Ako ste ikada nazočili sastanku gdje je vaš tim morao donijeti odluku, a za to vam je trebala vječnost jer se niste mogli dogovoriti, onda znajte da je taj problem rješiv uz nekoliko smjernica. Naime, ponekad donošenje odluka može crpiti vašu energiju, a ako požurite glasovati, riskirate neodobravanje od gotovo polovice skupine. Da biste to riješili, možete koristiti metodu odlučivanja pod nazivom 'Ograničeni konsenzus'.
POGLEDAJTE VIDEO: Otvorila salon za nokte u kontejneru
Razlog zbog kojeg ne možemo brzo odlučiti je potreba za prihvaćanjem i podrškom. Što više ljudi sudjeluje u procesu donošenja odluka, što se više njih 'hvata u koštac' s problemima i uči o alternativnim stajalištima, to je veća vjerojatnost da će podržati ono što je na kraju odlučeno. Zato je konsenzus idealna metoda jer 'nagovara' sve ljude u timu na slaganje i stvara dublju predanost tima.
Problem konsenzusa je taj što ga je teško postići i za njega je potrebno puno vremena, a također iziskuje i to da se svi na sastanku (ili na video pozivu) aktivno uključe. Ljudi često sjede na sastancima u polusnu, ne govore ništa, više su udubljeni u svoje telefone nego što se žele uključiti u raspravu grupe. Bez obzira na to je li sastanak licem u lice ili virtualni, ovaj problem i dalje postoji.
U istraživanju 'Rada od kuće', Leadership IQ anketirao je 3706 zaposlenika koji trenutno rade od kuće, a iako postoje razlike između virtualnih sastanaka i sastanaka u uredu, ispada da su doprinosi zaposlenika na tim sastancima prilično dosljedni. Na primjer, 56 posto ljudi kaže da su doprinosi koje daju na sastancima jednaki bez obzira na to rade li od kuće ili u uredu. U međuvremenu, 23 posto kaže da je doprinos koji daju na sastancima puno ili malo bolji kada rade od kuće. A 21 posto kaže da je doprinos koji daju na sastancima mnogo ili malo bolji kada rade u uredu.
Drugim riječima, većina ljudi ne mijenja količinu svojeg sudjelovanja na sastancima, bilo da rade kod kuće ili u uredu. A za svakog zaposlenika koji je angažiraniji tijekom virtualnih sastanaka, postoji još jedan koji će slabije sudjelovati. Na kraju, cilj je povećati sudjelovanje svih ljudi na sastanku kako bi postigli veću predanost pri odlučivanju, te ubrzali taj proces. Tu dolazimo do metode 'ograničenog konsenzusa', piše Forbes.
Ograničeni konsenzus je otvoren pokušaj postizanja konsenzusa, ali vođama (i sudionicima sastanka) nudi 'ventil za bijeg' ako se taj konsenzus pokaže nedostižnim. Za početak ćete ponuditi određeno vrijeme tijekom kojeg svi u grupi mogu raspravljati, propitkivati i razmišljati. Ako se tijekom tog vremenskog razdoblja ne postigne konsenzus, tada ili vi kao vođa odlučujete o pitanju ili se pitanje stavlja na glasanje.
U nastavku je 'skripta' koju možete koristiti na početku sljedećeg sastanka: 'Svrha sastanka je odlučiti hoćemo li promijeniti ABC standarde. Postoje dobre ideje u svim smjerovima, pa ćemo uzeti 60 minuta i istražiti pluseve i minuse svakog pristupa. Postupno ćemo vidjeti kako se pojavljuje opći konsenzus, a možda čak i svi dođemo do istog zaključka, to jest, konsenzusa. Ali ako ne postignemo istinski konsenzus, uravnotežit ću sve mogućnosti i odlučiti na temelju vašeg doprinosa. Cilj je izvući sve najbolje ideje, a istovremeno nam dati i 'ventil za izlazak', tako da ovog puta nećemo zapeti na sastanku sljedeća tri sata'.
Stavljanje vremenskih ograničenja na bilo koju aktivnost utječe na ubrzavanje procesa povećanjem napora i intenziteta. Kada ograničite raspravu na 30, 60 ili 90 minuta, u osnovi poručujete svojoj grupi: 'Ne gubite vrijeme na usputne razgovore ili skretanja s teme; umjesto toga, usredotočite se i dajte svoj najbolji doprinos. I ne zapinjite na sitnicama jer jednostavno nemamo vremena'.
Neki će se vođe, naravno, malo mučiti s nametanjem ograničenja u grupnim raspravama. Umjesto da svom timu date 30 minuta za raspravu, neka to bude 60 minuta. Ili umjesto toga pogledajte koliko ste dugo raspravljali kad ste zadnji put pokušali postići konsenzus, a zatim smanjite to vrijeme za 30 posto.