On studira i radi. Volonitra gdje god stigne, glumi u amaterskom studentskom teatru. Voditelj je na Radio Studentu. Dominik Janović (23) lovi tramvaje, tulumari do zore. I od rođenja ima cerebralnu paralizu.
Dolazi iz okolice Pule. Trenutačno živi u studentskom domu u Zagrebu, ali je zbog preseljenja i samostalnog života trebao uzeti godinu dana pauze od studiranja.
- Nisam imao kondicije da izdržim takav tempo. Teško mi je bilo na početku snalaziti se u velikom gradu, ali u godinu dana sam svladao sve prepreke. Jedva sam čekao da mama ode doma da napokon budem malo sam – priča nam Dominik.
Smatra da je Zagreb dovoljno dobro prilagođen za ljude poput njega, jer su mu štake glavno sredstvo kojim se kreće ulicama. Iako ga noge baš ne slušaju, hoda brže od starijih ljudi.
- Štake su moje čudo. Ali uvijek je tu netko da pomogne, iako ja volim radije biti sam svoj majstor. Najviše mi se ne sviđaju oni stari tramvaji, oni mi još stvaraju probleme. Prve zime u Zagrebu sam više bio na podu nego na nogama, ali sad sam ponešto bolji – pohvalio se. Kao mali stalno je htio biti u pokretu, čak se i tukao sa starijom braćom jer nije htio da ga tretiraju drukčije, samo zbog hendikepa.
- Uvijek sam volio puzati, do te mjere da mi je mama morala kreirati štitnike za koljena jer sam prokrvario nekoliko puta. Imao sam neki istraživački nagon koji me furao. Sve me zanimalo i sve što se smatralo nedostižnim, ja sam morao dostići – ispričao je.
Kaže da je imao predivno djetinjstvo bez diskriminacije ili maltretiranja od vršnjaka. Dapače, uvijek su ga zvali na igru i druženje, a on je uvijek bio za akciju. Gradili su kućice od dasaka i penjali se po njima, a ako mu je trebala pomoć, uvijek je imao prijateljsku ruku.
- Kad sam došao u školu, u nižim razredima su me svi voljeli, stvarno. Onda sam ušao u neku svađalačku fazu, gdje sam zapravo ja bio kriv što su se svi od mene udaljili, a ja sam vjerovao da je za to kriv invaliditet – rekao je Dominik, koji se u početku nije usudio prići djevojci u koju je bio zaljubljen.
- Nisam sebe percipirao kao nekoga tko bi zainteresirao djevojku, ali to se s vremenom promijenilo. O prvoj pusi radije ne bih. Užas i ispričavam se djevojci – rekao je kroz smijeh. Osim što studira novinarstvo, živi pravim studentskim životom. Jednom je za rođendan uspio strpati 25 ljudi u studentsku sobu od 6 kvadrata.
- Kad se napijem, ne izgleda dobro jer sam ja vrlo, vrlo, vrlo, vrlo veseo. Štake lete posvuda, ja skačem. Ono, ludilo – ispričao je. Uz studij radi u Poslovno-informatičkim sistemima, kao studentski novinar i urednik njihovog časopisa. Iako mu je strast radio, na svim intervjuima 'jede' ga trema.
- Često su me odbijali na radijima, ali ne zbog hendikepa nego zbog toga što moram još napredovati i vježbati. Osjećao sam ogromnu tugu, ali i podsjetnik da od toga ne odustanem – iskren je. Kako mu ne bi bilo dosadno u životu, svim obvezama koje ima dodao je i hobi - glazbu.
- Glazbom sam se počeo baviti zbog terapije i iz terapeutskih azloga, a ostalo mi je vječno. Naučio sam ne samo svirati nego i voljeti glazbu – objasnio je ovaj svestrani student. Osnovao je i vlastiti brend, HendiCappo - otvorio je Facebook stranicu, na kojoj daje podršku svim ljudima s invaliditetom, a moli sve ostale da ih ne žale nego da ih smatraju jednakima, kao što on dokazuje da jest.