Da, i dalje kasnim s cijelim slovom O. Ali jednostavno ne mogu ostati neblogiran na tako savršen prvi dan M-a. Bicikliranje od Trilja do Zadvarja, nevjerojatno lijep kanjoning i rafting Cetinom i na kraju kratki uspon do Fortice smještene na grebenu iznad Omiša i sve to u vedroj i veseloj Welcome gomilici.

Kao prvo, na M-u više neću biti sam. Od danas, pa navodno do kraja ovog vrlo raznolikog i logistički zahtjevnog, ali prekrasnog slova, četveročlana Welcome ekipa dobila je nekoliko novih pridruženih članova. Tu je kao prvo svestrana pustolovka Tea Đurek o čijoj bi se raznolikoj i bogatoj sportskoj karijeri mogao potrošiti cijeli blog (i šire), pa zato neću više trošiti ni riječ (osim spomena njenog bizarnog rekorda u usponu na Sljeme u štiklama). Onda je tu Mislav Mironović iliti Čovjek Koji Leti Biciklom. Sljedeći, vrlo dobrodošli lik je Davor Sajko zvan Psycho. Ne samo zato što će biti ugodno društvo, nego što ga, kao iskusnog Sportnet.hr blogera mogu iskoristiti za svoj novi izum: Blog u gostima. Zar ne bi bilo lijepo pročitati i nečije drugo, objekivno sagledanje Welcome stvarnosti?

Uz Psycha tu su i njegov bratić Željko koji će s nama provesti tek vikend, te osobni koordinator Ivan koji će, nadam se, Čedi nametnuti ili barem ukazati na sasvim nove standarde terenskog rada te tetošenja sudionika projekta. Na jutarnjem startu ispred Hotela Sv. Mihovil u Trilju, pridružila nam se i Jagoda, o kojoj puno toga još niste mogli pročitati u nikad objavljenom blogu zadnjeg dana slova O, koji je spasila odabirom puno ljepše rute od planirane.

Hotel Sv. Mihovil nismo slučajno odabrali za mjesto cilja i starta Welcome slovarice. Vlasnik hotela, Šime Klarić, među prvima je u Hrvatskoj počeo osmišljavati, nuditi i provoditi pustolovne turističke programe. Šteta što njegovu viziju i pozitivno iskustvo s pustolovnim turistima ne dijeli više turističkih djelatnika. Bilo bi više zadovoljnih i platežno moćnih i kvalitetnih turista tijekom skoro cijele godine. Šime nam je i predložio bolju, ljepšu i još k tome kraću biciklističku turu do Zadvarja. Iako će malo narušiti krasopis slova M, bez razmišljanja smo prihvatili savjet domaćina.

I eto nas za čas iz Trilja na lijepom makadamu, trasi nekadašnje staze međunarodne brdskobiciklističke utrke. Kroz raznoliki krajobraz livada i borove šume prolazimo Čaporice i nastavljamo preko Čikotine Lađe uz kanjon prema Blatu na Cetini. Divota koja nas okružuje čak i našu dobro raspoloženu družinu ostavlja bez teksta (osim mog ponekog grlenog oduševljenja koji je znao neumjesno prekinuti spokojnu tišinu i mir). No prava čudesa počinju u Zadvarju. Mjestašce koje putnik namjernik vjerojatno ni ne primjeti dok se starom magistralom spušta prema Makarskoj rivijeri, krije u sebi mnoga čudesa.

 Od neobično dobro organiziranog i opremljenog DVD-a, preko kultnog restorana za sve štovatelje janjetine s nevjerojatnim „obrtnim“ kapacitetom (eto čak ga i ja, nemesojedac spominjem), prvog hrvatskog auto-cross poligona (doduše sad već izvan pogona), dvoje sanjkaških reprezentativaca i, ono zbog čega smo došli, najimpresivniji dio kanjona rijeke Cetine. Ispred već spomenutog DVD-a, dočekuje nas moj prijatelj i naš zadvarski domaćin, otac već spomenutih reprezentativaca, Tonči Čizmić i vodič kroz cetinski dio avanture, Šafra. Kada mi ga je Toni Poljak, direktor Dalmatiaraftinga i jedan od najiskusnijih, najozbiljnijih i najorganiziranijih divljevodaša koje poznajem najavio kao najboljeg i najstručnijeg kanjoning i rafting vodiča, nisam ni sumnjao da je tome tako. Ali nije ništa spominjao o duhovitosti. Uglavnom nekoliko sati nakon našeg susreta, svi smo s Cetine otišli oduševljeni njenom začudnom ljepotom i nasmijani do sita Šafrinim nevjerojatnim pričama, doživljajima i anegdotama.

Nažalost, što se slika i snimaka s kanjoninga tiče, morat ću parafrazirati kvazigentlemansku floskulu koju (pre)često upotrebljava naš snimatelj Marko: što je bilo u kanjonu, ostaje u kanjonu. Kako naime u taj dio kanjona foto i video oprema Luke i Marka ne može, jer bi se namočila, a kako se baterija male GoPro kamere koju sam nosio ispraznila odmah po dolasku u kanjon, nemam dokaza za ono što vam pričam. Isto tako nažalost, ovaj dio kanjona, za razliku od većine krajeve koje smo do sada prošli, ne može proći svatko tko hoće, već samo onaj koji je za to spreman. 

Prvi filter je već sam silazak u kanjon koji vodi strmom, teško ju je nazvati čak i kozjom stazicom. Stazica izbija na završetak tunela koji su kopali austro-ugarski zatvorenici kao odvod za turbine priručne elektrane. Na ovom mjestu je kanjon, litica dubljih i od 150 metara, djelomično osušen zbog skretanja rijeke na hidrocentralu par kilometara nizvodno. Tih je par kilometara stoga moguće samo propješačiti i proplivati, skakutajući s kamena na kamen, plutajući i malim i kratkim brzacima ili plivajući kroz potopljene dijelove. Najimpresivniji dio kanjoninga je bez daljnjega slap Gubavica. Čini ga 40-tak metara visoka vertikala Velike Gubavice i desetak metara buke Male Gubavice. Cijeli taj dio kanjona je jednostavno i neopisivo impresivan, divlji i prekrasan. Završava visokim skokom u malo, ali duboko jezerce koji ne ostavlja puno izbora: možete se baciti s 5, 10 ili 15-tak metara visokih polica.

Gdje završi kanjoning počinje rafting. Spuštanje raftom, kajacima ili kanuima, najuspješniji je pustolovni turistički proizvod Cetine. I iako je u ljetnim mjesecima vodostaj Cetine nizak zahvaljujući minimumu koji pušta hidrocentrala, pa nema velikih brzaca, ljepota, raznolikost i očuvanost donjeg dijela toka Cetine je zaista nešto što se ne smije propustiti. Pogotovo uz takvog vodiča kojeg smo mi imali.

Za prekrasan završetak nezaboravnog prvog dana M-a pobrinuli su se članovi Planinarskog društva Imber. U društvu s predsjednikom Zvonetom i Lukom penjemo se kroz borovima pošumljeni kuloar prema Fortici, utvrdi iz 14. stoljeća koja se smjestila na grebenu tristometarske litice iznad Omiša. Napor kratkog i intenzivnog uspona mnogostruko se isplati. Pogled s Fortice fantastičan je. S jedne strane puca na more, Brač i Omiš koji se ugnjezdio ispod nas na ušću Cetine. S druge pak se strane ne možete nadiviti krševitim liticama i njihovim moćnim vapnenačkim pločama, kroz koje vijuga zelena rijeka. Za potpuno uživanje pobrinula se i Andrea, naša pustolovna umjetnica koja nam se, nakon Splita pridružila i ovdje. Ničim izazvana, iz ruksaka na vidikovcu na najvišoj kuli Fortice, vadi svježe, beskrajno ukusne, okrepljujuće jagode. Mmmmmmm....

Omiš danas, poslije Paklenice, ima najviše uređenih penjačkih smjerova. Ima Cetinu, more, svoju vlastitu planinu, Omišku Dinaru i Biokovo na domak. Po potencijalu i dobrim djelom već i sad po ponudi i ljudima koji je nude, ovaj stari gusarski grad mogao bi biti najveći hrvatski centar pustolovnih sportova. No to, nažalost, ne ovisi samo o prekrasnoj prirodi koju ima i zaljubljenicima koji je mogu i znaju nuditi pustolovine željnim turistima.