mog usavršavanja, edukacije i napredovanja. A najteže mi je ne imati vremena za prijatelje koji zaslužuju moje vrijeme. Sve to traži angažman koji kupira vrijeme, dan prođe u sekundi.
Kroz svoju ste karijeru i rad u udruzi upoznali mnogo žena s rakom dojke - što vas najviše emotivno dotiče?
Zaista, tijekom godina mog rada susrela sam bezbroj žena. Svaka od njih je bila posebna na svoj način, svaka od njih se različito nosila s dijagnozama, emocijama, strahom... Mislila sam da će mi tijekom godina postati lakše, ne svejedno, samo lakše, ali nije. Svaki put me posebno pogodi mladost žena koje obole, koje su tek na početku života, a nađu se pred takvom zvijeri kao što je rak. Nekad se rasplačem, vjerovali ili ne, i dođem kući potpuno razbijena jer ne mogu shvatiti naume sudbine. Teško je, uvijek je teško. Nažalost, prije nekoliko godina je i moja najbolja prijateljica umrla od karcinoma dojke.
Začetnica ste koncepta jednodnevne dijagnostike, koji se, nažalost, ipak ne provodi. Zašto je tome tako i koliko su žene u Hrvatskoj na gubitku zbog toga?
Projekt se odnosio na pacijentice koje su nam se javljale ili zbog suspektnih dijagnostičkih nalaza ili zbog toga što su same nešto napipale i pri tome osjećale veliki strah i nelagodu. Kad je došlo neko čudno vrijeme, mnogo naših radiologa je otišlo tako da je rad jednodnevne dijagnostike prestao. Nakon što su se neki vratili i dalje nismo imali dovoljan broj radiologa tako da unatoč našim apelima i nastojanjima da se vrati ovakav, hvalevrijedan projekt, nažalost, nismo naišli na razumijevanje, tako da se s projektom stoji već nekoliko godina.
Kako ocjenjujete zdravstvenu skrb u Hrvatskoj kad su u pitanju maligne bolesti, s naglaskom na rak dojke?
Naš zdravstveni sustav je dobro zamišljen, ali nažalost neprovodljiv na način koji bi bio optimalan, posebice za onkološke pacijente. Imamo odlične liječnike, dijagnostičke metode, dostupna nam je gotovo sva terapija koja je dostupna u svijetu ili u EU. Ali ipak puno toga ne štima. Svi zaboravljamo da u liječenju raka dojke je, naravno, najvažnije liječenje i izlječenje bolesti, ali zaboravljamo da je kvaliteta života nakon samog liječenja izuzetno važna. Ako žena nije psihički stabilna i ako nema adekvatnu psihološku i potporu svih drugih segmenata, ako je na rubu egzistencije, ako je napuste bračni i životni partneri, djeca, teško da će u konačnici biti zaista izliječena. Pitanje je zašto se ne možemo izboriti s visokom smrtnošću? Jedan od razloga je fragmentiranost sustava zdravstva i regionalne razlike u sveukupnoj dostupnosti zdravstvene zaštite. Jedan od osnovnih problema je i to što ne postoji sustavno praćenje ishoda liječenja maligne bolesti, definirane mreže onkoloških ustanova, definiranje centara izvrsnosti. Problem je, naravno, i u činjenici da se često dosta dugo čeka na dijagnozu, a zatim na odluku o liječenju te samom liječenju.
Kako izgleda vaš obiteljski život?
Zadovoljna sam svojim životom. Moj suprug i ja živimo sami sa psom Frankom koji nam je velika radost. Djeca su otišla, razišla se, svatko ima svoj život. Naravno da kad god mogu provodim vrijeme s njima, ali ništa ne forsiram, ne stišćem ih. Otkad je umrla moja majka nekako se sve promijenilo, ona je bila ta koja nas je okupljala puno više nego što to ja mogu. Moja kći s mužem i unukom živi daleko i, nažalost, rijetko se vidimo uživo.
Na koji način se opuštate i provodite slobodno vrijeme, imate li hobije?
Nažalost, slobodnog vremena je malo, ali zaista pokušavam iskoristiti svaki slobodan trenutak. Najviše volim boraviti u prirodi, u šetnji, u šumi, uz more, uz Jarun. Svaku godinu nastojim otputovati negdje gdje još nisam bila i ponoviti neko putovanje gdje sam već bila. Tu je i golema ljubav prema knjigama, čitanju, stalno kupujem knjige i slažem ih, pa kad stignem pročitam. Jako volim Elif Shafak, u posljednje vrijeme puno čitam i naše autore, Kristijan Novak me oduševio, a Julijana Matanović me uvijek ostavi bez daha. Ponekad se vratim na staru lektiru i sad sam opet počela čitati Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Tolstoja, Singera, Kunderu, Remarquea... I filmovi su moja velika ljubav, a europska kinematografija najdraža. Zadnje sam gledala hrvatski film Rajka Grlića 'Svemu dođe kraj'. Moje čestitke, izvanredan film. Kazalište je također nešto u čemu istinski uživam.
Kad bi vas netko pitao što su vam prioriteti i želje od danas pa unutar sljedećih godinu dana, što biste odgovorili?
Naravno, osnovni prioritet mi je biti zdrava, završiti projekte koje sam započela... Međutim, otkad se rodila moja unuka Sofia, ona je postala prioritet mog života i moja najveća želja je uživati u njoj i gledati je kako raste. Sve drugo postaje nebitno u odnosu na to savršeno malo biće.