Mira je bila još djevojčica kad je od ulomaka onoga što je kroz djetinjstvo načula počela shvaćati zašto je njezina teta Hana tako depresivna i šutljiva žena, zašto uvijek u džepu baš mora imati komad kruha, zašto na ulici, kad naiđe na osobu u uniformi, sklanja pogled u stranu. I što je to, zaboga, tetu Hanu spopalo onog dana da u štednjaku spali Mirinu prugastu pidžamu. I odakle joj onaj tetovirani broj na ruci. Otprilike onog dana 1939., kad je Adolf Hitler pustio češkog predsjednika Emila Hachu da ga satima čeka u predvorju svojeg kancelarskog zdanja u Berlinu dok je Führer bahato gledao film, Hana je bila prelijepa mlada djevojka i u svojem rodnom gradiću u Čehoslovačkoj čudila se o čemu to govore svi oko nje da će je brak s Jaroslavom zaštititi jer je ona Židovka. U jesen 1941. SS-Gruppenführer Reinhard Heydrich bio je usred svojeg divljanja žarom masovnog manijakalnog ubojice po Čehoslovačkoj i te je jeseni Hana prvi put morala na ulicu s ušivenom žutom zvijezdom na kaputu.

Roman “Hana” Alene Mornštajnove provrištao je povijesnim bolom kroz opise užasa zatočenih Židova u Terezinu na svaki spomen vlaka i konačno u listopadu 1944., kad je Hana izišla iz takvog jednog vlaka, a ljudi u prugastoj odjeći izvikivali: “Auschwitz Birkenau!”. Grozan smrad iz mraka, vika, plač, lajanje pasa, urlanje: “Schnell! Schnell!”. Svaka sekunda bila je novi šok za Hanu i sve druge. A onda su ih odvojili, njih nekoliko žena skinuli do gola, ošišali do kože, odjenuli ih u prugastu odjeću. I tetovirali. Žene su se gurale oko logorašice koja je u njihovu spavaonicu ušla s “čajem”. I ispitivale su je. I onda je Trudi čvrsto zgrabila ženu za ruku i vikala što je bilo s njihovom djecom. Kimnula je glavom prema gustom dimu iz dimnjaka na rubu logora: “Spalili su ih. Sve su ih spalili”. Grozota civilizacijske tragedije Holokausta u “Hani” raste od dječjeg nestašluka curice koja se igrala na ledu, a nije smjela, te potom buja prema dokumentarističkom opisu osobnih tragedija nekoliko sasvim običnih žena nacističke industrije smrti. Aleni Mornštajnovoj uspjelo je i 74 godine poslije iznijeti na svjetlo dana sasvim novi potresni uvid u stradanje jedne obitelji po istinitim događajima.