Cvijeće može čuti zvuk zujanja pčela koje se približavaju, što ga potiče da proizvodi još slađi nektar kako bi ih privuklo, dokazali su znanstvenica Lilach Hadany i kolege sa Sveučilišta Tel-Aviv u Izraelu, te objavili svoj rad u magazinu New Scientist. Oni su prikupljali nektar iz cvijeća prije i poslije izlaganja nizu zvukova, uključujući snimke pčela i sintetičkih zvukova.
Pokazalo se da u roku od tri minute nakon što je izloženo umjetnim zvukovima slične frekvencije zujanju pčela, cvijeće povećava koncentraciju šećera u svom nektaru, u prosjeku za 20 posto.
Ekipa stručnjaka oko Lilach Hadany promatrala je večernji jaglac (Oenothera drummondii ) i utvrdila da su cvjetovi u roku od nekoliko minuta nakon što su 'osjetili' vibracije krila svojih oprašivača, privremeno povećale koncentraciju šećera u nektaru cvijeća. Hadany kaže da je u istraživanje krenula potaknuta spoznajom da su zvukovi sveprisutni prirodni resurs te da bi, ako bi ga mogle čuti, biljkama to moglo pomoći da prežive i prenose svoje genetsko naslijeđe.
- Velika većina (87,5 posto) cvjetnih biljaka oslanja se na životinje oprašivače u razmnožavanju. Zbog toga razni načini privlačenja oprašivača povećavaju šanse da biljka preživi, pa biljke koriste različite signale za njihovo privlačenje, kao što su boja, miris i oblik, čemu sada možemo dodati i zaslađivanje nektara - ističe se u članku koji je utemeljen na istraživanju večernjeg jaglaca. To je cvijet koji raste divlje, na plažama i parkovima oko Tel Aviva, a izabran je između drugih kandidata jer ima dugo vrijeme cvatnje i proizvodi mjerljive količine nektara.
Kako bi testirali jaglace u laboratoriju, znanstvenici su izložili biljke različitim zvučnim tretmanima: tišini, snimci pčele u letu te kompjuterski generiranim zvukovima niske, srednje i visoke frekvencije.
Biljke koje su 'slušale' tišinu, bile su ispod staklenih posuda koje blokiraju vibracije, nisu imale značajnije povećanje koncentracije šećera u nektaru. Isto vrijedi i za biljke izložene visokofrekventnim (158 do 160 kilohertz) i srednje-frekventnim (34 do 35 kilohertz) zvukovima, dok su biljke izložene reprodukciji zvukova pčela (0,2 do 0,5 kiloherca) i sličnim niskofrekventnim zvukovima (0,05 do 1 kiloherca) u roku od tri minute povećale koncentracija šećera s postojećih 12 do 17 posto na prosječnih 20 posto.
Istraživači su pretpostavili da sladi nektar može privući više insekata, što potencijalno povećava šanse za uspješno unakrsno oprašivanje, što se pokazalo i na terenu. Otkrili su da su insekti oprašivači oko devet puta češće obilazili biljke koje su i drugi oprašivači posjetili u posljednjih šest minuta.
- Bili smo prilično iznenađeni kad smo vidjeli potvrdu naše teorije, no nakon ponavljanja u drugim situacijama, i u različitim godišnjim dobima, te uz uzgoj biljaka u zatvorenom i na otvorenom, vrlo smo sigurni u rezultat - kaže voditeljica istraživanja.
Istražujući kako zvuk djeluje na cvijet, njen tim je zaključio da tome doprinosi ako je cvijet u obliku zdjele, konkavnog oblika koji podsjeća na satelitsku antenu, jer se vibracije koje pokreće zvuk povećavaju i unutar cvijeta.
Tako se vibracije cvijeta podudaraju s valnim duljinama vibracija koje su pokazale snimke pčela. A da struktura cvijeta pomaže u tome da on odgovori na zvuk pokazalo se i kad bi im skinuli jednu ili dvije latice: to cvijeće ne bi uspjelo rezonirati ni s jednim od niskofrekventnih zvukova.
Lilach Hadany priznaje da postoji mnogo nejasnoća oko ovog otkrića. Na primjer, ne znamo jesu li neke vrste cvjetova bolje za prepoznavanje određenih frekvencija od drugih, ili zašto večernji jaglac toliko povećava slatkoću nektara, kada se zna da pčele mogu otkriti promjene u koncentraciji šećera već od 1 do 3 posto. Može li to možda značiti da slađi nektar ima i neki drugi učinak, osim privlačenja kukaca, pita se Hadany, medu ostalim.
Ova studija je otvorila potpuno novo područje znanstvenih istraživanja, koje Hadany naziva fitoakustikom, a ovo otkriće već je potaklo i neke druge stručnjake da se uključe sa svojim pretpostavkama.
Tako Richard Karban, stručnjak za interakciju između biljaka i kukaca štetočina na Sveučilištu u Kaliforniji, kaže kako je moguće da biljke mogu osjetiti kemijsku strukturu svojih susjeda te procijeniti jesu li biljke oko njih oplođene.
- Nemamo dokaza da se tako nešto zaista događa, no ova je studija prvi korak za otvaranje tog pitanja - kaže on.