Paolo Cognetti imao je 30 godina one zime kad je umalo puknuo od života u Milanu. Pobjegao je iz rodnog velegrada na 2000 metara visine, u kolibu na planini svog djetinjstva, kako bi stvari pojednostavio do elementarnih čestica; miris pepela i vlažne zemlje, okus vina, osjet sunca, vjetra, cijepanje drva... Život mu je vratio najljepše što je mogao; odjednom je bilo vremena za čitanje, za razgovore sa životinjama, za potpaljivanje vatre i obrađivanje vrta, za tjedne u kojima  nije susreo nijednog čovjeka. Samo, autobiografska idila potrajala je onoliko koliko je trebalo da se iz magle pojavi jedan lik. Paolo je mogao pobjeći u ljepšu uspomenu djetinjstva i slobode, ali ne od onoga što je postao. Morao je iznova izumiti samoga sebe nakon onoga što je postao, ponovno izgraditi iskrene ljudske odnose. Moćna knjiga donosi dirljiv opis godišnjih doba i otkriće da je čovjeku lakše shvatiti prirodu kroz sva četiri godišnja doba nego shvatiti, kamoli tek tako prihvatiti samog sebe. Posebno u dobu dok je čovjek još uvijek mlad, ali već toliko zreo da svoju mladost više ne primjećuje.