Anita Senaratna, BBC-ijeva novinarka iz Bristola, opisala je putovanje koje joj je obilježilo život, a njezinu ispovijest prenosimo u cijelosti:
Vraćala sam se dečkom u naš hostel u Berlinu nakon obilaženja pubova kad mi je rekao da mu treba neko vrijeme za sebe. Putovali smo zajedno manje od dva tjedna.
POGLEDAJTE VIDEO: Avantura s kućom na kotačima
Bio je neraspoložen i tih još otkako je izašao iz aviona u Parizu. Za to je okrivio jet lag, ali je ostao u takvom raspoloženju idućih 10 dana. Pokušavala sam biti brbljava i privržena kad god sam osjetila da je udaljen, ali činilo se da ga to još više iritira. Nije mu bilo zabavno, ali nisam ga ni prisilila da ide.
Tijekom obilaženja pubova kao da mu se promijenilo raspoloženje i izgledao je sretno, čak me je dio puta prema hostelu držao za ruku. Shvatila sam da me već danima nije držao za ruku i oči su mi se zasuzile. Čak mi je i pobjegao jedan jecaj.
- Mrzim kad to radiš. Trebam pauzu. Nisam trebao ići na ovo putovanje - rekao mi je dok me je puštao iz ruke.
Nikad prije nije tako razgovarao sa mnom, pogotovo ne kad sam plakala.
- Zašto si onda odlučio ići? - pitala sam ga.
- Jer nisam znao da će biti ovako! Tako si ovisna o meni. Zašto se ne možeš prestati ponašati kao izgubljeno mače? - rekao mi je.
- Ozbiljno misliš da sam takva? Bi li ovo učinio netko tko je ovisan o svojem dečku? - pitala sam ga i krenula prema slobodnom taksiju koji se upravo zaustavljao uz cestu.
Pretrčala sam cestu, uskočila na stražnje sjedalo i nestala u noći, dajući mu sav prostor koji mu je trebao. Je li bilo nezrelo? Apsolutno. Bih li danas na taj način riješila situaciju? Vjerojatno ne. Ali u tom trenutku, dobro sam se osjećala radeći to što sam napravila.
Razmišljala sam o tome da ostanem vani cijelu noć, ali sve je bilo zatvoreno, pa sam zamolila vozača da me odvede natrag u hostel. Kad je moj dečko sat vremena kasnije ušao u sobu, vidjelo se na njemu da se nije predomislio. Počeo je nabrajati sve što sam učinila što ga je dovelo do te odluke.
Zamjerao mi je što sam ga prisiljavala da ide na put sa mnom. Optužio me da skrivam lice ispod rubova jakni i šalova te da skrivam svoje tijelo ispod širokih pulovera. Rekao mi je da su te moje nesigurnosti poput oblaka paučine koji zaklanjaju moje istinsko ja.
Zadnji put sam ga vidjela na kolodvoru kad sam se ukrcavala na vlak koji je išao za Prag. Tamo smo imali hostel rezerviran za četiri noći. Namjeravala sam to vrijeme provesti planirajući svoj idući potez. On je namjeravao ostati još jednu noć u Berlinu prije leta doma. Sjedila sam u praznom vagonu gledajući fotografije na mobitelu - sve kako bih izbjegla kontakt očima s njim zadnjih nekoliko sekundi prije polaska vlaka.
Provela sam prvi sat vožnje vlakom nečujno plačući i glasno štucajući, između podlih gutljaja iz minijaturne boce vina. Srećom, bila sam sama u vagonu.
Sjećanja na proteklih godinu i pol su mi prolazila pred očima - praznici s obitelji, naš novogodišnji poljubac na kućnoj zabavi njegovih prijatelja, ljenčarenje na plaži i čitanje naglas jedno drugome tijekom našeg posljednjeg vikenda kod kuće.
U sjećanjima sam tražila neku grešku koja bi mi mogla dati objašnjenje za to što se dogodilo kako bi ju ubuduće mogla izbjeći, ali nisam ju mogla pronaći.
Mislila sam da sam pažljiva. Dala sam mu prostora, nikada nisam nadzirala njegova ženska prijateljstva ili se ljutila kad bi razgovarao s lijepim konobaricama. Ponekad bih se uzrujala kad bi u zadnji tren otkazao naše planove. Znala sam da mu se puno toga događa u životu, a jedino što sam željela je da se bolje organizira. Ali ništa nije objasnilo zašto više ne može biti na istom kontinentu sa mnom.
Sjetila sam se nečega što mi je rekla starija kolegica prije odlaska u Europu. Ona i njezin tadašnji dečko su u 20-ima išli zajedno na put, nakon kojeg se ona vratila kući uvjerena da je on pravi za nju.
- Znala sam da ako možemo zajedno otići na tako dugi put i da sve bude u redu da možemo proći zajedno sve nedaće - rekla mi je. U braku su već 16 godina i imaju troje djece.
Nisam očekivala da će naše putovanje proći glatko. Voljela sam istraživati mjesta i imati osnovni plan puta, čak i ako se toga nisam držala. On je mislio da bih trebala biti spontanija. Također, nikad nije stigao na vrijeme ni za što, pa sam znala da će na meni biti da pazim da ne propustimo vlakove.
Ali mislila sam da se volimo da ćemo se uvijek uspjeti dogovoriti i riješiti probleme koji se pojave. To je bio naš prvi pravi test kao para, i ne samo da smo spektakularno podbacili, već nisam ni slutila u čemu sam pogriješila. Nisam očekivala za nas završetak kao iz bajke, ali nadala sam se jednom s malo više dostojanstva.
Dva sata kasnije prvi put sam zapravo pogledala kroz prozor. Sunce je zalazilo nad zelenim brežuljcima prošaranim kravama i kućicama sa slamnatim krovovima. Brda su bacala tamne odsjaje preko mirne rijeke koja je tekla pored željezničke pruge. Na horizontu sam vidjela obzor grada. Čudna energija nakupljala se u mojim prsima, trgnuvši me iz omamljenosti samosažalijevanja.
Odjednom sam se htjela smijati, plakati i bjesniti. Nisam se osjećala poput izgubljenog mačića, već kao lavica koja je spremna rastrgati sljedećeg turista koji će me gađati pomfritom.
Palo mi je na pamet da bih mogla nastaviti istraživati tu olupinu naše veze tražeći odgovore koji možda nikada neću naći, ali sam se odlučila ostaviti stvar takvu kakva je i krenuti dalje.
Naporno sam radila kako bih dovoljno uštedjela za ovo putovanje. Preostalo mi je još nekoliko tjedana u Europi, a nakon Praga nismo radili daljnje planove. Ne samo da sam mogla ići kamo god sam htjela, nego sam prvi put bila potpuno slobodna.
Sljedeća dva tjedna sam provela u nekom neobičnom stanju u kojem su boje izgledale svjetlije, hrana je bila slađeg ukusa, a zalasci sunca su me dovodili do suza. Svakog sam se jutra budila znajući da mogu raditi što god želim, a da se ne osjećam krivom ili da se brinem je li je i njemu zabavno. Istraživala sam dvorce i male uske uličice u Pragu.
U Budimpešti sam se zabavljala u barovima na otvorenom, poljubila neznanca na plesnom podiju i oporavljala se u termalnim kupkama. U Londonu sam se našla na ručku sa starim prijateljem, priuštila sam si turneju po studiju u kojem se snimao Harry Potter i potrošila preostali novac na korzet i kožnu bilježnicu na tržnici Camden.
Bilo je trenutaka kad sam poželjela da je bio uz mene uživajući u tim iskustvima sa mnom, ali ti trenutci nisu potrajali. Na kraju, sam je odlučio da ne želi podijeliti ovo iskustvo sa mnom i vratio se doma.
Počela sam se osjećati više kao stara ja, djevojka koja bi sve probala jednom samo da bi jednog dana mogla o tome pisati. Budući da sam bila sama, bila sam prisiljena započeti više razgovora s nepoznatim ljudima. Ponekad bi se razgovori pretvorili u piće i kartanje u hostelu ili noćni provod u istraživanju novog grada. Drugi put bih sama izašla nešto pojesti i prisjetila se koliko volim biti u društvu same sebe.
Očekivala sam da će me u nekom trenu uloviti depresija, pogotovo kad se vratim kući i ponovo se suočim sa svakodnevicom, ali to se nikada nije dogodilo.
Skinula sam Tinder i počela ugovarati spojeve. Pofarbala sam se u crveno, krenula na satove plesa na štangi i prodala naušnice koje mi je bivši kupio na eBayu.
Sljedećih mi je mjeseci sporadično slao poruke, u kojima je pisao da mu nedostajem i da mu je žao kako je sve ispalo. Prestala sam odgovarati nakon što sam pokupila svoje stvari iz njegovog stana.
Prošlo je pet godina. Nisam mu potpuno oprostila, ali dopuštam si da se ponekad nasmiješim kad se sjetim sretnijih vremena, piše Huff Post. Kad pogledam fotografije s tog putovanja, mogu vidjeti šok i bol u svojim očima, čak i na fotografijama na kojima sam se smijala. Ali vidim i treperenje bijesa koji sam usmjerila u izgradnju svoje karijere, osiguravajući si posao iz snova.
Vidim iskre kreativnosti, jer sam na tom putovanju počela zapisivati u dnevnik ono što vidim i osjećam. Na slikama vidim tračak nade da prežalim propalu vezu s namjerom da jednog dana ponovno nekoga volim. Vidim nekoga tko joj je uzeo svoju bol i iskoristio je da stvori život koji je uvijek želio za sebe, pod vlastitim uvjetima. Ne žalim ni za čim.