Majka dvoje djece i sretno udana žena analizirala je svoj brak i funkcioniranje obitelji kako bi otkrila nijanse onog što žene često rade, a muškarci tumače kao 'prigovaranje' za Harper's Bazar.
Za Majčin dan tražila sam samo jedno - uslugu čišćenja kuće. Osobito kupaonice i podova, a može i prozori ako ulazi u cijenu. Poklon, za mene, nije bio toliko u samom čišćenju, već zbog činjenice da jednom u životu ja ne moram biti zadužena za kućanske poslove. Da ne moram ja naći agenciju, istražiti i provjeriti svaku uslugu, dogovoriti plaćanje i zakazati sastanak.
Pravi dar koji sam željela bilo je oslobođenje od emocionalnog tereta, a čista kuća bi jednostavno bila bonus. Muž je čekao da se predomislim i odlučim za 'lakši' posao od čišćenja, neki koji bi mogao riješiti jednim klikom kartice.
Razočaran mojom nepokolebljivom željom, dan prije nazvao je jednu agenciju, zaključio da su preskupi i obećao mi da će sam očistiti kupaonice. Naravno, dao mi je i izbor, tako da mi je rekao koliko agencija traži za čišćenje te ako baš inzistiram da će je rezervirati.
Ono što sam ja željela od njega je bilo da pita par prijatelja za preporuku na Facebooku, nazove još koju agenciju i učini emocionalni napor koji bi ja napravila da to radim. Već dugo sam razmišljala o tome da nađem neku pomoć u kućanskim zadacima, osobito otkako sam počela više zarađivati na svom free lance poslu, no nisam zbog krivnje da sama ne stignem obaviti poslove domaćice. Zato sam zamolila svog supruga da nađe nekog tko će nam napraviti generalno čišćenje jednom kao poklon.
Prema dr. Michele Ramsey, izvanrednoj profesorici komunikacijskih umjetnosti i znanosti na Penn State Berksu, emocionalni rad često je povezan s rješavanjem problema. Generalna je pretpostavka da su muškarci ti koji češće rješavaju probleme, jer su žene preemocionalne, objašnjava ona. Ali tko stvarno nosi teret svih problema u kući i u uredu? Kao netko tko živi sa suprugom i troje djece, prilično sam sigurna da znam odgovor.
Dobila sam ogrlicu od djece za Majčin dan, dok je moj suprug bio u kupaonici čisteći ja, ostavljajući mene da brinem za našu djecu u ostatku kuće koji je bio u potpunom neredu.
Mislio je kako mi daje nešto što želim najviše na svijetu - blistavu kupaonicu bez da se moram sama pomučiti za to. Zbog toga je bio tako frustriran kad sam nezahvalno prolazila kraj njega, pritom odlažući njegove cipele, košulje i čarape koje su bile posvuda. Stala sam iznad kutije koju je prije dva dana izvadio iz ormara i nije ju vratio, a da bi ju ja vratila morala sam otići po kuhinjski stolac jer je polica previsoko.
- Sve što si trebala napraviti je tražiti od mene da je stavim - dobacio mi je.
Bilo je očito da nam kutija stoji na putu i da je treba vratiti natrag. Bilo bi mu lako samo podići je s poda i staviti na policu, no on je to ignorirao dva dana. Na meni je bilo da mu kažem da vrati na mjesto nešto što je sam izvadio.
- U tom je poanta, ne želim to da te ja moram tražiti da nešto vratiš - rekla sam, sad već u suzama.
Suze, vikanje na njega - sve je to zahtijevalo 'kontrolu štete'. Morala sam mu reći koliko cijenim to što pere kupaonicu, no možda bi bilo bolje da to napravi u neko drugo doba, primjerice kad djeca spavaju.
Tada sam pažljivo pokušala objasniti mu koncept emocionalnog rada i kako je delegiranje posla, odnosno govorenja njemu što da radi nešto što bi trebao i sam znati, iscrpljujuće. I da puno puta to radije napravim sama. Pokušala sam mu reći kako sam tu kutiju primijetila najmanje 20 puta u protekla dva dana, a on ju je vidio tek kad je uočio mene da dovlačim stolac i penjem se na njega. Dok sam to govorila, ulagala sam velik napor u to da budem suzdržana.
Hodati po toj finoj crti kako bi održali mir i ne uznemirili svog partnera nešto je što žene od rane dobi nauče prihvatiti kao svoju dužnost. Općenito, u našem društvu postoji uvjerenje kako žene prirodno i biološki mogu osjetiti, izraziti i upravljati emocijama bolje nego muškarci, kaže dr. Lisa Huebner, rodna sociologinja.
Moj suprug je dobar čovjek i dobar 'saveznik feminizma'. Vidjela sam da pokušava shvatiti to što mu pričam, ali nije uspijevao. Rekao mi je kako će pokušati više čistiti i sudjelovati u kućanskim poslovima da mi olakša. Ponovio je da sam sve što sam ikada trebala je tražiti pomoć od njega, ali u tome leži problem. Želim partnera s jednakom inicijativom, međutim to nije lako samo tako reći.
Moj suprug, unatoč svojoj dobroj prirodi i dopadljivim namjerama, još uvijek reagira na kritike na vrlo patrijarhalni način. Prisiljavati ga da vidi emocionalni napor nekog posla osjetio bih kao osobni napad na sebe. Ako bih istaknula nasumične zadatke koje ja obavljam - podsjećam ga na rođendane njegove obitelji, nosim u glavi cijeli školski priručnik i prehrambene smjernice za ručkove, kalendar sa svačijim rasporedom, tražim mamu ili bilo kog drugog da nam čuva djecu ili im organiziram aktivnosti, vodim računa o tome čega nam doma nedostaje i što moram kupiti, pratim posuđene stvari koje moramo vratiti, vodim računa o beskrajnom paklu zvanom rublje... - on bi samo čuo 'evo što ja sve radim, a ti ne radiš i zbog toga si loš'.
Nošenje tereta emocionalnog rada u kućanstvu je frustrirajuće, a to je riječ koju najčešće čujem od svojih prijateljica na tu temu. Frustrirajuće je biti opterećen svim tim odgovornostima, frustrirajuće je što nitko ne priznaje ni ne vidi posao koji radiš i frustrirajuće je što se to nikako ne može promijeniti bez nekih velikih sukoba.
- Ono što me najviše muči kod razgovora oko emocionalnog rada je to što uvijek djeluje kao prigovaranje - kaže novinarka Kelly Burch, novinarka koja najčešće radi od doma.
Objašnjava kako njenog partnera nervira to što ističem stvari koje 'on ne radi'. Shvaćam zašto ga to, iz njegove perspektive, smeta, ali nisam smislila drugi način da ga upozorim na svu emocionalnu i mentalnu energiju koju trošim kako bih održala naš dom i život funkcionalnim.
Čak i razgovor o neravnoteži emocionalnog rada postaje emocionalni rad. Dolazi do točke u kojoj moram odmjeriti prednosti kako bi moj muž shvatio frustraciju zbog složenog emocionalnog rada na takav način koji neće završiti svađom. Obično pustim sve, podsjećajući se da sam sretna što imam partnera koji se voljno bavi bilo kojim zadatkom koji mu odlučim dodijeliti. Znam da u usporedbi s mnogim ženama, imam dobrog partnera.
Moj muž puno radi. Često pripremi večeru. Spremit će djecu u krevet ako ja radim nešto. Ako ga zamolim da nešto napravi uradit će to bez prigovora. Ponekad se osjećam gramzivo što želim više od tog od njega. Pa ipak, brinem se o tome kako mentalno opterećenje gotovo isključivo žene prevode u duboku rodnu nejednakost koju je teško riješiti na osobnoj razini. Teško je modelirati ravnopravno kućanstvo za svoju djecu kada je jasno da sam ja voditelj kućanstva koji delegira sve poslove ili preuzima puno opterećenje.
Osjećam kako moji sinovi i kćeri gledaju našu dinamiku cijelo vrijeme, prihvaćajući te uloge kao normalne dok odrastaju.
Kad radim frizuru svojoj kćeri, radim ono što se očekuje od mene. Kad joj moj muž opere kosu i napravi frizuru, očekuje da to primijetim i pohvalim ga. Mnogo je malih primjera gdje se posao koji inače radim mora pohvaliti kad ga prenesem na svog supruga. Čini se kao mala smetnja, ali taj značaj postaje sve veći.
Moj će se sin pohvaliti kako je očistio sobu, dok će moja kćer tiho pospremati stvari svaki dan bez da se to od nje traži. Ako se ne uključim u ovaj razgovor o emocionalnom radu i aktivno ne promijenimo uloge u kojima živimo, naša djeca će učiniti isto. Oni već slijede naše korake, vodimo ih prema istoj neravnoteži.
- Djeca uče svoje komunikacijske obrasce i rodne uloge od raznih ljudi i institucija, ali njihovi su roditelji ti koji u teoriji najviše komuniciraju - napominje dr. Ramsey. Dakle, ako želimo promijeniti očekivanja emocionalnog rada za sljedeće generacije, to mora početi kod kuće.
Za roditelje to znači osigurati da jedan supružnik ne obavlja više takvog vrsta rada od drugog.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM