Rano je jutro, grad još spava. Napuštamo hotel i čekamo taksi koji smo dan prije naručili. Čekamo i čekamo, hrpa taksija, a našeg niotkud. Loša sreća krenula od ranog jutra. Kako ne bi zakasnili na avion odlučujemo krenuti u potragu za novim i odmah prvi koji zaustavimo odlučuje nam uključiti taksimetar. Uključivanje taksimetra je najbolja, odnosno najjeftinija opcija u Bangkoku, ali je jako teško izvediva. I eto, zadnji dan, uspjeli smo, možda i nismo tako loše sreće. Plaćamo upola jeftinije nego smo se dan prije dogovorili, ali već smo naučili da je svako dobro za neko zlo. Od silne sreće što ćemo manje platiti, u taksiju mi je ispao mali novčanik s 800 THB (cca 20€), što sam primijetila tek na aerodromu. Tako da je vožnja na kraju ispala poprilično skupa. S dvadeset eura manje, ali zato puno lijepih uspomena napuštamo Tajland.
AirAsia nas je uspješno prebacila do susjedne Burme, shuttle bus od AirAsia besplatno do grada Mandalay i zatim taksi za jedan dolar do hotela. Sve je prošlo vrlo glatko, a zatim lagani šok. Prva šetnja ulicom i konačno prvi veći šok za naše prijatelje, već je bilo i vrijeme, predobro su se držali do sada. Iako smo ih pripremili na jednostavnu i siromašnu Burmu, prvi pogled baca im nevjericu u oči. Da, ti ljudi stvarno tako žive, i sretni su, koliko to mogu biti.
Susjedna zemlja, a toliko drugačija od Tajlanda. Ajmo ukratko o Burmi, odnosno Mianmaru. Početkom 19. stoljeća osvojili su je Britanci, a 1948. godine Burma postaje neovisna. Vlada je svrgnuta od strane vojske 1962. godine i od tada Burma postaje sve izoliranija, a nova vlast stalno donosi neke promjene. Prvo su promijenili stranu kojom se voze automobili, o tome nešto kasnije. Promijenili su i ime zemlje, tako Burma 1989. postaje Mijanmar. Izgradili su čak i novi glavni grad, te su se svi državni dužnosnici 2005. godine morali preseliti iz tadašnjeg glavnog grada Yangona u novi Naypyidaw, u kojem ne živi nitko drugi osim njihovih obitelji. Čitava država bila je skroz zatvorena i kontrolirana od strane vojske, ali u posljednje vrijeme pomalo se otvara, privlači turiste, no još uvijek je sve pod kontrolom vojske. Najduža je to vojna hunta ikad. U Burmu ste do sada mogli samo avionom, a ove godine otvorio se i jedan granični prijelaz s Tajlandom.
Hrvatima je potrebna viza za ulazak u Burmu koju možete srediti u najbližoj nam ambasadi u Beogradu. Obrasce možete skinuti s interneta, ispuniti i poslati nekom kurirskom službom u Beograd, a ista vam ih može pokupiti i vratiti kroz nekoliko dana. Vizu nije problem dobiti samo su smiješna pitanja na koja morate odgovoriti, kao npr. boja očiju, kose ili kože, cijena je 25 eura, a ostati možete 28 dana.
Ono što u Burmi odmah primijetite su muškarci u suknjama, zapravo to nisu suknje već marame koje se vežu oko struka, tzv. londžiji. Sljedeće što ćete primijetiti su njihovi ružni crvenkasto crni zubi i krv po cestama. I ne, nisu vampiri, niti je u gradu bio bal vampira već samo ovisnost. Muškarci (uglavnom), neprestano žvaču betelnut (list biljke betela). Žvakanjem betelnuta se u ustima razvija intenzivna crvena slina koja izgleda kao krv koju Burmanci neprestano pljuju i koja im uništava desni. To im dođe kao neko opojno sredstvo, slično onome kod uživanja duhana, ali malo jače.
Žene i djeca pak preferiraju tanaku. Samo što tanaka nije droga već, ajmo reći šminka. Tanaka je krema žućkaste boje koja se radi od istoimenog drva i maže po licu. Osim ljepote, služi i da koža bude mekša, štiti od sunca i akna, a nose je svi od mladih do starijih, muško i žensko.
Promet na ulicama je kao i u svim azijskim zemljama – kaotičan. Krcat preko maksimuma i pravo je iskustvo prijeći takvu ulicu. Sva sreća pa nas je prometni policajac primijetio i umjesto da zaustavi promet, uhvatio je Branka za ruku i krenuo preko ceste, a mi za njima. Ljubazno da, ali smiješno, o da itekako. Ono što je neobično u burmanskom prometu je to što voze desno stranom, pitate se zašto bi to bilo neobično, e pa svi automobili imaju volan također na desnoj strani. U čemu je kvaka? Vozili su oni po lijevoj strani i jednog dana vlada odlučila i rekla stop, ajmo od sada nadalje voziti po desnoj strani. I nije to tako veliki problem, priviknuli se, al zna biti opasno, recimo kada autobus stane i otvori vrata moraš izaći nasred ceste.
Ovdje nas ljudi čak primjećuju, ne možeš proći ulicom, a da se pola ulice ne okrene za tobom. Brzo smo se naviknuli, jer svaki pogled dolazi s ogromnim osmijehom na licu.
Šetali smo gradom, tražili bankomat ili banku da promijenimo novac. Bankomata ima vrlo malo, do nedavno ih niti nije bilo i kartice su bile bezvrijedan komad plastike. Banke su se već zatvorile, al uspjeli smo pronaći mjesto gdje su nam promijenili novac. I sada žalim što nisam fotografirala taj trenutak. Definitivno trenutak za ovjekovječiti, onako filmski. Za jednu novčanicu od sto dolara dobili smo 96 novčanica od 1000MMK, što je bila hrpetina koja nije stala u novčanik, postali smo milijunaši. Konačno imamo lovu i možemo jesti. Prvi street food restoran na koji nailazimo odmah i sjedamo. Do kraja našeg putovanja Burmom nismo jeli bolje, obilnije i jeftinije od tog dana – dvije juhe, riža, piletina, veliko pivo za samo tri dolara. I napomena, nemojte naručivati juhu, jer ćete juhu ionako dobiti gratis. A gratis ćete dobit i kikiriki dok čekate hranu, a u dućanu ćete na blagajni dobiti gratis bombon. Već smo se zaljubili u Burmu.
Dan se bliži kraju, a navodno je prekrasan zalazak sunca na U-bein mostu koji se nalazi u Amarapuri, desetak kilometara od Mandalaya. Taksist nas je prebacio do tamo i putem nam ispričao svoju životnu priču. Zaključili smo da su mu najviše pri srcu filmovi i to američki i engleski jezik kojeg pokušava naučiti, ali mu baš i ne ide. Taman kad smo stigli do U-Bein mosta naoblačilo se i ništa od zalaska sunca, ali svejedno smo prošetali tim prastarim drvenim mostom. Navodno je najduži (1,2 km) i najstariji (1850. g.) ovakve vrste na svijetu. S taksistom smo dogovorili da nas drugi dan pokupi u rano jutro kod hotela, a usput nas je naučio i neke osnovne riječi na burmanskom:
- Min ga la ba – Bok.
- Be lau le – Koliko košta?
- Ce zu tin ba deh – Hvala.
- Nei kaon la – Kako si?
- Ti, hni, thoun – Jedan, dva, tri.
Savjet dana: Nauči nekoliko riječi na lokalnom jeziku.
Dan 7. (22.7., utorak) – Iz VIP busa u horor bus (Mandalay, Amarapura)
Buđenje u rano jutro, doručak, a taksist nas već čeka, krećemo. Vraćamo se natrag u Amarapuru, ovaj put nam je cilj Mahagandayon samostan i jutarnja procesija. Samostan je najveći takve vrste u Burmi. To je cijelo malo mjestašce, prostorije za spavanje, za molitvu, za ručak, tuš kabine na otvorenom, škola, knjižnica, a ima čak i muzej. U samostanu se nalazi preko tisuću muškaraca, od čega jako puno djece. Svi oni imaju pravo biti u samostanu do svoje punoljetnosti, a nakon toga se moraju odlučiti hoće li se zarediti ili napustiti samostan.
Svaki dan u samostanu se odvija procesija podjele hrane. Svi svećenici i oni koji će to tek postati stanu u dvije dugačke kolone, jedan iza drugog, bosi, sa zdjelom u ruci. Svatko dobije komad sapuna, komad voća i rižu u zdjelu, zatim sjedaju za stol i u tišini ručaju. To im je drugi obrok taj dan, a ujedno i posljednji, a tek je 10 sati u jutro. Kada završe s obrokom, prije nego se vrate u svoje sobe ono što nisu pojeli podijele siromašnom narodu koji ih već čeka ispred ulaza. Kad sve zajedno pogledamo, jedna je to zanimljiva situacija. Svećenici dobivaju hranu od ljudi izvan samostana, a oni pak ono što ne pojedu daju opet onima izvan samostana, ovaj put siromašnijima. Na ovaj način stvara se jedan krug gdje se svi brinu o svima. Ono što nije lijepo vidjeti tijekom procesije je hrpa turista koji sve to pokušavaju ovjekovječiti i uopće ne razmišljaju o tim ljudima pa im smetaju dok čekaju svoj red.
Vratili smo se u Mandalay i krenuli planinariti. Cilj nam je vrh istoimenog brda, Mandalay Hill (grad je dobio ime po brdu) prepun mnogobrojnih budističkih svetišta. Kupili smo vode, izuli cipele i krenuli stepenicama prema vrhu. Stepenica, za stepenicom i tako do vrha. I svaki put kad mislite da ste na vrhu, negdje iza svetišta ugledate još stepenica. I još. I stvarno ne znamo koliko ih je, al ima ih puno. Sva sreća, cijelim putem postavljene su klupice pa možete odmoriti, a lokalci uz stepenice prodaju svašta pa dok promatrate njihove ručne radove, pričate s njima, vrijeme do vrha vam ide brže. Na kraju konačno stignete do vrha, gdje se nalazi Sutaungpyei Pagoda i pogled na grad. Ostatak dana proveli smo zujanjem po gradu.
Danas napuštamo Mandalay i noćnim busom krećemo za Bagan. Često se odlučujemo za noćne vožnje jer tako štedimo na smještaju. Rezervirali smo kartu u hotelu i to VIP kartu (8500MYR = cca 50 kn) i s taksijem se prebacili do autobusne stanice, e sada... Smjestili su nas u čekaonicu i sad mi čekamo taj VIP bus. Stiže neki, izgleda dobro, nadamo se da je naš. Al ništa, odlazi. Sreli smo mladu Amerikanku, "bekpekericu", putuje sama već duže vrijeme po Aziji i još ne razmišlja o povratku doma. Na svakom putovanju sretnemo nekog ludog "bekpekera" koji nam samo pojačava našu žeđ za putovanjima. Stiže drugi bus i opet dobro izgleda, jel to naš? Nop, Amerikanka se ukrcava, a ona ide prema jugu, ništa čekamo i dalje. Evo još jedan, i ovaj dobro izgleda, uvjereni smo da je naš. Čekamo da nas pozovu, čeka i bus, nitko ništa. Ok, idemo pitati, kaže žena kako se možemo ukrcati u bus i vodi nas prema ovome kojeg smo cijelo vrijeme gledali, wihiiiii. Ali žena produžila dalje, oko tog busa, a mi za njom i evo ga – iza ovog ogromnog sakrio se naš mini “VIP” bus. Provjerimo jel to sigurno naš, svi nas uvjeravaju da je, više se ne veselimo.
Smjestili smo se, bit će ok, tješimo se. Ali onda počinje horor. Prvo su napunili bus da se nismo mogli pomaknuti, al ajde naviknuli smo se već na takve gužve. Krećemo, noćna vožnja, probat ćemo zaspati, put je dugačak. I čim smo zaspali, čim smo izašli iz grada upoznali smo se s onim o čemu smo slušali još doma – loše ceste, jako loše ceste.
Bus se trese, bus juri dvjesto na sat, cesta polako nestaje, prelazimo na neki prašnjavi put. Na momente se budim i gledam kroz prozor, čovječe kamo mi to idemo. Nema ceste, svuda oko nas samo šuma, mrak. I onda odjednom svjetlost ispred nas, juri on, jurimo i mi, jedan prema drugome. Pojavio se niotkud, točno ispred nas i izbacio nas s puta, al nitko ništa, svima osim nama je to normalno. Živi smo pa možemo nastaviti, tako nekako. Mislim da smo se kasnije čak jedan dio vozili i po pruzi, al dobro preživjeli smo, osim što su nam se svi unutarnji organi pomaknuli za 180 stupnjeva. Ako se želite nekome osvetiti samo ga pošaljite u Burmu na noćnu vožnju busom.
Savjet dana: Nemoj biti tipični turist, poštuj lokalce i njihov način života.
Dan 8. (23.7., srijeda) – Preskakanje prepreka, ograda… (Bagan)
Dva su sata ujutro, vozač nas budi i izbacuje usred ničega, kaže čovjek da smo stigli u Bagan, hm. U Burmi su autobusne stanice uglavnom izvan grada, pa možda i jesmo u Baganu, ali isto tako mogli su nas izbaciti bilo gdje i reći da smo u Baganu. Mi smo jedini stranci i automatski su nas opkolili taksisti, njih dvadesetak i trebamo jedan auto. Još se nismo niti razbudili, niti smo sigurni da smo u Baganu. Kreće cjenkanje, loše nam ide, shvaćaju da smo izbezumljeni i da nam treba prijevoz i da mogu izvući dobru cijenu. Konačno se dogovaramo za neku pristojnu cijenu, barem mislimo da je pristojna jer nemamo pojma koju udaljenost moramo prolaziti. Dogovor je pao s jednim likom, a drugi će nas za tu cijenu prebaciti do hotela, treći će nam se samo prikrpati u taksi. Taksi mafija.
Još u Mandalayu našli smo neki novoizgrađeni Guest House za odličnu cijenu i rezervirali preko neta. Cijene smještaja u Burmi su prilično visoke, puno skuplje nego u sličnim azijskim zemljama, ali kako smo stigli izvan sezone i nije tako strašno kako smo se pripremili.
Stigli smo do prvih kuća, hotela, evo nas, stvarno smo u Baganu, valjda, još uvijek nismo sigurni, ali u nekom naselju jesmo, to je dobro. E sada, mukama još nije kraj. Kako je Guest House novoizgrađeni, taksist ne zna gdje se nalazi, a mi sve podatke imamo na mobitelu i laptopu, kojima su se, u inat, ispraznile baterije. Svi spavaju, nigdje nikoga da pitaš. Skrećemo u neki fancy hotel, nadamo se da je naš, al došli smo samo po informacije. Taksist diže osoblje hotela na noge, svi nešto pričaju, ne razumijemo ih. Pokušavamo im objasniti da trebamo struju da napunimo naše elektroničke igračke pa ćemo imati i adresu i broj telefona, al nas ne doživljavaju, i dalje nešto pričaju i tada krećemo. Ajde dobro neka im bude, valjda znaju što rade. Vozimo se i evo nas. Konačno. Guest House izgleda lijepo, ali ova noć nema želju da završi.
Nove muke su na rasporedu. Ne možemo ući, prvo ograda, koju smo odlučili preskočiti, jer nemamo više snage za pristojnost. Jedna prepreka manje, idemo dalje. Zatim ulazna vrata, bez zvona. Kucamo. Nitko ne otvara. Kucamo i dalje, ništa. Hm, kako ćemo ovu prepreku prijeći. Počinjemo lupati, ništa. Prebacujemo se na vikanje. I dalje ništa. Vjerojatno smo sve susjede probudili, al gazdu Guest Housea nismo. Odlazimo iza, pronalazimo još jedna vrata, kucamo tamo i opet ništa, probali smo po prozorima, ništa. I tako neko vrijeme, svi smo već poprilično nervozni, umorni, što ćemo sada. Kucamo, lupamo, vičemo, sad nam je svejedno koga ćemo probuditi samo da nas netko negdje smjesti. I konačno, netko nas je čuo. Stiže gazda i pola Guest Housea. Kad kažem pola, mislim njih troje koji tamo rade, jer mislimo da smo jedini gosti. Smjestili smo se u sobe i bez razmišljanja legli u krevet i zaspali.
Ok, na kraju je sve dobro završilo, vrijeme je da krenemo u istraživanje. Bagan se nalazi na obalama rijeke Ayeyarwady, a nekada je bio sjedište Kraljevstva Pagan zbog čijih ostatak je danas najpopularnije mjesto u Burmi. Cijelo arheološko područje prostire se od Nyaung U pa preko Old Bagana sve do New Bagana, površine oko 100 km2. Kažu da je Bagan najveće nalazište budističkih hramova, pagoda, stupa i ostalih ruševina s brojkom preko 4000 građevina, a polovina ih stoji još danas u jednom komadu.
Često ga uspoređuju sa Angkorom u Kambodži, a najbolja je ona usporedba s hranom. Angkor možete zamisliti kao ručak s nizom velikih obroka gdje jedva čekate da dođete do sljedećeg, ali kojeg još nema na vidiku, dok je Bagan niz malih obroka i dok jedete prvi već vidite sljedeći niz. Takvi su i hramovi, u Angkoru veliki, veličanstveni, prepuni zanimljivih detalja unutar njih, ali na većim udaljenostima jedan od drugog, treba vam vremena do sljedećeg. U Baganu su ti hramovi manji veličinom i spektakularnošću, al ih zato ima puno više i skoro su jedan do drugog, pa sve zajedno daje veličanstven dojam.
Krenuli smo pješke i u prvoj sljedećoj ulici rentali električne bicikle (4$ cijeli dan) i krenuli. Imamo kartu, ali prepuštamo se gradu i povijesti. Vozili smo od hrama do pagode, u neke smo i ušli, u drugima smo tražili skrivene stepenice do vrha. Družili se s lokalcima, pokazali im kako se igra nogomet i završili dan na Myanmar pivi.
Savjet dana: Samo bez nervoze, ipak ste na odmoru.
Dan 9. (24.7., četvrtak) – Bila mama Kukunka, bio tata Taranta (Bagan)
Dan počinjemo u istoj ulici kao i jučer, rentanjem električnih bicikla. Cjenkamo se i uspijevamo sniziti jučerašnju cijenu, plaćamo tri dolara za cijeli dan, ali s obećanjem da se i sutra vraćamo po bicikle. Samo smo zaboravili napomenuti da sutra napuštamo Bagan. Ups.
Vrijeme nije baš na našoj strani, počela je kiša prije nego smo krenuli. Uz bicikle smo dobili i kabanice, i dok se mi spremamo, pumpamo gume, navlačimo kabanice, kiša je prestala. Volimo ove azijske kišne sezone s pljuskovima od par minuta.
Danas krećemo s istim ciljem, ali na drugu stranu i brzo skrećemo s glavne ceste. Vozimo se kroz neku divljinu, nigdje ničeg i odjednom, selo. Da smo ga tražili nikad ga ne bi našli, volimo ovakve iznenadne situacije. Ali ne volimo one neugodne iznenadne situacije – pukla guma. Brankov bicikl očito nije dobro podnio sve one rupetine na, ajmo ga tako nazvati, putu, i pukla guma. Kad smo rentali bicikle rekli su nam ako se bilo što dogodi neka samo nazovemo broj koji su nam dali. Tada nismo razmišljali da naši mobiteli ne love ama baš nikakav signal u ovoj zemlji.
Ajmo pitati u selo, zaustavljamo prvog čovjeka, probamo engleskim, probamo mahanjem ruku, dodajemo noge, ali sporazumjeti se nismo uspjeli. Idemo dalje, neki klinci idu u školu i ne razumiju nas što želimo. Treća sreća, neki mladi dečki, kažu da razumiju engleski. Pričam ja njemu, on šuti i gleda. Jeli razumio ili ne? Pitam opet razumije li engleski, kaže da da, ajmo još jednom. Opet ja pričam, on šuti i gleda, ali ovaj put uzima mobitel i nešto priča. Ovaj put šutim ja, gledam, i čekam. Završava razgovor na mobitelu i kaže neka čekam. Koga ili što? Opet on meni, neka čekam, doći će. Ok, to je valjda to, valjda je sve dobro dogovorio. Čekamo, nekoga.
Guma je pukla taman ispred škole što nam je ubilo vrijeme u čekanju. Školarci čim su nas vidjeli dojurili su do nas, u početku malo sramežljivi, ali ubrzo su se opustili. I onda je krenulo. Bila mama Kukunka, Bratec Martin, raznorazne pjesme i igre koje smo ih učili, a oni nama uzvratili i učili neke svoje. Zadržali smo se preko pola sata i nitko tu djecu nije zvao da uđu u učionice, da krenu nešto učiti, pitam se imaju li oni uopće nastavu. Bila je došla i učiteljica i htjeli smo izvući neke informacije, ali ona se samo smješkala zajedno s djecom, nitko ne zna niti riječ engleskog, a mahanje rukama i nogama samo izmamljuje osmijehe i ništa više od toga.
Stigla nam je pomoć. Stigla ekipa na biciklu s pumpom, zakrpama za gume i bacila se na posao. Naravno da niti oni ne znaju riječ engleskog i da nas nisu shvatili kad smo rekli da je guma pukla na dva mjesta, a oni zakrpali samo jednu, napumpali gumu i ostavili nas. Ok, nastavljamo dalje. Vozili smo još nekih sat vremena i opet bum, pukla guma drugi put.
Opet smo usred ničega, samo neki zapušteni restoran, ajmo probati nekog pronaći. Iza restorana u nekoj prostoriji spavalo je nekoliko ljudi, uspjeli smo ih probuditi i objasniti u kakvom smo problemu. Mlada djevojka nas je očito shvatila, nasmijala, uzela mobitel i pozvala nam pomoć. Kroz nekih pola sata stiže ista ekipa s istim oruđem i kreću u isti posao. Zakrpali su rupu o kojoj smo im pričali prije, valjda će sada biti sve ok. Nastavljamo dalje.
Ujutro smo krenuli po kiši, a sada sunce prži toliko da ne možemo izdržati, peče nas za ruke i noge. Vraćamo se u Guest House obući duge hlače i duge rukave, bolje da nam je vruće nego da budemo "reš pečeni". Vrijeme je za hranu. U bilo kojem restoranu da stanete sigurno ćete se najesti jako dobro i jeftino.
U Baganu je vrlo popularan zalazak sunca sa Shwesandaw pagode na kojem je naravno i najveća gužva i na koju nismo planirali ići. Kako se u Baganu spušta sumrak tako se iz svih mogućih gradskih rupa izvlače navlakuše. Čim vide neku bljedunjavu ekipu odmah dojure i nude najbolji zalazak sunca gdje nema gužve, gdje nema nikoga, i ne možeš to sam naći, on ti to mora pokazati, a prije zalaska će ti ponuditi svoje slike ili neke druge suvenire. Sve po redu smo ih odbili jer nam nije bilo do zalaska sunca, a još manje do šopinga, htjeli smo proći još neka mjesta prije nego se smrači. I onda je na skuteru do nas dojurio mlad dečko s perfektnim engleskim. Koja je sad kvaka tu. Počne on s pričom o zalasku, nema gužve, savršeno, ovo, ono. Ne želimo zalazak, ajde dobro kaže on, ajmo onda malo pričati. Dečko studira engleski pa vježba s turistima, ok to nam je bilo simpatično, ali nam nije bilo simpatično što se na kraju opet sve okrenulo na prodaju. Da, i on prodaje slike, skuplja novac da ode u Australiju, kaže. Eh dečko, i mi bi u Australiju.
I dok smo se mi zapričali mrak samo što nije stigao, što ćemo sad – kud veliki Mujo, tud i mali Putoholičari, idemo da vidimo taj zalazak sunca sa Shwesandaw pagode. A kad tamo hrpa ljudi, baš me zanima kako to izgleda kad je sezona, kamo se onda svi naguraju. Zalazak sunca "nikud nikam", ali ajde družili smo se, popričali, odmorili i oprostili od Bagana. Usput smo čak i šopingirali, kao pravi turisti, i vrijeme je preletjelo, a mrak se opasno spustio. Ajmo vratiti bicikle. Baterije su nam pri kraju, hoćemo li izdržati? Svjetla ne palimo da ne potrošimo bateriju i onda opet peh. Isti bicikl, onaj s dva puta krpanom gumom, zainatio nam se još jednom – ode baterija, a još niti blizu našem Guest Housu. Šlepanjem, bez svjetla, stigli smo živi. Vratili bicikle i otišli na zadnju bagansku pivu.
Savjet dana: Ne moraš poznavati sve jezike svijeta, nauči samo jedan – jezik tijela i nasmiješi se.
Napuštamo Bagan i krećemo prema Inle Lakeu, a onda prema jugu do bivšeg glavnog grada Yangona, ali o tome uskoro u sljedećem nastavku.