Stalno pišete, živite od pisanja, profesionalni ste pisac u zemlji u kojoj je pismenost sve manje na cijeni. Jeste li ljuti kad vidite da čak i ljudi koji vode ovu zemlju govore ‘meže, sumljam, donesti...’, ne znaju razliku između ‘potrebno i potrebito, cijelo i cjelovito’...?
Zapravo, najviše me dovodi do bijesa kad ljudi koji vode ovu zemlju ne poduzimaju ništa da bi zaustavili opasni primitivizam fašizma, koji u Hrvatskoj opet buja kao toksični otpad. Ali točno, strah od drugoga, drukčijeg, ili osviještenog pojedinca kojemu mozak i dalje radi, uveliko je posljedica primitivizma. Ta barbarizirana svijest nema, dakako, veze s prostorom u kojem nastaje. Lokacijska dozvola za primitivizam jednako se lako vadi u urbanim i ruralnim uvjetima. Primitivizam se obilno hrani na današnjoj trpezi opće zatupljenosti i zakržljale razine obrazovanja. Znanje je postalo sramota, nešto što pripada luzerima. NATO-starleta kao u nekom grotesknom deliriju lupeta o željeznim zavjesama i klince otvoreno odvraća od humanističkih nauka. Imam prijatelje u Zagrebu, oboje se profesionalno bave umjetnošću, glazbom, vizualnim artom i literaturom, tako su odgojili i kćer tinejdžericu, rastura na klaviru, sjajna je učenica, sluša rock, govori jezike... I priča mi frend kako je dijete došlo jednog dana potišteno iz škole, da joj je neka mala kaćiperka u razredu pred noge bacila svežanj novčanica i prezrivo dobacila: ‘Podigni s poda i tvoje su!’ Strava, pa sad ti odgajaj dijete, savjetuj mu što i kako da učini sa svojim životom.
Društvene mreže da ni ne spominjemo, na njima se najbolje vidi niska razina poznavanja hrvatskog jezika. Kako to popraviti, kako ponovno opismeniti ljude?
Društvene mreže apsolutno su pouzdan alat i sjajna platforma. U nekom utopijskom smislu mogle bi biti kao galaktička stanica na kojoj možemo dobro napuniti resurse i lansirati se dalje do veće pismenosti. Da se razumijemo, nikako ne u smislu suhe i balzamirane visokoparne jezičnosti, nego kao žive, stalno aktivne izgradnje komunikacije, dijaloga i općenarodnog opismenjavanja. Umrežene socijalne baze na kojima razvijamo svoje profile mogle bi poslužiti za vježbanje komunikativnosti. Naprotiv, u praksi one često postaju tamnom zonom mutavosti, retardacije ili odlaze u fast food sirovost punu masovnih a anonimnih urlika mržnje i poniženja. Ali, što očekivati, dok, kako ste već napomenuli, javni govor tzv. elite vrvi zatucanim sricanjem i gađanjem padežima. Izgovoriti dvije-tri suvisle rečenice mnogima postaje mučenje, a napisati ih je nemoguća misija.
Živite u Osijeku i ‘iz prvog reda’ gledate kako ljudi iz Slavonije i Baranje odlaze u neke bogatije i poštenije države. Nama koji živimo izvan tog dijela Hrvatske čini se kao da su rijeke ljudi otišle, je li se zaista dogodio takav egzodus?
Promatranje ‘iz prvog reda’ ne garantira uvijek i najbolji pogled. Pa možda ja u svojim zaključcima griješim i nikako ne osuđujem one koji drukčije misle, niti namjeravam dijeliti recepte kako upravljati svojom sudbinom, ali reći ću vam kako ja gledam na taj problem. Elem, svakako je zabrinjavajuća brzorastuća stopa iseljavanja iz Slavonije i Baranje, također iz Like, Dalmatinske zagore... Pohlepa, pljačka, neznanje i nesposobnost korumpiranih vlasti svakako su dovele do toga da ljudi brišu iz ove banana-države glavom bez obzira. U potrazi za boljim životom. Imali smo divnu proizvođačicu povrća, ista Neda Arnerić, ona i njen suprug držali su uzoran OPG u Bijelom Brdu, čega god se dotaknu samo buja i hrani, paradajzi ko rajski bili... Ali, džaba, sinovi neće raditi na zemlji, ali neće baš ni učiti, i prije par godina otišli momci u Njemačku, na bauštelu. Pa se i roditelji naposljetku pokupili za sinovima, što će jadni, i sad ova moja sirota Nedina dvojnica radi kao sobarica... Nešto ne štima kad plodnu zemlju moraš ostaviti. S druge strane, naša divna Dragica iz Šodolovaca, kraljica sira i kajmaka i njegovateljica najsočnijih T-bone odrezaka odavde do Teksasa, udarnički ne posustaje, nosi malene albume s fotkama prasića i telića i s ljubavlju ih pokazuje mušterijama. Tu između je negdje istina. Teško je tu biti pametan. Mogu govoriti samo o vlastitom stavu. Ja nemam namjere otići i bez borbe prepustiti fukari koja je sve raskrčmila ono posljednje parče smisla. Nego, mene zabrinjava što se u Hrvatskoj još u većem dijelu osjetljivost javlja prema ekonomskoj potplaćenosti, a da se pritom ravnodušno prate sva druga poniženja i marginalizacija – rasna, nacionalna, spolna... Zabrinjavajući je postotak ravnodušnih kojima je samo do vlastite kože. Da imaju dvije milje eura prosječnu plaću, boljela bi ih ona stvar što pred njihovim očima batinaši gaze zaljubljeni gay par ili im kolega srpske nacionalnosti dobiva otkaz na poslu. Groteska je da djeca decenijskih HDZ-ovskih glasača danas odlaze put Irske ili Njemačke i posve im je svejedno hoće li u gradu gdje se zateknu, vlast osvojiti kakva neofašistička banda ili trumpoidni populist s rukom na obaraču.
Vaš novi roman, ‘Košer’, priča je o odlascima, povracima, traženju i nalaženju, a sve se vrti oko jedne ljubavne priče. Jednom ste rekli da je ljubav za hrabre. Zašto? Kako?
Da, čvrsto sam uvjeren da je ljubav za hrabre a mržnja za kukavice. Za ljubav je potrebna golema zaliha hrabrosti i svaki dan je na iskušenju. Ljubav te često prestraši, nisi siguran hoćeš li moći odgovoriti na sva očekivanja ljubavi. Ali ne trebaš se predati. Dividende ljubavi su neprocjenjive. Nasilje je za gnjide, bukne u sekundi, kukavički, iz tko zna kakve paranoje i nesigurnosti. Ne želim zvučati kao ocvali relikt hipijevštine, ali zamislimo samo u kakvom bismo svijetu živjeli kad bismo se svi svakodnevno žestoko borili za ljubav. Mržnja guta enormne količine loše energije. Hrvatska kao da nije u 21. stoljeću nego je zapela u vremenskoj raskolini, na nekom horizontu punom pomahnitalih feuda. Ogrezla u mržnju, u raznorazne histerije i netrpeljivosti. S takvom notornom destruktivnom notom nemoguće je graditi iole normalno društvo. Moj Ljubo Zorica u ‘Košeru’ kaže da ‘nema crnih dana, ima samo crnih duša’. I u pravu je. To mi je najdraža rečenica u romanu, ha, ha...
U ‘Košeru’ ste nas dosta podsjetili na neke stvari iz Jugoslavije, ali i na neke stvari iz Domovinskog rata. Danas se hrvatsko društvo najviše lomi i dijeli oko te dvije teme. Zašto smo toliko ovisni i opterećeni prošlošću, zašto rat ne možemo pustiti iz naših života?
Zato što ovdje nikako da damo šansu pojedincu izvan plemenskih zakonitosti. Nacija je mrkva i batina, a čovjek je degradiran na nulu. Životi pali za naciju dobivaju statuse dogme, smrt u ime države arhetipska je čak i u vremenu svih onih tehnologija o kojima smo govorili. Priča ‘Košera’ proteže se od 1989. i pada Berlinskog zida do 2019. U tom rasponu rušili su se imperiji, raspadala se društvena uređenja, slobode su pokazivale nova zavodljiva lica, buknuli su novi ratovi... a gubili su se ljudi. Krvavo stvarno ili metaforički, kako god, posljedice su strašne.
Mene su u ‘Košeru’ prije svega zanimali ljudi. Kako da ostanu na nogama sa što manje ožiljaka na duši. Mi danas od morona iz najužeg vrha vlasti čujemo rečenicu da je ‘rat najbolje što nam se dogodilo...’ Ej, rat je najveće dostignuće?!!! Fuj! Takvim tipovima vjerojatno je krvavo žao da svakodnevno ne lifraju meso za topove. Gdje god zatreba. Kod nas, pobogu, nije završilo ni ono ‘drugo svjetsko klanje’. Sramotne četiri godine najcrnjeg naci-podrepka, kakva je bila Nezavisna Država Hrvatska, ovdje se i dalje relativizira i revitalizira, a uznosite tekovine antifašizma isprdavaju se i blate.
Film Dane Budisavljević ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ morali bismo nježno ostavljati pod božićnim jelama kao dar bez kojeg se ne može. Tamo sve piše što je čovjek u stanju čovjeku napraviti. U ime mržnje. Kao i koliko je hrabrosti potrebno za empatiju i ljubav. BestBook: ‘Košer’ je ujedno priča o jednoj raspadnutoj obitelji, koja je, i dok je bila sastavljena, imala problema u komunikaciji. Obitelj je inače često tema vaših djela.
Postoji li neki razlog za to? Obitelj je najintrigantnija i najnepredvidljivija čestica društva. Njegovo najtočnije ogledalo. Nepresušne priče, tragedije i komedije, stvaraju se unutar naših domova. Ja se, zapravo, u svim svojim djelima, u dramama i prozi, bavim porodičnim svjetovima. Inače, ‘Košer’ sam posvetio svojim pokojnim roditeljima. S današnjim iskustvom, kojeg sam nataložio, mislim da se majka i otac u prošlom životu nisu baš našli, nisu u svakom trenutku imali dovoljno hrabrosti za ljubav. Ali čvrsto vjerujem da sad na nekim dalekim galaksijama vraćaju propušteno, da se junački vole.
Obitelj je u Hrvatskoj zadnjih desetak godina postala tema kojom se najviše bave Crkva te razne udruge i pokreti povezani s Crkvom. Što nam je donijelo to njihovo ‘petljanje’?
Njihovo ‘petljanje’ nije nam donijelo ništa dobroga. U pitanju je beskrupulozno fanatično zabadanje nosa u slobodu pojedinca. Doslovno parazitiranje na slobodi tijela i uma. Pitanje vjere, koje bi moralo i smjelo biti isključivo intimno pitanje, prečesto poprima paradržavne katolibanske razmjere. Kao prvo, smatram da vjeronauku nikako nije mjesto u školama. Mi smo sekularna država još samo u ponekoj teoriji. Po školskim holovima se ugrađuju oltari, a blagoslovi ‘dana kruha’ pretvaraju se u izopćenje i kolektivno sramoćenje djece ateista. Sve to ide k idealnom cilju: stvoriti lobotomiziranoga građanina. Ili drugim konfesijama nametnuti osjećaj manje vrijednosti, prognanosti.
Izašao vam je novi roman, a pripremili ste i novu dramu, koja je nedavno imala premijeru. O čemu se radi?
Komedija ‘Nebo od gume’ stara je četiri godine, nagrađena je ‘Držićem’ za 2015. Praizvedbu je imala 15. studenog, u produkciji Hrvatskog narodnoga kazališta u Varaždinu, u režiji Aide Bukvić. ‘Nebo od gume’ prati Vojnoviće, obitelj koja vodi vulkanizerski obrt i grca u borbi s agresivnim kapitalizmom. Prema tradiciji, u nekoliko generacija, Vojnovići su zakleti ateisti, a žene se iskrenim bogobojaznim ženama. Kad se jednog dana u radionici ukaže Gospa, stvari otklize nepredviđenim tokom. ‘Nebo od gume’ govori o manipulacijama u ime vjere, o predatorskim zavjerama pohlepe između crkvenog i bankarskoga kapitala, o povjerenju i puknućima unutar obitelji, o poniženjima i žilavom ponosu malih sporednih ljudi, a sve kroz satiričnu, nadam se iscjeljujuću, formu zdravog ruganja našim anomalijama. Uvijek mi je uzbudljivo i korisno iskustvo pisati za određene glumce, tako da sam za ovu varaždinsku praizvedbenu verziju teksta napisao niz novih scena, oblikujući ih potaknut sjajnim glumačkim habitusima. BestBook: Knjiga, drama... Je li to onda to za ovu godinu? Nije, proizvodnja ne staje, ha, ha... Pišem novu dramu. Distopijski ZF. Osim toga, još sam u fazi pregovora za jedan projekt u Beogradu, ako se to ostvari, čeka me finale godine puno operetne brijačine.