Kad ljudi starijih generacija upiru prstom u generaciju Z jer misle da im nedostaje radna etika, osjećaj za pravdu i da nisu sposobno brinuti se sami o sebi, vjerojatno zanemaruju činjenicu da djetinjstvo te generacije nije bilo nimalo slično onome otprije 80-ih godina prošlog stoljeća. Mnoge velike promjene u roditeljstvu, školovanju i svijetu općenito od tih zlatnih dana imale su trajan utjecaj na gotovo svaki aspekt života generacije Z, piše YourTango.
POGLEDAJTE VIDEO: Čime su se igrali naši djedovi i bake
Donosimo tek osam detalja koji svjedoče o tim razlikama:
1. Zavladao je strah od stranaca
Jedan tužan način na koji se djetinjstvo promijenilo nakon 1980-ih je pojačan osjećaj paranoje izazvan fenomenom da svaki stranac predstavlja opasnost. Počevši od kasnih 1970-ih, došlo je do porasta javne svijesti o nasumičnim otmicama djece, a zatim i straha od njih.
Otmica Adama Walsha 1981. godine, o kojoj su mediji naširoko izvještavali, izazvala je veliku pažnju javnosti, a nakon što je je 1983. objavljen film temeljen na Adamovoj priči, mnogi roditelji postali su prestravljeni od straha da bi njihovo dijete moglo doživjeti istu sudbinu. Sljedeća stvar koja je tjerala strah u kosti bile su kutije s mlijekom uz doručak, prekrivene slikama nestale djece, kao upozorenje da uvijek treba misliti na tu vrstu opasnosti. Iako je sve to bilo s dobrim namjerama, dovelo je do toga da i roditelji i djeca nepotrebno osjećaju tjeskobu i paranoični strah zbog opasnosti koje vrebaju u svijetu.
S druge strane, istraživanja su pokazala da manje od 1 posto svih otmica djece u SAD-u zapravo počine stranci. Stoga je i Nacionalni centar za nestalu i zlostavljanu djecu 2017. Godine zamolio roditelje da prestanu koristiti tu frazu da bi ih nepoznata osoba mogla oteti u razgovoru s djetetom.
2. Roditelji su počeli planirati sastanke za igru
Još jedna tužna promjena tiče se toga da su roditelji počeli planirati strukturirane sastanke za igru svoje djece. Autorica i motivacijska govornica Julie Lythcott-Haims primjećuje da je 80-ih 'rođen' taj pojam 'druženja za igru', koji je podrazumijevao ne samo to da su roditelji dogovarali druženje djece da bi se igrala već su počeli lebdjeti nad njima, upravljajući njihovim vremenom za igru.
Isprva to nije izgledalo kao problem, činilo se da to pomaže da roditelji osiguraju djeci puno društvenih interakcija izvan škole, no kako su bili previše uključeni u društveni život svoje djece, time su ih lišili učenja važnih životnih vještina, smatraju stručnjaci.
- Za mene i većinu istraživača igre, igra treba biti nešto što djeca rade sama, a ne nešto što će organizirati odrasla osoba, kaže prof. dr. Peter Gray, znanstvenik istraživač na Bostonskom koledžu. Djeca trebaju odlučivati o tome kako će se igrati te rješavati probleme dok se igraju s prijateljima. Na taj način razvijaju osobnost, što im pomaže da u konačnici postanu neovisne odrasle osobe.
3. Pokret razvijanja samopoštovanja
Pokret razvijanja samopoštovanja kod djece započeo je s najboljim namjerama: Roditelji i učitelji željeli su da sva djeca znaju da su posebna i vrijedna. Ta se želja temeljila na strastvenom projektu Johna Vasconcellosa, političara iz Kalifornije, koji je predložio promjene zakona utemeljene na istraživanjima koja su pokazala da djeca imaju nisko samopoštovanje te da se ono može povezati s neprilagođenim ponašanjem.
Na temelju te pretpostavke, pokrenuo je radnu skupinu koja je u sljedećih nekoliko desetljeća dovela do projekta koji je postao industrija vrijedna 10 milijardi dolara godišnje. A onda se ispostavilo da pretpostavke kojima je Vasconcellos baratao nisu bile istinite. Naime, dok je on pretpostavio da će povećanje samopouzdanja smanjiti kriminal, maloljetničku trudnoću i niz drugih društvenih problema, u stvarnosti se dogodilo suprotno, piše Jesse Singal, u članku za The Cut .
- U nekim područjima, visoko samopouzdanje zapravo je povezano s lošijim ponašanjem, jer neki kriminalci, pokazalo se, zapravo gledaju na sebe prilično blagonaklono – piše on. Štoviše, studija objavljena u Međunarodnom časopisu za psihologiju i obrazovne studije otkrila je da studenti koji su nagrađeni za jednostavno izvršavanje zadatka možda to rade samo zbog nagrade, a ne zato što su za to istinski zainteresirani. Otkrilo se da to može dovesti do smanjenja motivacije, jer učenici gube interes kad im nagrada više nije dostupna.
4. Roditelji pritišću dijete da postigne akademsku titulu
Tijekom predsjedničkog mandata Ronalda Reagana 1983. godine Nacionalna komisija za izvrsnost u obrazovanju predstavila je izvješće pod naslovom 'Ugrožena nacija', u kojem se tvrdilo da je obrazovni sustav SAD-a manjkav te da druge države preuzimaju vodstvo. Predložena je hitna reforma školstva.
Kao odgovor na izvješće, povjerenstvo je ponudilo 38 preporuka, uključujući rigorozne i mjerljive standarde, viša očekivanja od studentskog uspjeha i ponašanja, povišene standarde upisa na institucije visokog obrazovanja s ciljem „poticanja studenata da daju sve od sebe tijekom svojih osnovnih i srednjih godina“. Jedan od prijedloga bio je i 7-satni školski dan te trajanje školske godine između 200 i 220 dana.
Dok su neke od provedenih promjena bile pozitivne, bilo je dosta negativnih, koje su značajno utjecale na djetinjstvo novih generacija.
- Na kraju trošimo dvostruko više novca na obrazovanje nego '83. godine, a rezultati se nisu toliko promijenili, kaže William Bennett, koji je bio Reaganov tajnik za obrazovanje u drugom mandatu. Međutim, promijenila se razina anksioznosti među studentima: Ankete pokazuju da su razine akademskog stresa među učenicima svih uzrasta u stalnom porastu i ne pokazuju znakove opadanja.
5. Djeca su postala ovisna o video igrama
Neke od poznatijih video-igara, kao što je Super Mario Bros, kombinirane s mogućnošću igranja kod kuće, postale su sve pristupačnije i popularnije pa ne iznenađuje da su djeca postala sve više vezana za zadovoljstvo koju im ove igre pružaju. Nevina radost igre s početka pretvorila se u veliki problem i to kod male djece. Liječnik Daniel Alanko primjećuje da od 2023. godine čak 90 posto djece starije od 2 godine igra video igre, a tri četvrtine američkih kućanstava posjeduje konzolu za video igre. Dodaje da djeca od 8 do 17 godina provode u prosjeku 1,5 do 2 sata dnevno igrajući video igrice. I ne samo to: porast potrošnje videoigara doveo i do toga da se više vremena provodi ispred ekrana.
Američka akademija za dječju i adolescentnu psihijatriju (AACAP) navodi da djeca od osam do 12 godina svaki dan provode četiri do šest sati pred ekranima, dok se za tinejdžere taj broj penje i do devet sati dnevno. Upozoravaju da stalno vrijeme provedeno pred ekranom može dovesti do brojnih problema, uključujući probleme sa spavanjem, niže ocjene, manje čitanja knjiga, probleme s raspoloženjem i težinom, kao i mnoge druge, ako roditelji ne mogu ograničiti to vrijeme.
6. Kutije s igračkama postale su pretrpane
Nekad su djeca imala ograničen broj igračaka i provodila su vrijeme baveći se svijetom oko sebe. Uzimajući u ruke obične štapove, klinci su se nekad satima „mačevali“ s prijateljima. Ta sposobnost korištenja čiste kreativnosti i mašte odavno je izgubljena, jer roditelji danas troše stotine dolara na igračke iz oglasa, nadajući se da će njihova djeca jednog dana konačno biti zadovoljna brojem igračaka koje imaju.
Ono što ti roditelji ne shvaćaju jest da se djeca doista trebaju povezati s prirodom i ljudima. Istraživanja pokazuju da manje igračaka potiče mirniju, dublju i značajniju igru. Iako jednostavna, sposobnost djece da koriste kreativnost i stvaraju smislene veze najbolji je način da se djeca razvijaju i rastu.
7. Držimo djecu pod staklenim zvonom
Prije 1980-ih roditelji bi ukrcali svoju djecu u auto i otišli na vožnju bez razmišljanja o vezivanju sigurnosnih pojaseva. Do 1985. svih 50 saveznih država donijelo je zakone koji to od njih zahtijevaju. Ubrzo nakon toga, države i lokalne samouprave počele su provoditi zakone koji zahtijevaju od djece da nose zaštitne kacige dok voze bicikl.
Obje ove sigurnosne mjere spasile su ogroman broj života. Nenamjerna posljedica toga je, međutim, povećano uvjerenje roditelja da mogu i trebaju nekako "zamotati" svoju djecu i zaštititi ih od svega i svačega što bi im moglo naškoditi. Time se djeci uskraćuje ono što je poznato kao „dostojanstvo rizika“.
Anita Bundy , profesorica i pročelnica Odsjeka za radnu terapiju na Fakultetu zdravstvenih i humanističkih znanosti, kaže da kad neprestano radimo stvari za druge koje su oni potpuno sposobni učiniti za sebe, ili im neprestano govorimo 'ti to možeš' zapravo šaljemo poruku: nisi sposoban. Prije ili kasnije ti nam pojedinci povjeruju. Je li to poruka koju želite prenijeti svom djetetu?
8. Odrasli su postali opsjednuti težinom djeteta
U 1980-ima počelo je ludilo za fitnessom i prehranom , koje je uslijedilo nakon prepoznavanja epidemije pretilosti, naglog porasta stope pretilosti među Amerikancima svih dobnih skupina. Povećana zabrinutost oko pretilosti povećava pritisak vršnjaka na djecu i tinejdžere s prekomjernom težinom.
Brojni istraživači sada tvrde da „preuveličavanjem rizika od debljine“ centri za kontrolu i prevenciju bolesti, Ministarstvo zdravstva i socijalne zaštite SAD-a i Svjetska zdravstvena organizacija nenamjerno održavaju stigmu prema tom problemu te potiču neuravnoteženu prehranu, a možda čak i utječu na to da se stanje s prekomjernom težinom – pogoršalo.