Šećerna bolest, ili dijabetes, već se dugo smatra globalnom epidemijom, jer broj oboljelih u svijetu proteklih desetljeća kontinuirano raste. Procjenjuje se da u svijetu danas živi oko 463 milijuna ljudi u dobi između 20 i 79 godina koje žive sa šećernom bolešću. Procjene, također, idu za tim da je u 90 posto novootkrivenih slučajeva dijabetesa riječ o dijabetesu tipa 2, dakle onom koji se dobrim dijelom može povezati s prehranom i sjedilačkim načinom života. No, procjene, također, pokazuju da je broj oboljelih zapravo puno veći, odnosno da polovica oboljelih živi s dijabetesom koji nije dijagnosticiran, pa ni pod terapijom.
POGLEDAJTE VIDEO: Nika ima dijabetes od pete godine
Poseban je problem činjenica da povišena glukoza u krvi dugoročno dovodi do niza komplikacija u organizmu, zbog čega je dijabetes jedan od vodećih uzroka smrtnosti. Tako se procjenjuje da u Europi od dijabetesa boluje oko 59 milijuna ljudi u dobi od 20 do 79 godina, dok svake godine od posljedica dijabetesa umire oko 466.000 ljudi.
Podaci CroDiab Registra osoba sa šećernom bolešću koji vodi Hrvatski zavod za javno zdravstvo ukazuju na to da smo 2020. godine imali 310.212 osoba sa šećernom bolesti, gotovo 5000 manje nego 2019. godine.
Oko 40 posto ljudi ima dijabetes a da to ne zna
- Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da je to pozitivan trend, u cijelom svijetu je slično i već znamo da to nije posljedica smanjenja broja novih slučajeva, nego činjenice da je 2020. godina zbog pandemije korona virusa donijela veliki zastoj u dijagnosticiranju novih slučajeva, jer su bolnice neko vrijeme zbrinjavale gotovo isključivo COVID pacijente. Tako je dio osoba s dijabetesom preminuo, a dio onih koji su trebali biti dijagnosticirani nije na vrijeme došao liječniku, pa imamo smanjenje broja oboljelih. Kako se i inače u velikom broju slučajeva bolest otkrije tek kad su simptomi već uznapredovali i jave se komplikacije, tako možemo očekivati da će ovaj zastoj u dijagnostici povećati broj takvih slučajeva. Na koncu, to smo već i primijetili nakon što smo sredinom 2020. godine ponovo pokrenuli tzv. 'hladni pogon' bolnice i počeli primati pacijente – imali smo značajan porast onih koji se javljaju s dijabetičkim stopalom ili uznapredovalim promjenama na bubrezima i očima povezanim s dijabetesom, a da prije toga nisu imali dijagnozu, ali i značajan broj onih sa dijagnozom koji su imali pogoršanu regulaciju šećerne bolesti i povećan rizik od razvoja komplikacija – kaže dijabetolog prof. dr. sc. Dario Rahelić, predstojnik Sveučilišne klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma KB Merkur 'Vuk Vrhovac'.
Dodaje kako su ranija istraživanja pokazala su da je još oko 40 posto onih koji žive s dijabetesom a da to ne znaju, jer bolest godinama može 'tinjati' bez izraženih simptoma, pa ljudi i ne idu liječniku. Tako se procjenjuje da s dijabetesom u Hrvatskoj živi oko 534.000 ljudi, dok podaci za 2019. pokazuju da je bio treći uzrok smrtnosti u Hrvatskoj, s udjelom u ukupnoj smrtnosti od 7,8 posto.
- Kad govorimo o prevenciji dijabetesa, prvenstveno govorimo o prevenciji dijabetesa tipa 2, čiji su glavni uzrok povećani kalorijski unos hrane i sjedilački način života, koji vode do povećane tjelesne mase, odnosno pretilosti. Danas je veliki problem visoki udio pretilosti kod djece i mladih, zbog čega je došlo do velikih promjena u trendovima kad je riječ o toj bolesti. Naime, dijabetes tipa 2 nekada se smatrao bolešću koja se javlja u kasnijoj dobi, iza 55 godine, dok danas u Hrvatskoj imamo sve veći broj pacijenata s tom dijagnozom u dobi od 35 ili 38 godina, dok se u svijetu sve češće dijagnosticira i puno ranije. Njihov će udio rasti ako ne promijenimo trendove vezane uz pretilost kod djece i mladih, jer ona povećava rizik od pretilosti u odrasloj dobi. A podaci iz CroDiab registra pokazuju da čak 85,46 posto oboljelih od dijabetesa ima indeks tjelesne mase veći od 25, odnosno da čak 47,61 posto oboljelih ima indeks tjelesne mase, tzv. IBM, veći od 30, što se smatra pretilošću. Niz parametara koji mogu utjecati na razvoj dijabetesa doveli su, s druge strane, do pojave novih tipova bolesti, pa tako osim dijabetesa tip 1 i 2 te trudničkog dijabetesa danas poznajemo još neke podtipove. Kako se u liječenju bolesti primjenjuju isti lijekovi, o njima se ne govori, no sve je više potrebe da se u liječenju primjenjuje individualan pristup u određivanju lijekova i terapije – dodaje Rahelić.
Čak 70 posto slučajeva dijabetesa tipa 2 moglo se prevenirati
Jedan od primjera za to je i LADA, tzv. spororazvijajući dijabetes tip 1. Iako se nekad tip 1 dijabetesa dijagnosticirao kod djece i mladih, dok danas ima primjera da se godinama ponaša kao dijabetes tipa 2, sve dok se u kasnijoj dobi, nerijetko i u 50-ima, ne pokaže da je riječ o dijabetesu tip 1, pojašnjava sugovornik. S druge strane, dijabetes se može razviti u bilo kojoj životnoj dobi.
Kako se bolest može javiti i kao posljedica drugih bolesti, uslijed stresa, ili utjecaja različitih procesa i lijekova na stanice gušterače, COVID-19 donio je nove izazove u dijagnostici i prepoznavanju bolesti. Naime, osim što se osobe s dijabetesom ubrajaju u imunokompromitirane osobe, pa imaju i povećan rizik od težih komplikacija u slučaju zaraze korona virusom, istraživanja su pokazala da kod oboljelih od Covid-19 postoji visoki rizik od razvoja dijabetesa, s tim da se kod visokog broja pacijenata nakon izliječenja Covid-19 dijabetes povlači. Znanstvenici još nemaju odgovore na pitanje što dovodi do toga, no i to povećava potrebu da se podigne razina svijesti o riziku od razvoja dijabetesa i prevencije.
Procjene pokazuju da čak 70 posto slučajeva dijabetesa tipa 2 može biti prevenirano ili odgođeno uz promjenu životnih navika, a nipošto nije svejedno hoće li netko razviti dijabetes sa 40 ili 70 godina, jer je rizik od komplikacija puno veći ako se razvije u ranijoj dobi, upozorava prof. Rahelić. Naime, dijabetes je vodeći uzrok krvožilnih bolesti, bolesti bubrega, sljepoće i amputacije udova, a liječenje komplikacija predstavlja najveći udio u troškovima liječenja dijabetesa. Pritom posebno zabrinjava to da podaci CroDiab registra pokazuju da samo 53 posto osoba s dijabetesom postiže zadovoljavajuće ciljeve liječenja.
- Zbog toga je i Međunarodna dijabetička federacija ovogodišnji Međunarodni dan šećerne bolesti, koji se obilježava svake godine 14. studenog, odlučila obilježiti pod geslom 'Kada, ako ne sada!' koji ukazuje na to da je upravo sada najbolji trenutak za samoprocjenu vezano uz rizike za razvoj bolesti i promjenu životnih navika s ciljem prevencije bolesti, ranog otkrivanja i pravovremenog liječenja – kaže dr. Rahelić. Donosimo stoga jedan od alata koji mogu pomoći u tome: Upitnik za procjenu rizika od tipa 2 šećerne bolesti, koji je utemeljen na velikom finskom istraživanju o obilježjima oboljelih od šećerne bolesti, koji je validiran i koristi se u svijetu radi samoprocjene, a odobrio ga je i za hrvatsko tržite preveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo.
INTERVJU: Prof. dr. Dario Rahelić: Otiđite liječniku ako se jave povećano žeđanje, učestali napadi gladi i češća potreba za mokrenjem!
Za liječenje šećerne bolesti i sprječavanje težih komplikacija presudno je rano otkrivanje bolesti, no kako dijabetes tipa 2 često nema nikakvih simptoma, ljudi nerijetko dolaze kasno, odnosno tek onda kada se razviju neke komplikacije. Zato se preporučuje povremenu obaviti tu kontrolu tijekom redovnih sistematskih pregleda, čak i ako nemate simptome, a pogotovo ako imate povećan rizik od dijabetesa. To podrazumijeva da u okviru redovnih krvnih pretraga, ili kada se liječniku javite i morate na pretrage zbog nekih drugih zdravstvenih problema, treba podsjetiti liječnika na to da se napravi i kontrola HbA1c, koji pokazuje tromjesečni prosjek koncentracije glukoze odnosno u krvi, kaže dijabetolog prof. dr. Dario Rahelić, predstojnik Sveučilišne klinike 'Vuk Vrhovac“.
- U američkim smjernicama za dijagnostiku dijabetesa podrazumijeva se da bi kod zdravih ljudi, odnosno ljudi koji nemaju dijabetes, ta vrijednost HbA1c trebala bi biti ispod 5,7 % dok se vrijednosti u rasponu od 5,7 do 6,4 % već smatraju predijabetesom, a više od 6,5 % je predstavlja dijabetes. Europske smjernice nešto su blaže, pa se zdravima smatraju oni s vrijednostima HbA1c do 6 %. Prema tim smjernicama, vrijednost HbA1c između 6 % i 6,4 % smatra se predijabetesom, a sve iznad toga dijabetesom. Moram priznati da bih se osobno radije priklonio američkim smjernicama, ne zato da dijabetes dijagnosticiramo ranije, nego da se već i kod vrijednosti HbA1c koje su blizu 6 % povećava svijest čovjeka da je blizu granice koja se može smatrati problematičnom, te da mora povesti računa o tome da ju ne prijeđe. Dakle, da mora razmisliti o svojim navikama vezano uz prehranu i kretanje, prije svega.
Inače, ako netko ima priliku povremeno obaviti mjerenje šećera u krvi kod liječnika, ili člana obitelji koji ima dijabetes, pa ima uređaj za kontrolu koncentracije šećera u krvi, dobro je to učiniti. U tom slučaju bilo bi zgodno izmjeriti šećer dva puta: Prvi puta ujutro, na tašte, te drugi puta dva sata nakon obroka. U tom slučaju, zdravima se mogu smatrati svi oni koji na tašte izmjere 4 do 6 mmol/L. Danas se gornjom granicom smatra 7 mmol/L. Dakle, ako ste na tašte izmjerili koncentraciju šećera u krvi višu od 7 mmol/L, te ako ponovljeno mjerenje pokaže isto, to se smatra razlogom za postavljanje dijagnoze dijabetesa. Također, 2 sata nakon obroka bilo bi idealno da je koncentracija glukoze u plazmi, odnosno šećera u krvi ispod 7,8 mmol/L, sve više od toga može se smatrati razlogom za alarm. Pritom jedno takvo mjerenje ne znači odmah da imate dijabetes, jer je moguće da ste pretjerali s tim jednim obrokom, na primjer, ali je svakako razlog za to da ponovite kontrolu ili obavite kontrolu HbA1c kod liječnika.
Roditelji nerijetko previde simptome kod djece
Često govorimo o tome kako je jedan od problema dijebetesa tipa 2 to što bolest dugo može tinjati bez izraženih simptoma. Koji se simptomi ipak mogu javiti i koliko često bismo trebali kontrolirati šećer?
- Da, istina je da dijabetes tipa 2 obično traje i nekoliko godina bez posebnih simptoma, zbog čega čovjek i ne ide kod liječnika, niti obavlja neke kontrole. Zato je važno naglašavati potrebu da povremeno obavimo sistematski pregled koji će uključiti i kontrolu koncentracije šećera u krvi. Pitali ste me i koliko bi često to trebalo raditi te postoji li kod toga razlika s obzirom na dob. Općenita je preporuka da bi takvu pretragu trebalo napraviti barem jednom godišnje, no teško je dati preporuke po dobi. Naime, dijabetes tipa 2 češće se javlja u kasnijoj dobi, no dob u kojoj se može javiti ovisi o nizu čimbenika rizika koji su istaknuti u Upitniku za samoprocjenu i danas imamo sve više mladih ljudi kod kojih se javlja.
U Sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac pregledavamo pacijente starije od 18 godina i sve češće se suočavamo s ljudima koji tipa 2 dijabetesa razviju već s 35, ili 38 godina. To postaje sve češće. A u svijetu je sve više primjera dijabetesa tipa 2 već u dvadesetim godinama. Zato je jako važno raditi na ranom otkrivanju bolesti, kako bi se što ranije započelo s terapijom i što ranije postiglo bolju regulaciju bolesti, što odgađa komplikacije.
Inače, kod dijabetesa tipa 2 zapravo se javljaju isti oni simptomi koji se javljaju kod dijabetesa, samo obično puno kasnije, kad je bolest već u uznapredovaloj fazi i kad su koncentracije šećera u krvi već jako visoke. To su učestala žeđ, učestala potreba za mokrenjem, nagli gubitak tjelesne mase bez promjene prehrambenih navika i česti napadi gladi, koji su znak hipoglikemija. Kao jedan od simptoma koji se može razviti kao posljedica toga da se dijabetes ne prepozna na vrijeme je dijabetička ketoacidoza, stanje vrlo opasno po život. Posebno nas zabrinjava to što je upravo dijabetička ketoacidoza prvi simptom na temelju kojega se dijagnosticira dijabetes u oko 30 posto djece s dijabetesom tip 1 u Republici Hrvatskoj. To je vrlo opasno, jer pokazuje da mnogi roditelji još uvijek mogu previdjeti simptome koji mogu upućivati na dijabetes i djeca dolaze liječniku tek kad se razvije po život opasno stanje.
Kako se i zašto to događa? Je li visoka smrtnost djece koja razviju to stanje?
- Ne, imamo sreću da se kod nas to stanje relativno dobro liječi, pa gotovo da i nemamo djece koja umiru nakon što razviju dijabetičku ketoacidozu, ali u svijetu ima zemalja u kojima je smrtnost relativno visoka. No, dijabetička ketoacidoza je stanje kod kojeg se zbog nedostatka inzulina, što je slučaj kod dijabetesa, jer ga gušterača više ne proizvodi, ili kod rezistentnosti na inzulin, što je slučaj s dijabetesom tipa 2, javljaju izrazito visoke koncentracije šećera u krvi. To dovodi do povećane proizvodnje ketonskih tijela u organizmu, a uslijed toga i do poremećaja acidobaznog statusa u organizmu. Slijedom toga dolazi do povećane kiselosti krvi, odnosno do snižavanja pH vrijednosti krvi. Među prvim simptomima koji se javljaju su mučnina i povraćanje, bolovi u trbuhu i opća slabost. Obično slijede prekomjerna žeđ i pojačano mokrenje te poteškoće s disanjem, pa sve do poremećaja svijesti i smrti, ako se ne reagira na vrijeme.
Taj podatak da čak 30 posto djece dijagnozu dijabetesa tip 1 dobije tek kad razviju ovo stanje vrlo je zabrinjavajući i pokazuje da moramo razvijati svijest roditelja o simptomi dijabetesa i tome da ih ne smiju zanemarivati, što se često događa.
Na što biste rado upozorili roditelje?
- Na primjer, roditelj možda ponekad i primijeti da dijete pojačano žeđa i više pije, ali smo to skloni pripisati tome da su djeca fizički aktivna, pogotovo ako su mali sportaši i pogotovo ljeti. Možda primijete i da dijete učestalije mokri, ali to pripišu stresu, pa i tome da dijete više pije tekućine. A u takvim situacijama važno je promatrati dijete neko vrijeme i ako je doista riječ o tome da se žeđ i mokrenje javljaju učestalije nego inače upozoriti liječnika na to te obaviti pretrage kako bi se isključio dijabetes.
Zato se nadam da bismo iduće godine mogli krenuti s kampanjom koju ćemo usmjeriti prema roditeljima, učiteljima i nastavnicima te ljudima koji rade s djecom. Naime, Hrvatsko društvo za dijabetes i bolesti metabolizma Hrvatskog liječničkoga zbora pokrenulo je inicijativu da se, uz Međunarodni dan šećerne bolesti koji obilježavamo ovih dana, uspostavi i naš, Hrvatski dan šećerne bolesti. Ideja je da to bude 14. svibnja, pa ako Hrvatski sabor prihvati taj prijedlog, volio bih da nam to bude povod za kampanju baš s ciljem podizanja svjesnosti o simptomima dijabetesa. I potrebe da se reagira na vrijeme.
Svaki drugi dijabetičar ne uspijeva regulirati bolest
Spomenuli ste da sve mlađi ljudi obolijevaju od bolesti tipa 2, a i broj osoba sa šećernom bolešću tog tipa raste – kako to promijeniti?
- Da, to je bolest koja se nekada vezivala isključivo uz zreliju dob, no to se pomalo mijenja. Ako se nastave ovakvi trendovi kakve imamo vezano uz pretilost djece i mladih, ali i općenito, udio mladih ljudi kod kojih se bolest dijagnosticira sigurno će i dalje rasti. Moramo postati svjesniji toga da pretilost, u kombinaciji s nekvalitetnom prehranom i nedostatkom tjelesne aktivnosti dugoročno vodi tome da obolite od dijabetesa tipa 2. I da jedino promjenom vlastitih navika to možemo prevenirati ili odgoditi. I to je nešto, jer nije svejedno hoće li netko dobiti dijabetes sa 35 godina, pa se za 10, 20 ili 30 godina suočiti s teškim posljedicama, ili će odgoditi dijabetes do 65 ili 70 godina. Pritom također treba imati na umu da i promjena navika kad se jednom suočimo s dijagnozom vodi boljoj regulaciji šećerne bolesti, a to može pomoći da se odgode komplikacije. Rekao bih da se i tu može primijeniti ono geslo 'kada, ako ne sada'.
Često govorite o tome kako su pacijentima u Hrvatskoj danas dostupni gotovo svi moderni lijekovi za dijabetes, koji ne pomažu samo regulaciji šećera, nego štite i od kardiovaskularnih rizika, odnosno srčanog infarkta i moždanog udara. Nedavno ste ponovo izabrani za predsjednika Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti metabolizma HLZ-a i dobili treći mandat na funkciji predsjednika Društva, koje je u suradnji s drugim udrugama izborilo i stavljanje na listu pomagala uređaja za kontinuirano mjerenje glukoze, a očekuje se da će na listu HZZO-a doći i inzulinske pumpe… pa, opet: Oko 53 posto osoba sa šećernom bolešću u Hrvatskoj ne uspijeva postići dobru regulaciju bolesti?
- Da, tako nažalost pokazuju analize iz razdoblja prije pandemije korona virusa. Možemo samo zamisliti kako će to biti nakon prestanka pandemije i nakon što oboljeli neko vrijeme nisu mogli do liječnika, što iz objektivnih razloga, što iz vlastitog straha od COVID-a. Na koncu, u Sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac već vidimo posljedice toga, jer nam pacijenti dolaze s vrlo uznapredovalim stadijima gangrene stopala koje su nerijetko morale završavati amputacijama stopala. A da su se na vrijeme javili liječniku, jedan dio tih amputacija mogao se možda i značajno odgoditi, ili su mogli proći s amputacijom manjeg dijela ekstremiteta. Jedna je stvar ako ostanete bez jednog prsta na nozi, a posve druga ako ostanete bez cijelog stopala. Imat ćemo veliki problem s time, to se vidi i u cijelom svijetu.
Zato i jest pokrenuta inicijativa za odobravanje konzultacija obiteljskih liječnika sa specijalistima, u našem slučaju dijabetolozima, preko A5 uputnice i tu nam je HZZO uvelike izašao u susret. Naime, mi ne bismo mogli obaviti takvu vrstu konzultacije bez uvida u nalaze pacijenta, a liječnici obiteljske medicine ne bi nam ih mogli poslati zbog odredbe o GDPR-u da HZZO nije prilagodio informatičke programe tome. Tako sada možemo biti puno učikovitiji u toj suradnji. A vjerujem da će tome doprinijeti i uspostava tzv. virtualnih ordinacija, koje omogućavaju direktnu komunikaciju pacijenta s njegovim dijabetologom, posebno kad su u pitanju pacijenti koji koriste modernu tehnologiju za kontinuirano mjerenje glukoze odnosno inzulinske pumpe.
Naime, pacijent će iz bilo kojeg dijela Hrvatske moći poslati svom dijabetologu rezultate očitanja koncentracije glukoze sa svojeg uređaja za mjerenje glukoze i on će moći procijeniti je li potrebna korekcija terapije te poslati pacijentu direktnu uputu o tome. Na primjer tako da korigira broj preporučenih jedinica inzulina. Kako takva promjena zahtijeva i povremenu kontrolu, da bi se vidjelo kakav je rezultat toga, pacijent i liječnik na isti način će moći kontaktirati kroz nekoliko dana. Gotovo 50 posto pacijenata koji koriste inzulinsku pumpu u Republici Hrvatskoj liječe se u Sveučilišnoj klinici Vuku Vrhovac, a nisu svi iz Zagreba – imamo pacijenata iz udaljenih dijelova Republike Hrvatske, uključujući brojne otoke. Do sada, takav bi pacijent dva puta u kratkom roku morao putovati u Zagreb na konzultacije s liječnikom, uskoro će ih moći obaviti virtualno, što je veliki napredak.
Pacijenti nisu uvijek odgovorni
Koliko pacijenata u Hrvatskoj danas koristi te kontinuirane uređaje za mjerenje glukoze i inzulinske pumpe?
- U Republici Hrvatskoj oko 7000 oboljelih osoba sa šećernom bolešću koriste uređaje za kontinuirano mjerenje glukoze. S druge strane, broj oboljelih koji koriste inzulinske pumpe je oko 1250, što čini oko 6 posto osoba sa šećernom bolešću .To je još uvijek relativno mali broj u odnosu na neke razvijene zemlje, a opet je veći u odnosu na zemlje u okruženju s kojima se uspoređujemo, pa i ako uzmemo u obzir naše mogućnosti. Moramo biti realni.
No, imamo dobru vijest: Kako inzulinske pumpe dosad nisu bile tretirane kao ortopedsko pomagalo, nisu mogle biti na listi HZZO-a, no zahvaljujući inicijativi stručnih društava i Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga, brojnih udruga oboljelih, te Ministarstva zdravstva, HZZO-a te zahvaljujući razumijevanju Ministarstva financija, očekuje se da će inzulinske pumpe biti uvrštene na tu listu. Time će se uvelike povećati dostupnost tih pumpi oboljelim osobama.
Moram reći da smo jedna od rijetkih zemalja u okruženju u kojoj vrijedi pravilo da sve osobe s dijabetesom mogu dobiti uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze. Nekad su ih mogli dobiti samo oni koji su imali česte hipoglikemije, sada ih mogu dobiti svi s tipom 1. Također, ukinuta je odredba prema kojoj su ih mogli preporučiti samo neki dijabetolozi, sada to mogu svi. Moramo se malo i pohvaliti, na to doista možemo biti ponosni jer je to presedan u ovom dijelu Europe.
No, moram reći da promjena u rezultatima liječenja ne može biti dok i pacijenti sami ne pokažu određenu dozu odgovornosti.
Na što mislite?
- Na primjer, ako vi odobrite pacijentu skupi moderan lijek koji treba doprinijeti boljoj regulaciji glukoze u plazmi, a on taj lijek podigne tek za 20 dana, onda to znači da ga tih 20 dana nije koristio i da napredak u liječenju zbog toga kasni. Osobno se uvijek zalažem za to da svi moderni lijekovi budu dostupni svim pacijentima i da imaju prihvatljivu doplatu ili, ako je moguće, budu bez doplate, no ako se netko tako odnosi prema liječenju, pitam se treba li mu prepisivati novu dozu toga lijeka tako da je ona opet u potpunosti besplatna?
Možda tom pacijentu više i ne treba odobriti takav lijek, ili bi mu ga trebalo odobriti uz obavezu da participira u dijelu cijene lijeka. Često smo odgovorniji prema onim stvarima koje plaćamo nego onima koje dobijemo besplatno, možda bi se tako povećala odgovornost. No, radi toga planiramo veću suradnju s liječnicima obiteljske medicine i ljekarnicima, kako bismo unaprijedili suradljivost oboljelih pri uzimanju terapije, ali na taj način i unaprijedili kvalitetu njihovog života.
Kakva je situacija s dijabetesom tipa 1 - je li to još uvijek bolest koja se dijagnosticira najčešće kod djece i mladih?
- Još uvijek se dominantno javlja u djece i adolescenata, ali ne isključivo. Ponekad se susrećemo s kliničkom slikom dijabetesa tipa 2 i dugo godina može imati obilježja tog tipa bolesti, ali se naknadno ispostavi da je riječ o dijabetesu tip 1. Danas se, tako, dijabetes dijagnosticira i u 60-ima. Zapravo smo danas sve bliži da postojeća klasifikacija dijabetesa na dijabetes i tipa 2, dijabetes u trudnoći, te ostale rijetke tipove dijabetesa, postane dio prošlosti.
Već sada znamo za niz podtipova koji već pomalo dobivaju i posebna imena. Budući da se njihovo liječenje bitno ne razlikuje od terapija koje se već primjenjuju, još uvijek je uvriježeno koristiti dosadašnju klasifikaciju.
Ima li novijih saznanja o tome je li COVID-19 donio povećan rizik od razvoja dijabetesa kod ljudi koji ga ranije nisu imali, niti su imali povećan rizik za razvoj? Lani ste upozorili da se kod ljudi koji su oboljeli od infekcije češće razvija dijabetes, no u mnogo slučajeva bi se takav dijabetes i povukao nakon izliječenja, pa su stavovi stručnjaka o tome bili podijeljeni?
- Na žalost, mi danas ni o COVID-19 još nemamo dovoljno saznanja, iako smo sad već prošli nekoliko 'valova' bolesti. Tako primjerice, u prvom valu pandemije djeca i trudnice bili gotovo posve zaštićeni i rjeđe su obolijevali, a ako bi se i zarazili, simptomi su obično bili slabi. Danas se suočavamo s tim da i trudnice razvijaju tešku sliku bolesti te da djeca često obolijevaju. Dakle, jedino što znamo to je da je virus mutirao i očito postao opasniji za neke kategorije ljudi. Ono što također znamo to je da su pretili ljudi, kao i imunokompromitirani, među koje spadaju osobe sa šećernom bolešću i kardiovaskularni bolesnici, također u povećanom riziku od razvoja teže kliničke slike ako se zaraze.
To što se kod oboljelih od COVID-19 kao jedna od komplikacija javljao i dijabetes još uvijek se različito objašnjava i još uvijek je teško reći je li primarni uzrok to što kod pacijenata dolazi do oštećenje beta stanica gušterače, povećane neosjetljivosti na inzulin, jesu li uzrok kortikosteroidi koji se primjenjuju u liječenju COVID-19, a znamo da mogu potaknuti razvoj dijabetesa, ili je stvar u utjecaju na periiferna tkiva, a time i mišiće, jetru…
To je tek dio uzroka koje sam na brzinu 'zagrebao', na koje zasad nemamo jasne odgovore. Kao ni na to što se u određenom broju slučajeva dijabetes koji se javio kao posljedica infekcije povukao nakon izliječenja od COVID-a. Već imamo primjere da bolest i boravak u bolnici mogu potaknuti razvoj dijabetesa te da se on nakon ozdravljenja i uspostave zdravih životnih povuče, ali znamo da se nerijetko kasnije u životu ipak vrati. Još uvijek nemamo dovoljno saznanja za neke zaključke.
Dugi staž s dijabetesom i komplikacije su svakako razlog za cijepljenje
Često ste upozoravali osobe sa šećernom bolešću da se svakako moraju cijepiti protiv korone – vrijedi li to i za treću dozu, o kojoj se sada govori? Imamo li saznanja o tome koliko se dijabetičara dosad cijepilo?
- Prema podatcima HZJZ-a do 1. rujna 2021. godine cijepljeno je 60,1 posto osoba sa šećernom bolešću i 3,9 posto djelomično procijepljeno. Naravno da preporuka za cijepljenje barem sa prve dvije doze vrijedi za sve, jer osobe sa šećernom bolešću spadaju u kategoriju visokog rizika od razvoja teške kliničke slike u slučaju zaraze. Cjepivo neće spriječiti zarazu u 100 posto slučajeva, ali pomaže upravo tome da oni koji se zaraze razviju blaže simptome, pa je doista važno cijepiti se.
Dakle, oni koji se nisu cijepili do sada to bi svakako trebali učiniti. Oni koji su primili samo jednu dozu svakako trebaju primiti i drugu. Ako je riječ o pacijentima koji su preboljeli COVID, trebaju slušati upute stožera o tome kada se cijepiti i najmanje što trebaju učiniti je odrediti koncentraciju protutijela. I ako postoji mogućnost da se cijepe po treći puta – apsolutno sam za to. U tijeku je revizija preporuka HZJZ-a vezano uz treću dozu cijepiva, kako bismo se uklopili u planove za cijepljenje cijele populacije. Naime, još uvijek imamo veliki broj ljudi koji uopće nisu cijepljeni, pa im treba dati prednost. Zato vjerujem da bi preporuka Nacionalnog stožera za treću dozu cjepiva u početku mogla vrijediti prvenstveno za osobe s dugogodišnjom šećernom bolešću tipa 1 kao i za osobe sa šećernom bolešću tipa 2 i brojnim komorbiditetima, posebice one s pretilošću, arterijskom hipertenzijom i kardiovaskularnim bolestima. Moguće je da se za ostale procijeni da je prije trećeg cijepljenja potrebno izvaditi protutijela. No, kako se cjepiva dalje budu nabavljala, tako bi to treće cjepivo moglo biti dostupno svim osobama sa šećernom bolešću.
Hoćete li omogućiti cijepljenje i u Sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac?
- Da, već smo provodili cijepljenje naših pacijenata i svakako ćemo nastaviti čim budu poznate nove smjernice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i čim dobijemo cjepivo. Kao što sam rekao, prednost imaju oni koji nisu cijepljeni i moguće je da će među onima koji su cijepljeni dva puta prednost za treću dozu u početku imati dugogodišnji pacijenti s tipom 1 dijabetesa i oni s dijabetesom tipa 2 i višestrukim čimbenicima rizika.
Kako stojite s 'hladnim pogonom' i redovnom brigom o pacijentima – koliko se čeka na prvi pregled u Sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac, a koliko na neke važne pretrage?
- Čekanja na prvi pregled doslovno nema – ako se danas javite, možda već danas možete biti i primljeni, eventualno sutra. Zahvaljujući iznimnom angažmanu naših liječnika i medicinskih sestara koji se neizmjerno trude da sve pacijente primimo što prije, liste čekanja na prvi dijabetološki pregled su smanjene i za prvi pregled se u prosjeku čeka dva do tri dana. Kad govodimo o listama čekanja na kontrolni dijabetološki pregled tu može biti vrijeme čekanja veće, budući da u tom slučaju u statistiku ulazi i to da redovne pacijente u nekim slučajevima naručimo na kontrolni pregled za godinu dana. To, realno, nije čekanje, ali ga statistika tako prepoznaje.
No, moram reći da smo u proteklih godinu dana učinili i dodatni napor da pomognemo riješiti probleme zbog zastoja u drugim bolnicama. Neposredno nakon što smo nakon prvog vala pandemije započeli s ambulantnim pregledima, HZZO nas je kontaktirao i zamolio da pregledamo pacijente koji su bili prijavljeni na pregled u bolnice koji su postali primarno respiratorni COVID centri, što smo i prihvatili. Svi ti pacijenti su kontaktirani i oni koji su prihvatili poziv na pregled dobili su termin pregleda u našoj Klinici u roku od mjesec dana.
Koristim priliku zahvaliti se svim liječnicima, medicinskim sestrama edukatorima i ostalim zdravstvenim i nezdravstvenim djelatnicima koji su uložili veliki napor da Sveučilišna klinika Vuk Vrhovac KB Merkur osigura kontinuiranu skrb oboljelima od šećerne bolesti tijekom COVID-19 pandemije. Često to nije bilo jednostavno i bilo je potrebno uložiti veliki dodatni trud kako bismo u tome uspjeli. No, moram zahvaliti i pacijetima sa šećernom bolešću koje se liječe u našoj Klinici, na strpljenju, jer nije uvijek bilo jednostavno osigurati kontinuiranu skrb, uz pridržavanje svih epidemioloških mjera. Na kraju, pozvao bih sve pacijente sa šećernom bolešću na odgovornost prema zdravlju i pridržavanje pravila prehrane i tjelovježbe, te na redovite kontrole kod obiteljskih liječnika i dijabetologa, uz redovito uzimanje lijekova i cijepljenje protiv COVID-19, gripe i pneumokoka. Danas se cijepljenjem može spriječiti razvoj teške kliničke slike u slučaju oboljevanja, produžiti život i popraviti kvaliteta života oboljelih.