Kineski zid nije jedina spektakularna stvar koju su Kinezi napravili, a da je vidljiva iz svemira. Tu su i terasaste plantaže riže pod nazivom Honghe Hani, koje se protežu na više od 160 četvornih kilometara u pokrajini Yunnan na jugozapadu Kine, koje stvaraju jedan od najspektakularnijih krajolika na Zemlji. Možda se ne bi vidjele s neke udaljene planete, no njihov mramorni uzorak s neke manje udaljenosti zasigurno djeluje čudesno, donosi BBC Travel.
POGLEDAJTE VIDEO: Evo kako pravilno skuhati rižu
Stvorene na obroncima planina u jugozapadnoj pokrajini Yunnan, prostrane terase – stotine tisuća njih – predstavljaju višestoljetni višegeneracijski dizajnerski projekt koji pomalo podsjeća na stepenice. Stvorili su ih lokalni pripadnici naroda Hani, jednog od 55 službeno priznatih etničkih manjina u Kini, koristeći lokalno okruženje za dobrobit cijele zajednice.
- Od davnina su ljudi naroda Hani gradili jarke i kanale kako bi preusmjerili izvorsku vodu s planina i šuma za navodnjavanje terasastih polja - rekao je A Xiaoying, vodič sa sjedištem u Yunnanu iz turističke tvrtke China Highlights.
- Bili su potrebni ogromni jarci, te velika radna snaga i materijalni resursi da bi se to izgradilo, što pojedinci, pa ni cijela sela, ne bi mogla izgraditi samostalno - priča. Te su terase stvorene kroz pokušaje i pogreške tijekom više od tisuću godina, kao inspirativan primjer načina na koji cijela zajednica koja radi u simbiozi s prirodom, može iskoristiti zemljište raspoređeno na uzvisini, tako da ga podijeli u različite ekološke zone.
Oborine i vlaga iz guste planinske magle skupljaju se u šumovitim slivovima visoko na padinama, obnavljajući podzemne vode; potom se izvorska voda kanalizira za navodnjavanje terasa; no tako skupljena voda isparava stvarajući oblake, koji se opet skupljaju da prosipaju kišu po visokim šumama. Hidrološki ciklus se tada ponavlja do beskonačnosti.
- Narod Hani oduvijek je živio u skladu s prirodom, stvarajući životno okruženje sa šumama na vrhu, selima u sredini, terasama niže i vodenim sustavima poput rijeka koje teku, stvarajući tako jedinstven ekosustav 'četiri elementa' – šume, sela, terase i vodeni sustavi - pojašnjava vodič. Ova strategija nudi održive prednosti ne samo u uzgoju riže, već u svemu, od proizvodnje drveta, povrća i voća, do uzgoja pataka, uzgoja ribe i sakupljanja bilja koje se koristi u tradicionalnoj medicini. Terase su zapravo ostava naroda Hani u kojoj ima hrane tijekom cijele godine.
- Voda cijelo vrijeme teče kroz tako projektirani krajolik - objasnio je američki etnograf Jim Goodman, autor knjige 'Yunnan: Kina južno od oblaka', koji ima desetljeća iskustva u interakciji s plemenskim narodima tog područja.
- Većina drugih terasastih sustava drugdje u svijetu to nema. Dakle, u zimskim mjesecima, izvan sezone uzgoja riže, Hani terase su još uvijek korisne kao mjesto za ribe i žabe, za puževe, za dobre stvari koje ljudi naroda Hani mogu jesti'.
Vjeruje se da su Hani stigli u planine Ailao, blizu moderne granice Yunnana s Vijetnamom, negdje oko 3. stoljeća, migrirajući na jug s oštre, neplodne i nemilosrdne Qinghai-tibetanske visoravni. Bili su toliko oduševljeni plodnom zemljom, blagom klimom i obilnim padalinama da su odlučili na tom mjestu pustiti korijenje. Potom su dizajnirali krajolik koristeći sustav kanala, razdjelnika i nasipa, kako bi osigurali da se voda stalno kreće kroz prostor.
S više od 80 sela koje danas opslužuju te terase, voda je vrlo važna za koheziju cijele zajednice. Za njen uspjeh zaslužno je to što je voda svima jednako dostupna, a onda i hrana, kaže Goodman.
- Svako selo ima službenog 'čuvara vode', koji osigurava da se voda ravnomjerno raspoređuje. Obitelj čija se zemlja nalazi na dnu terase dobiva istu vodu kao i ona koja je na vrhu - pojašnjava.
S koje god uzvisine gledali, asimetrične terase čija veličina seže od veličine plahte na bračnom krevetu do veličine nogometnog igrališta, koje su okružene tamnim zidovima nabijenog blata, spajaju se poput slagalice. Zimi i u proljeće, terase se pune vodom kako bi reflektirale nebo, pa tada svaka nalikuje jednoj ploči velikog prozora vitraja.
Hani farmeri počeli su graditi terase u planinama tijekom dinastije Tang (618.-907.prije Krista) i od tada su se održale, penjući se od riječnih obala na manje od 500 metara nadmorske visine sve do oblacima prekrivenih visina na više od 1800 metara. Na nekim usponima strmina se kreće i do 70 stupnjeva, pa ih često nazivaju 'stepenicama u nebo'. Možda je još impresivnije to da su terase oduvijek klesane ručno, te da su metode gradnje koje se danas koriste iste kao i u vrijeme predaka.
- Ne možete mehanizirati taj posao. Ne možete koristiti traktore ili druge strojeve zbog njihovog oblika i položaja. I često su do koljena pod vodom. Dakle, Hani još uvijek koriste bivole ili rade težak posao ručno, koristeći iste trzalice i motike i ručni alat koji su koristili stotinama godina - objasnio je Goodman. Unatoč tome što su ih postupno produžavali sa svakom sezonom sadnje, ta čudesno-apstraktna umjetnička terasasta djela ostala su gotovo skrivena od svijeta stoljećima. Rijetka prilika da o njima svjedoči autsajder, netko tko nije stanovnik sela, bila je kada je 1890-ih, do tamo došao grof Henri od Orléansa, kada je vodio francusku ekspediciju iz Vijetnama u Yunnan, tražeći izvor rijeke Irrawaddy koja dijeli Burmu.
- Ovdje su brežuljci bili prekriveni dvije trećine svoje visine rižinim poljima, koja su se uzdizala pravilnim terasama, preko kojih je voda curila u nizu slapova, svjetlucavih kao staklo na suncu - napisao je Henri. Ovaj način navodnjavanja bio je pravo umjetničko djelo, svi nasipi se bacaju rukom ili gaze nogom, dodao je.
Početkom 1920-ih, Amerikanac Harry A. Franck, jedan od najistaknutijih putopisaca tog vremena, također je ušao u Yunnan iz Vijetnama, gledajući s prozora kako njegov vlak juri kroz neravni krajolik duž uskotračne željeznice koju su izgradili Francuzi.
- Posvuda su terase, strmije od stepenica, dugačke, ali koliko god uske i visoke bile, planine oko njih zrcale se u novim rižinim poljima - napisao je Franck u knjizi Roving Through Southern China, objavljenoj 1925. godine.
Ali, od 1930-ih, kada započinje rat Kine i Japana, koji su pratili građanski rat i revolucija te zatvaranje nove komunističke zemlje iza tzv. 'bambusove zavjese', ta je regija ostala zabranjena za strance sve do ponovnog otvaranja 80-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, nitko nije obraćao puno pažnje na krajolik, sve do 2000-ih, kada tuda prolaze nove asfaltirane ceste i lokalna vlast donosi odluku da terase prijavi pod svjetsku baštinu pod UNESCO-vom zaštitom. To se konačno dogodilo 2013. godine.
Zaljubljenici u fotografiju nakon toga su pronijeli slavu ovoga mjesta svijetom, snimajući doista nevjerojatne prizore. Iako terase tijekom ljeta svjetlucaju u smaragdnim nijansama, krajolik je najfotogeničniji od studenog do kraja travnja, kada preplavljene terase postaju prirodna ogledala koja svijetle u nijansama indiga, mandarine, te u zlatnoj i tirkiznoj boji sa svakim izlaskom i zalaskom sunca. I sela naroda Hani su savršeno okruženje za fotografiju, s malim oker kućicama prekrivenima slamnatim krovovima.
U okrugu Yuanyang živi oko 370.000 ljudi, od kojih gotovo 90 posto dolazi iz plemenskih skupina. Dođete li u vrijeme sajmova, njima se pridružuju ljudi iz okolice, pa prostor djeluje prepun ljudi, no već i kratka šetnja dovoljna je da zađete u područje gdje možete biti potpuno sami okruženi veličanstvenom prirodom.