'Čujemo vas. Vjerujemo vam. Tu smo da vam pomognemo, niste sami' - kad su te riječi organizacije protiv dječjeg nasilja nad roditeljima iskočile na Facebook feedu jedne majke, ona je shvatila da je to ono što je dugo trebala čuti.
- Nikad nisam osjećala da me itko razumije ili čuje, već da sam izolirana sa svojim problemima. Vidite, ja sam majka koja je odvela svoju kćer natrag na posvajanje. Došla sam u socijalnu službu s njom, zapakirala joj kovčege sa svim njenim stvarima i rekla im 'ja više ne mogu' - ispovijest je jedne žene koja se suočila s teškim neuspjehom usvajanja.
- Znam, to je nezamislivo. Neoprostivo. Koja bi se majka odrekla svoje kćeri? Prijatelji i obitelj nisu vjerovali da ću to napraviti, bili su u šoku. Socijalni radnici su mi jasno iskazivali svoj prezir - prenosi njene riječi Metro.
Evo njene ispovijesti:
Nisam uspjela kao usvojitelj, nisam se dovoljno trudila. Da sam barem pohađala još jedan tečaj roditeljstva, bila čvršća prema svojoj kćeri, bila dosljednija. Socijalni radnik zadužen za naš slučaj rekao mi je da nađem način za 'pregurati situaciju'. To su njegove točne riječi. Koliko god mi se život činio loš, trebala sam stisnuti zube i izdržati.
No, lakše je to reći nego učiniti. Kako bi itko mogao znati za pakao našeg svakodnevnog obiteljskog života? Kako bismo mogli pronaći riječi koje opisuju neprestani strah i bol u srcu? Dok je moja kćer imala 16 godina, ona je izrugivala mog supruga, grizla ga i udarala, gotovo svakodnevno dovodeći ga do suza. Naša druga mlađa djeca bila su prestravljena u njenoj blizini, uplašena spavati po noći jer im je prijetila svima da će ih ubiti u snu.
Pet dugih godina mi je svakodnevno slala poruke, govoreći mi da sam kriva za sve, kako će svima biti bolje bez mene, kako želi da sam mrtva, da je njena biološka majka napravila bolji posao nego ja, da je nikad nisam voljela.
I unatoč svemu što je rekla i učinila, nikad je nisam prestala voljeti. Voljela sam je od trenutka kad je ušla u našu obitelj, od dana kad smo odobreni kao udomitelji, od kad je imala osam mjeseci i ušla naš dom.
Trpjela je teško zanemarivanje, to smo znali. Ono što nismo znali je kako će to utjecati na njezine odnose do kraja života. Nismo dobili posebnu obuku. Mislili smo da će ljubav biti dovoljna. Hranili smo je i oblačili, stimulirali i voljeli. Napredovala je i cvjetala. Kad su joj bile dvije i pol, iskoristile smo priliku da je usvojimo. Usvajanje nikada nije bilo dugoročni plan, ali kako bismo je mogli pustiti? Sve se činilo tako jednostavno i ispravno. Nismo dvaput razmišljali. Naši rođeni sinovi su je voljeli. Bila je dio obitelji puno prije nego što smo dobili taj formalni papir za usvajanje, kojeg smo ipak proslavili tortom. Ona je bila naša zraka sunca.
Kad sam tog dana otišla u socijalnu službu, bilo je to nešto najteže i najhrabrije što sam učinila.
Ona je bila naš izvor veselja, kaotična i prepuna energije, ali i kreativna, brižna i društvena. No, kada se približila 11-om rođendanu, sve se promijenilo. Počele su krađe, laži i verbalno zlostavljanje. Uzimala je tuđe stvari bez ikakve grižnje savjesti, no najviše se usmjerila na mene. Rekli su mi da iskušava moju ljubav prema njoj, da je to bilo za očekivati. Nisam, međutim, očekivala da će me ona privući i odgurnuti, odbiti moju ljubav i pomoć, da će mi se iz dana u dan nagrizati samopoštovanje i samopouzdanje roditelja.
Nisam očekivala da ću se boriti za pomoć svih profesionalaca da me potom ponize na sastancima kad je odbila sudjelovati, a od mene se očekivalo da je ‘natjeram’. Kao da bih je mogla ‘natjerati’ na bilo što! ‘Zašto joj dopuštate da se tako ponaša prema vama? Zašto joj dopuštaš da tako razgovara s tobom? ’Nitko to nije shvatio. Nitko nije razumio. Prestala sam o tome razgovarati s većinom svojih prijatelja i obitelji. Jednostavno sam se osjećala gore, kao da pravim galamu oko ničega. Hvala Bogu na nekolicini koji su bili uz nas.
Znala sam da nije ona kriva, ali nisam znala kako da joj pomognem. Nije željela da joj se pomogne. Kad je trebalo, predstavljala se kao divno dijete. Doživljavana je kao 'super', a mi smo 'problem'. Nismo mogli pobijediti. Nismo pobijedili. Naš dom i obitelj, brak i mentalno zdravlje uništavali su nam se pred očima. Bilo je to zlostavljanje: zlostavljanje djeteta prema roditelju. Emotivno. Fizički. Mentalno. Verbalno. Ništa nas nije pripremilo za ovo. Prije deset godina nismo se imali kome obratiti. Zlostavljanje djeteta prema roditeljima nije se ni spominjalo, kamoli prepoznavalo. Pokušala sam, ali me nitko nije htio slušati.
Kad sam tog dana otišla u socijalnu službu, bila je to najteža, najhrabrija stvar koju sam ikad učinila. Nisam odustajala od svoje kćeri. Pokušavala sam nas sve spasiti (uključujući i nju). Nije vjerovala da ćemo to napraviti. Mislila je da će moj muž popustiti i odvesti je kući. Rekla nam je da je više nikada nećemo vidjeti ako to učinimo. Svejedno smo to učinili. Bili smo toliko očajni. Kad sretnem druge parove koji razmišljaju o posvojenju, nikad ne znam što bih rekla.
Teško je ne usredotočiti se na negativne strane, jer zasigurno ljudi moraju biti spremni: ali kako mogu nekoga pripremiti na nešto što se ni ne mora dogoditi.
No iako roditeljima poput nas prije 10 godina nije bilo podrške, čini se da se stvari možda mijenjaju. Kad sam na Facebooku dobila poruku od grupe Podrška za rast roditeljskog obrazovanja, to mi je dalo nadu za druge u sličnim situacijama. Sada moja kćer i ja razgovaramo i viđamo se, ali naša veza majke i kćeri nikada neće biti ono čemu se ijedna od nas nada. Čeznem za još, ali suzdržavam se da se zaštitim. Moram. Sve u što se mogu nadati jest da će možda jednog dana stvari biti drugačije.