Franchesca Flack (34) koja je prije trudnoće nosila broj 36 nije mogla shvatiti zašto joj se tijelo ne vraća u formu.
POGLEDAJTE VIDEO: Trudničke želje
Nekoliko dana nakon poroda, Franchesca, freelance novinarka iz Essexa, otišla je kod svog liječnika kako bi saznala zašto se osjeća teško i naduto u predjelu trbuha.
Zbog toga je bila nesigurna, a viđenje vlastitog tijela počelo je utjecati i na druge segmente života. Ali nakon nekog vremena naučila je kako prihvatiti samu sebe i svoje tijelo - i u misiji je pokazati drugim ženama da ne mogu svi, i ne trebaju, odmah nakon poroda izgledati savršeno.
Francesca je ispričala svoju priču za britanski Sun, a mi je prenosimo u cjelosti:
Dok mi kći puže oko nogu, gledam se u ogledalo i suze mi se slijevaju niz obraze. Više ne prepoznajem svoj odraz. Ramena i kukovi su mi širi, bedra veća, a poprsje mi se povećalo za nekoliko brojeva - zašto i dalje izgledam trudno devet mjeseci nakon poroda?
Dva dana nakon što sam u lipnju 2020. dobila kćer carskim rezom, vratila sam se kući i izašla van na vruće sunce, hodajući polako poput puža do vrtne garniture.
- Izgledaš kao da si na trbuh stavila nogometnu loptu - rekao mi je očuh. Nisam reagirala na njegov komentar, ali sam se pitala bi li trbuh danima nakon poroda trebao biti tako napuhan i težak.
- Imate vrlo troma crijeva - rekao mi je moj liječnik dok sam ležala na bolničkom krevetu te večeri nakon što tjedan dana nisam mogla obaviti veliku nuždu ili čak propustiti vjetar.
- Je li to dobra stvar? - pitala sam na što mi je on odgovorio da nije.
Nakon obavljenog rendgena, sestra me prevrnula na bok i postavila klistir. Sljedećih 30 minuta provela sam izvijajući se od bolova dok su mi se crijeva napokon praznila, zabrinuto se pitajući što ću napraviti ako mi se kćer probudi. Nisam se mogla pomaknuti s kreveta.
Sve će biti u redu, rekli su. To je samo mala prepreka. Inače ste vitki, vidi se.
Gledajući se u ogledalo moj pogled bježi na veliku kvrgu ispod majice. Dosad sam se već trebala oporaviti i tijelo mi je trebalo izgledati vitkije. Prije trudnoće sam bila broj 36, a sad broj 40. što je rezultiralo potpunim gubitkom samopouzdanja.
Tijekom posljednjih devet mjeseci, osjećajući nerealan pritisak okoline, skrivala sam svoje tijelo. Slike svoje nove obitelji objavljivala bih tek kad bih detaljno provjerila vidi li se moj trbuh. Na društvenim mrežama sam objavljivala samo fotografije na kojima se nije vidio trbuh, očajnički željna pozitivnih komentara i pohvala za svoj izgled.
Čak i kad bih se osobno vidjela s prijateljima, ispunila bi me tjeskoba oko toga kako misle da izgledam. Uvukla bih se u tajice za teretanu i široku majicu, nesigurna u to kako bih trebala oblačiti ovo novo tijelo koje imam.
Stvorila sam iluziju da sam vratila pretporođajnu težinu. Ali u stvarnosti svaku večer bih plakala kad bi vidjela svoj napuhani trbuh koji je izgledao još gore s crvenim ožiljkom od carskog reza. Zašto imama kroničnu bolest, mislila sam si. Pogledaj se, ružna si, odgovorio mi je nasilnik u mojoj glavi.
Pored toga što patim od sindroma iritabilnog crijeva, u 23 godini mi je dijagnosticirana i Crohnova bolest. Provela sam prvih par godina u potpunom poricanju da imam kroničnu upalnu bolest crijeva koja uzrokuje upalu probavnog sustava. Uzimala sam lijekove, ali jela sam i pila sve što sam željela, nije mi smetalo vježbanje i zadrhtala bih od srama kad bi me netko pitao što je Crohnova bolest.
Imala sam 29 godina kad sam prekinula s tadašnjim dečkom, a nakon toga sam se okrenula više sebi i svojem zdravlju te sam počela piti više vode i jesti hranu koja bi mi olakšala simptome Crohnove bolesti i IBS-a.
Vježbanje se pretvorilo u terapiju za moj um jer mi je dizanje utega pomoglo da dobijem kilograme koje sam zbog bolesti izgubila.
Unatoč paranoji koju sam osjećala zbog toga kako izgleda moj trbuh, polako sam se počela otvarati na svojem blogu, Under The Spotlight, kako bih pomogla i drugima da pronađu svoj glas, a da se ne osjećaju nelagodno razgovarajući o 'probavi'.
Međutim, nakon poroda, nisam mogla ne mrziti što imam Crohnovu bolest i sindrom iritabilnog crijeva jer se zatvor vratio gori nego ikad. Osjećala sam kako sam neraspoložena svaki put kad bih se ujutro odjenula i trbuh mi se proširio ispod odjeće tijekom dana. Mučila sam se kupujući odjeću, kupujući traperice tri veličine veće samo da bih ih mogla zakopčati oko trbuha.
Na satovima za bebe ili dok bih surfala društvenim mrežama, fiksirala bih trbuh drugih novopečenih majki uspoređujući njihove s mojim, pogotovo ako su rodile nakon mene, samo da bih počela ponovo razmišljati o svojem izgledu. Bila sam zarobljena u tom krugu koji mi je stalno izazivao stres.
Kad sam se jedno jutro probudila s frustrirajuće napuhanim trbuhom i boli koja mi se širila niz nogu dok sam se naprezala na wc-u, presjeklo me i bilo mi je dosta. Jedino kako sam si mogla pomoći da povratim kontrolu nad svojim životom je da odem kod svog savjetnika za Chronovu bolest.
Odlučila sam prestati pratiti feedove na društvenim mrežama zbog kojih sam sam imala negativnu sliku o sebi i svojem tijelu i umjesto toga počela pratiti razne ljude koji su projicirali zarazno samopouzdanje.
Riješila sam se odjeće koja me je stezala oko trbuha i naštetila samopouzdanju, one kupljene godinama prije trudnoće i zamijenila je odjećom koja mi odgovara. Slušala sam podcastove i čitala članke i knjige da bih razumjela povezanost crijeva i mozga i počela tretirati svoje bolesti na drugačiji način shvaćajući da je sve to povezano.
Umjesto da se opterećujem trbuhom, naučila sam kako si pomoći kad nateknem. Zbog Crohnove bolesti i sindroma iritabilnog crijeva saznala sam da su mi crijeva vrlo osjetljiva, baš kao i ja. I to je u redu.