Ponosna sam na to što je frizerski salon Mačka i danas uspješan, kaže Tatjana Panić, vlasnica frizerskog salona Mačka, jednog od najdugovječnijih u Zagrebu. U istoj zgradi i lokalu frizerski salon za dame osnovali su njezini djed i baka, Ivanka i Georg Kalić, 1935.
- Upoznali su se na Bledu na naučničkom tečaju, zaljubili se, vjenčali i otvorili salon u Zagrebu - priča dok pokazuje rijetke fotografije djeda i bake ispred salona.
Sedam godina kasnije djed je strijeljan pa se baka sama nastavila brinuti o dvije kćeri i poslu, sve dok joj se 1952. godine u salonu nije pridružila Tatjanina mama Blanka Donaj.
- Baka je odlučila da će jedna kći preuzeti salon, a druga ići na fakultet. Mama je počela raditi s njom 1952., a početkom '70-ih u je preuzela posao, iako je baka još dolazila u i zadržala svoje mušterije. Radila je pomalo do svoje 88. godine - priča Tatjana.
To je bio obiteljski salon u koji su dolazile majke, njihove kćeri, pa kasnije i unuke. Došle bi na frizuru i čekale na red po dva sata, pa bi još dva sata provele na tretmanu, a frizerke su bile i prijatelji i psiholozi.
- U to su vrijeme mušterije uglavnom bile stalne. Baki bi možda u danu jedna nepoznata žena došla na frizuru, dok danas desetak žena uđe tako, u pauzi s jednog sastanka na drugi. Dođu vidjeti mogu li usput obaviti i frizuru. I ne žele čekati. Ako ih odmah ne možete primiti, otići će dalje - kaže Tatjana, koja je kao mala mnogo vremena provodila u salonu.
- Dolazila sam poslije škole i tu pisala zadaće kako bi me mama 'imala pod kontrolom'. Puno sam vremena provodila u salonu. No ne mogu reći da je to 'presudilo' u tome čime ću se baviti u životu niti da su roditelji radili pritisak oko toga. Naprotiv, kad sam upisivala srednju školu, inzistirali su da prve dvije godine upišem jezičnu gimnaziju, a druge dvije frizersku, kako bih imala temelje ako želim studirati - govori nam Tatjana .
Nakon srednje upisala je studij njemačkog i komparativne književnosti, no kako je baš u to vrijeme iz salona otišla jedna zaposlenica, bilo joj je prirodno da uskoči pomoći. Studij je pao u drugi plan, a Tatjana se pomalo hvatala ukoštac s izazovima, osobito nakon što je preuzela.
Kad je salon vodila moja baka, žena je jednom mjesečno dolazila na farbanje i šišanje, a jednom tjedno na frizuru. Najveći je izazov bio svladati hladnu trajnu, to je bila glavna novina. Moja mama morala je svladati fen frizure, što je bio najveći izazov s kojim se suočila, dok je moje vrijeme donijelo bezbroj noviteta i puno veću konkurenciju. I ne samo to, nekad je bilo puno manje papirologije i propisa o svemu i svačemu koje treba pratiti i ispuniti, kaže Tatjana.
To jako otežava posao poduzetnika i zahtijeva puno vremena pa se na ono što može riješiti mobitelom baca već u tramvaju, na putu kući.
- Od 2016. nam kronično nedostaju radnice pa si ne mogu uzeti vrijeme da nešto obavim kroz dan, nego uredno odradim smjenu. Nakon što su nam tad otišle dvije kolegice, ne možemo popuniti ta radna mjesta. Djevojke ne ostaju dugo jer često traže nešto bliže mjestu stanovanja, osobito ako su mlade mame. One koje su došle izvan Zagreba često se pak odluče vratiti kući. Na zadnji oglas objavljen u svibnju nitko se nije ni javio, a ni suradnja s frizerskom školom oko zapošljavanja naučnika ne rješava stvar - dodaje.
Organizacija raspodjele naučnika nije riješena najbolje pa ih neki saloni dobivaju stalno, a neki ne mogu dobiti ni jednog. Tako ni mi već neko vrijeme nismo imali naučnicu, priča i dodaje da su u školovanju mladih frizera napravljeni i koraci unazad, pa se gotovo prepolovio fond stručnih sati te djevojke u salon dolaze s puno manje stručnog znanja nego što je to bilo nekad.
- Tako se u struci pomalo gubi kvaliteta, osobito kad uzmete u obzir to da je mjerama samozapošljavanja otvorena mogućnost za to da otvorite salon bez radnog iskustva. Konkurencija onima koji rade ozbiljno tako postaje sve veća, a takvi saloni često se zatvaraju nakon godinu, dvije - tvrdi.
Sve veća konkurencija, kao i činjenica da žene koje žele biti dotjerane to vole obaviti na jednome mjestu, i nju je potaknula da frizerskim doda i usluge manikure. Prošla je tečaj i u jednom kutu salona postavila stol. Isplatilo se.
- Imamo puno žena koje dolaze samo na manikuru, a često se odluče na obje usluge - kaže. Tatjana je ponosna na činjenicu što je uspjela održati obiteljski posao, ali i proširiti salon.
- Salon koji su imali djed i baka bio je manji. Do njega je bila mesnica i, nakon što je zgrada vraćena bivšim vlasnicima, otkupila sam taj lokal te ih spojila u jedan. Bila je to odlična odluka jer smo mogli proširiti uslugu - kaže poduzetnica.
Iako ima dvije kćeri, sumnja da će neka od njih preuzeti salon i u toj se rečenici ne osjeća nimalo žala.
- Obje su na fakultetima. Osim toga, obje su sportašice i sportski tipovi pa im frizure i lakirani nokti nisu interesantni. Nisu previše ni dolazile u salon, a nismo ih ni gurali. Želim da izaberu svoj put kako bi bile sretne u životu - priča.
Kaže kako vjeruje da, unatoč tome, salon Mačka ima budućnost.
- Imam dvije divne radnice, jednu koja je sa mnom 16 i jednu koja je s nama 11 godina. Vjerujem da imam kome ostaviti posao - govori.
Na pitanje žali li pomalo što nije završila studij i radila nešto drugo, kaže:
- Nimalo. Opet bih odlučila isto. osjećam se vrlo ispunjeno i ostvareno.