Vrlo rano sam se počela baviti čipkanjem, već u drugom razredu osnovne škole, tako da iza sebe imam već 60 godina staža, priča nam Nedjeljka Oros (69) dok njezine ruke spretno razvlače konac.
- Prvi kontakt s čipkom bio je s majkom. Majka mi je bila čipkarica, svemu me naučila. Radila je po narudžbi za prodaju Talijanima i to nam je bila dodatna zarada u obitelji. Znate, nije se od toga nikad moglo živjeti, ali je zarada bila odlična i uvijek bi nam dobro došla. I ja od prodaje uspijem skupiti za drva za ogrjev, a to je za umirovljenika dosta - skromno nam kaže Nedjeljka koja je sa sumještankama, u sklopu 10. Festivala čipke, na radionici polaznicima otkrivala čari ovoga zanata.
Znanje prenosi na kćer
- Stvar je u vještini izrade. Vod je vrlo jednostavan, ali je tehnika vrlo složena i to vam netko stručan mora pokazati - objašnjava.
Trudi se, kaže, da se tradicija ne zaboravi pa je tako kćer također od malih nogu učila čipkanju. Trenutačno se školuje, ali se Nedjeljka nada da će se jednog dana i ona vratiti čipkanju, barem u slobodno vrijeme.
Ona i još nekoliko čipkarica marljivo čipkaju preko zime, a svakog ljeta turistima prodaju svoje radove.
Tvrdi da uspije prodati gotovo sve što napravi, a ponekad na kraju sezone ne uspije prodati samo one veće radove. Kaže da rade samo geometriju jer je to dio paške tradicije i od nje ne odustaju.
Čuvarice tradicije
- Ako odstupamo od tradicije gubimo kontinuitet, a to nam nije u cilju. Treba čuvati svoju tradiciju - ističe.
Početnicima u čipkanju savjetuje da je najvažnije biti ustrajan i na radovima raditi svakodnevno, dok god se ne završe.
- To se ne radi tako da se započne pa onda stane. Jedan manji komad se radi nekoliko dana u kontinuitetu i tako se završi - poručuje čipkarica.