Dan 10. (25.7., petak) – 10$ ili 10€, bitno da su devize (Bagan, Inle Lake)
Ekipa nastavlja azijsku avanturu i to ranojutarnjim čekanjem busa za Inle Lake. Dogovor je bio da će nas pokupiti ispred guesthousea u neko određeno vrijeme. Ali to je bio samo dogovor jer vrijeme u Burmi je relativno. Čekamo i čekamo, ali busa niotkud. Javlja nam gazdarica da bus kasni, da nas nisu zaboravili.
Spremni za odlazak - Bagan--->Inle LakeI evo ga! Ili ne. Bus? Hm, to nije bus. Možda to ipak nije naš prijevoz. Neki od nas su bili zabrinuti, a neki su brigu prekrivali najglasnijim smijehom ikad. Kombi natrpan s ljudima kao "pajcekima" i sad bi se još nas četvero trebali ugurati unutra. Ali kamo? I još da se tak vozimo do Inle Lake, osam sati. Uh, uh! Ali hej, pa to je Burma. A u Burmi je sve moguće. Utrpali su nas. Ne znam ni sama kako, ali jesu, stvarno jesu. Krećemo. Sva sreća pa se vozimo samo do autobusne stanice gdje se prebacujemo u pravi bus. Olakšanje! Velikooo olakšanje. Nakon osam sati vožnje stigli smo u Nyaungshwe, grad tik do jezera Inle.
Prije ulaska u Inle područje potrebno je platiti ulaznicu, pazi sad, od 10 dolara ili 10 eura. Očito im tečaj nije zanimljiva stvar, bitno da su devize. Što se tiče ove ulaznice, čitali smo kasnije da su neki uspjeli proći bez plaćanja, međutim nama nije uspjelo. Lokalni bus kojim smo stigli u grad zaustavio se prije ulaska u grad i na bus ulazi momak, u nekoj službenoj odori i sve bijelce traži da plate ulaznicu. Možeš se probati pobuniti i izaći iz busa, ali moram priznati da se za ovu stavku nismo dovoljno pripremili. Nismo bili sigurni hoće li nam ta ulaznica poslije trebati pa se nismo niti upuštali u rasprave već smo izvadili 10$. Na kraju će se ispostaviti da bi bilo bolje da smo raspravljali i ne platili.
Stižemo u grad! Izbacili su nas negdje, nemamo smještaj, ne znamo gdje smo.Uzimamo tuk tuk i vozimo se do jednog od guesthousea, pitamo za cijenu, pregledavamo sobu, saznajemo da se nalazimo u samom centru, soba je ok, cijena ok, uzimamo. Odmah dogovaramo i vožnju jezerom za drugi dan, 16$ po čamcu, što ispada 4$ po osobi za cjelodnevnu vožnju, prihvatljivo.
Kasno je navečer, vrijeme je za klopu, a usput smo i prošetali gradom – barem da vidimo gdje smo.
Savjet dana: Bez panike, na kraju uvijek bude sve dobro!
Dan 11 (26.7., subota) – Londžiji, slatke cigare i žene žirafe (Inle Lake)
Ukrcavamo se u čamac i krećemo. Vrijeme je čudno, oblaci se nadvijaju nad nama. Samo da ne padne kiša. Odmah na početku jezera susrećemo ribare, zaštitni znak jezera zbog načina pecanja. Veslaju nogama kako bi rukama izvlačili velike mreže pune ribe. Danas je ovaj način pecanja više atrakcija za turiste.
Nastavljamo vožnju uz plutajuće vrtove. Vrlo interesantna stvar. Dugački štapovi ubodeni su u dno jezera, a za njih se vežu biljke i eto ti vrta na vodi. Hmm, baš me zanima kakva je situacija kad je neko nevrijeme, možda ostaneš bez vrta, a možda ti dopluta susjedov.
Nedaleko od vrtova stižemo i u prvo selo na jezeru. S plutajućim selima smo se već susretali na prošlim putovanjima, ali i dalje fasciniraju. Dok mi plovimo njihovim vodenim ulicama, oni vode lagodan život. Djeca igraju nogomet, skaču u vodu, dok im roditelji peru veš ili pak sebe u jezeru. Život na jezeru je siromašan, ali sretan život.
Stajemo u jednoj od takvih kućica na jezeru gdje se obitelj bavi obradom lotusa. Iz stabljike lotusa izvlače se tanke niti koje se sljepljuju zajedno i tako stvaraju deblju nit, odnosno konac. Konac se boja prirodnim bojama i onda obrađuje na tkalačkom stanu u prekrasne šalove ili pak u tradicionalne londžije – suknje koje nose više Burmanci nego Burmanke.
Usput se zaustavljamo kod radionice burmanskih cigara. Posjećujemo još jednu kuću s obiteljskim poslom, ovaj put izradom cigara i to tzv. cheroots. Mlade djevojke pokazale su nam cijeli process dobivanja tih slatkih cigara. Rade mješavinu od sljedećih sastojaka: med, tamarind, smeđi šećer, banana, alkohol (rižino vino), sol, anis. A duhan? Duhan se stavlja u jedne, u druge ne. Ono što je svima zajedničko je list duhana u koji se smotaju svi sastojci. Cure to rade kao na automatskoj traci, dnevno smotaju 500 cigara. Najstarija gospođa, očito zadužena za prodaju, ponudila nam je da degustiramo cigare. Iako nismo pušači odlučili smo probati i ugodno se iznenadili. Ovo nije nimalo slično Marlboru, Ronhilu ili nekim drugim cigaretama ili cigarama. Imaju slatkast okus, jer ipak u njima ima više meda i banane nego duhana. Kupili smo par komada, al nemojte pretjerivati jer u gradu ih možete dobiti za puno manje love.
Sljedeća postaja nam je Phaungdawoo Pagoda koja nam poslije cigara nije toliko zanimljiva, a i vidjeli smo ih već na desetke, a sve su one slične. Ova je posebna jer sadrži pet pozlaćenih budinih sličica koje su prekrivene listićima zlata i kojima se žene ne smiju približiti. Eto, zato nam nije simpatična.
Još jedan posjet obiteljskom biznisu, izrada nakita od srebra. Opet ista stvar, sve se izrađuje od samog početka, do najsitnije obrade. A na kraju naravno slijedi prodaja. Ovdje nismo ništa kupili, iako puno jeftinije nego kod nas, nemamo mi love za srebro.
Sljedeća postaja je bila ona najzanimljivija na cijelom jezeru, posjetili smo Paduan žene odnosno long neck women. Sigurno ste čuli za njih, to su vam one žene koje nose hrpu prstenova oko vrata, ili kako ih još zovu žene žirafe. Veli gospođa da im je spiralni ring oko vrata samo modni dodatak i ako ne žele ne moraju ga nositi. Skidaju ga jedino kada žele staviti veći, a za spavanje imaju neku tehniku gdje zadnje ringove malo otpuste. Međutim, ono što neslužbeno doznajemo je da prstenove zapravo moraju nositi, članovi obitelji ih tjeraju na to, kako bi ih turisti mogli fotkati, a oni zaraditi koji dolar. Prstenovi se osim oko vrata nose i na rukama i nogama. E sad, priču da se im vrat izdužio ne možemo potvrditi, neki kažu da se im zapravo ramena spuste pa vrat djeluje duži.
Posljednja obiteljska radionica je izrada kišobrana, što je bilo zanimljivo, ali smo se nekako najbrže okrenuli, jer nakon što vidite samo izradu, na kraju vas čeka prodaja, a sad nam već pomalo dosta tih prodaja.
I za kraj posjet budističkom samostanu pomalo smiješnog imena Jumping Cats. Samostan kao samostan, prema imenu zaključujete da ima puno koga ili čega – mačaka. A tu je i mala tržnica, čak i na svetom mjestu – bilo kuda, prodaja svuda. Ali nama je ipak najzanimljiviji bio Burmanac u dresu Hrvatske. Baš ti bude lijepo oko srčeka kada vidiš crveno bijele kockice na drugom kraju svijeta, a Burmanac nas je samo čudno gledao, kao što sad vi hoćete, pa to je obična majica.
Krenuli smo čamcem natrag prema gradu. Vozimo opet kroz plutajuće vrtove, a sunce nas prati u stopu. Krenuli smo sa strašnom naoblakom, a vraćamo se prepečeni. To je ta kišna sezona, čas si mokar od kiše, a čas od znoja i izgoren od sunca.
Odlično proveden dan. Vožnja jezerom Inle je nešto što svakome preporučujemo, samo nanesite debeli sloj zaštite od sunca.Dan završavamo u palačinkarnici. Još u Tajlandu smo se navukli na palačinke s čokoladom i bananom, pa nastavljamo s njima i dalje.
Savjet dana: Pripremite devize, jer bilo kuda, prodaja svuda.
Dan 12 (27.7., nedjelja) – Iz čamca na bicikle (Inle Lake)
Vrijeme je za malo rekreacije, i to na dva kotača. Kad ste ovo područje vidjeli iz čamca, drugi najbolji način je bicikl.
Nina nam je bolesna pa je ostavljamo da još malo odspava i odmori, a nas troje krećemo u biciklističku avanturu. Prvo nam je u planu Red Mountain Estate, jedan od dva vinograda u čitavoj Burmi. Da, Burmanci imaju grožđe i znaju od njega napraviti vino. Fascinirani idejom vinograda u Burmi, ali razočarani vinom nastavljamo dalje.
A kuda sada? Nemamo daljnje planove, jednostavno se prepuštamo cesti i puteljcima. I tako smo se vozili okolnim selima, poljima, jednostavno promatrali život Burmanaca. Malo se i umiješali u njihov monotoni život, na kraju ispalo interesantno i njima i nama.
I ne, nismo zaboravili na našu bolesnu Ninu, vraćamo se da vidimo je li živa. I ne samo da je živa nego joj je bolje. Moramo je nahraniti i vratiti joj snagu. Netko nam je putem preporučio Min Min’ restoran, pa ajmo ga vidjet. Kada kažem restoran, sigurno vam na pamet padaju "fensi šmensi" restorani u Hrvatskoj, ali ne, ovo ne bi kod nas prošlo pod pojmom restoran. Ovo je kontejner s krovom u kojem je postavljeno nekoliko stolova i gdje jedna gospođa kuha kao što vam mama ili žena kuhaju doma. I to je ono pravo, bez glamura – domaće, fino i jeftino.
Nastavljamo vožnju biciklima, ovaj put s Ninom. I čim smo se dovoljno udaljili od grada, op, pao lanac na biciklu. Sva sreća pa smo odrasli na biciklima pa nije problem vratiti lanac i nastaviti put. Jedino što smo za vrijeme popravka bili atrakcija obližnjeg sela. Ali kao što sam rekla, mi njima malo razbili monotoni život, a oni nama pozirali kao pravi fotomodeli.
Savjet dana: Restorani – što lošije izgledaju, to im je hrana vjerojatno ukusnija.
Dan 13 (28.7., ponedjeljak) – Bal vampira s osmijehom na licu (Inle Lake, Yangon)
Napuštamo Inle Lake i krećemo prema bivšem glavnom gradu Burme, Yangonu ili Rangoonu. Prvo smo riješili prijevoz, jer između gradova je 660 km. Opet smo kupili kartu za VIP bus (JJ Express bus) (21000 MMK= 18€, 12 sati vožnje), vidjet ćemo kakve smo sreće ovaj put. Bus nam ide tek popodne, pa smo odlučili još malo prozujati gradom.
U svakom azijskom gradu centar događanja je tržnica, pa tako i ovdje. Obožavamo azijske tržnice. Ovdje smo se konačno susreli sa betelnutom. Do sada smo samo vidjeli njegovo djelovanje. Naime, betelnut je Burmancima kao cigarete i kava u Hrvata. Razlika je u tome što je štetniji i od kave i cigareta zajedno. Betelnut se žvače i pljuje, jer je kancerogen, međutim i samo žvakanje je štetno, jer djeluje na zube i desni. Pa ćete ulicama često vidjeti crvene pljuvačke i Burmance s jako lošim zubima. Najgora, ajmo to tako reći stvar je što se Burmanci uvijek smiju pa ne možete ne vidjeti te loše zube. Pravi bal vampira.
Posljednje trenutke u Nyaungshwe smo proveli u pravom lokalnom "restaču". Ne znam ima li uopće neko ime i može li se uopće voditi kao "restač". To je zapravo kuća jedne obitelji, ma ne možemo je niti nazvati kućom. To je zapravo kontejner, gdje se nalazi mala improvizirana kuhinja, iza su kreveti gdje cijela obitelj spava, a ispred kontejnera je kao mali dnevni boravak, a ujedno i restoran za goste. Postavljene su male stolice i mali klinac će vas poslužiti dok vam njegova mama sprema ručak.
Takva mjesta nisu privlačna na prvi pogled, ali su pravo zlato. Jest ćete pravu lokalnu hranu, nećete puno platiti, a ako ostavite koji dolar više razveselit ćete obitelj. Još ako ih i fotkate, dobit ćete gratis osmijeh. Ma osmijeh ćete dobiti bez obzira na sve.
Krećemo prema busu, i ovaj put stvarno dobivamo pravi VIP bus. Ali stvarno, ovo se može nazvati VIP. Ovakve buseve još nismo nigdje sretali, a niti najmanje nismo očekivali da ćemo ih baš u Burmi naći. Ovo nije bus, ovo je avion. Jako smo ugodno iznenađeni. Široka, udobna sjedala, sa spuštanjem naslona bez da smetaš susjedu iza. Video ekrani sa filmovima, slušalice, dekica, voda, sve nas je to čekalo kad smo ušli u bus. Vožnja je noćna i negdje na pola puta stajemo na večeri, koja nam je također uračunata u cijenu karte.
Ali! Evo ga, opet taj ali. Ceste u Burmi su katastrofalne i usprkos fenomenalnom busu cestu smo osjetili na svakom metru. Drndanje, poskakivanje i tako cijelim putem, e tu ti ne pomaže VIP bus, a niti Dramina.
Savjte dana: Za iskren osmijeh nisu potrebni lijepi zubi.
DAN 14 (29.7., utorak) – Dolar za slobodu (Yangon)
Buđenjeeee!! Nešto slično tome vikao je lik. Bus je stajao negdje uz cestu, već je bio dan. Kaj? Gdje smo? Navodno smo u Yangonu, hmm, pa valjda jesmo. Izlazimo iz busa, a taksisti već vrebaju svoje lovine. Sve ih lijepo odbijamo jer niti znamo gdje smo, niti kamo ćemo ići.
Skulirali smo se, dogovorili, e sad ajmo taksisti gdje ste sada. Naravno, sad su se razbježali i sad nam se automatski povisuje cijena jer nemamo više toliki izbor. Ali ne damo se mi. Već će nas netko voziti za manje love. Kasnije smo shvatili da je to prvi znak da se u ovom gradu na turiste gleda samo kao na velike znakove dolara. Čak je i osmijeh na licima Burmanaca smanjen s obzirom na ostale dijelove zemlje.
Smještamo se u neki guesthouse, puštaju nas ranije u sobu da malo odmorimo. Ovo je do sada najgori smještaj, čak smo imali i prijatelje na četiri noge koji su besplatno boravili u našoj sobi. Ali nema veze, ionako je samo jedna noć u pitanju.
Kako imamo samo jedan dan za ovaj grad odlučili smo odmah krenuti u razgledavanje. Park Mahabandoola Garden u čijem središtu se nalazi spomenik neovisnosti Burme, pa tržnica… vrućina je nemoguća.
U Burmi možeš kupiti svašta pa i slobodu. Ovaj dečko prodaje slobodu ptica - platiš mu cca jedan dolar i dobiješ jednu ptičicu koju onda možeš pustiti na slobodu. Navodno da su ptice istrenirane pa se na kraju dana vrate vlasniku pa ce drugi dan njihovu slobodu platiti netko drugi. Lucky birds - Burmanci, odnosno budisti vjeruju da to donosi sreću!
I onda srećemo njega. Mlad Burmanac, prodaje ptičice, zapravo njihovu slobodu. U prenatrpanom kavezu nalazi se hrpa malih ptičica i sad ti možeš za cca dolar kupiti slobodu jedne ptičice, ali… Ti predaš novce, uzmeš ptičicu i pustiš je. I sav si sretan kad vidiš kako je poletjela i misliš vidi je kako je sretna i slobodna, konačno je dočekala taj dan. A ona taj dan dočeka svaki dan, jer će se do navečer vratiti Burmancu koji će sutra opet prodati njezinu slobodu nekome drugome i tako svaki dan. Ptice su istrenirane da se vrate, a turisti samo naivci. Tzv. lucky birds, Burmanci, odnosno budisti vjeruju da donose sreću. Biti sretan ili naivan, hmm, odlučite sami..
Vraćamo se prema guesthouseu, prevruće nam je. Dvije ulice smo do cilja, ali onda ostajemo zarobljeni, pljusak. I to pravi pljusak. Sjeli smo ispod krova nekog hotela, pričekat ćemo. Nakon nekoliko minuta smirilo se, ajmo potrčat, netko je predložio. I pogriješio. Dotrčali smo do semafora, na pola puta smo, i onda paf, još veći pljusak. Vratit se ili produžit? Svejedno nam je, ionako smo mokri do kože.
Popodne smo odlučili vidjeti najpoznatiju pagodu u Burmi, Shwedagon pagoda. Gdje smo se više šokirali nego oduševili. Ali prije toga su nas šokirali u parku do pagode. Običan park, zelenilo, na sredini fontana koja ne radi i to je to. Ajmo si skratit put pa proći preko parka, ali rekli su čuvari ne može. Pet dolara! Molim? Pet dolara da skratim put, e ne može. A mi se čudili zašto ima hrpa ljudi oko parka, a u njemu nikoga.
Ulaznica u pagodu se također naplaćuje i to skupih 8$, iako na ulaznici piše 5$. Ne damo toliko love, dečki će nas pričekati, idemo samo Nina i ja. Na samom ulazu i unutar svetišta hrpa bankomata, sve se gleda kroz novac. Samo unutar svetišta vidjet ćete barem pet bankomata, a prije tri godine ih je bilo pet u cijeloj zemlji. Ovaj grad je totalno drugačiji od ostalog djela zemlje. Kad smo se vratile, odlučile smo ih malo prevariti, kad smo već platile tako puno, s istim ulaznicama poslale smo dečke unutra da vide i oni i uspjelo je.
Pagoda je visoka oko 100 metara, a prekrivena je zlatnim pločama. Na samom vrhu nalazi se preko 5 000 dijamanata i 2 000 rubina, a iznad svega toga nalazi se još neki opasan dijamant.
Razočarani koliko je ovaj grad postao iskvaren zbog novaca, znamo da su tome doprinijeli turisti, vraćamo se prema rijeci Yangon (da, baš su originalni). Hodamo mračnim ulicama dok nam štakori i žohari presijecaju put, prava romantika.
Stižemo do kineske četvrti. Hrpa čudnih ljudi, sve mračno, da smo u filmu sad bi se sigurno odigrao neki opasan hororški scenarij. Ali moram priznati da se osjećam ugodno i da bi me šetnja ovakvim ulicama u npr. Zagrebu više prepala.
I prije nego se oprostimo od Yangona evo par zanimljivih informacija o glavnom i bivšem glavnom gradu Burme. Yangon je nekada bio glavni grad Burme, do 2005. godine kada je tu ulogu preuzeo novo izgrađeni grad Naypydiaw. I dan danas u Yangon je središte života Burme, odnosno Mianmara, dok su se u Naypydiaw doselili samo državni dužnosnici sa svojim obiteljima i to pod prisilom.
Savjet dana: Žohar se boji tebe više nego ti njega.
Dan 15 (30.7., srijeda) – Vrijeme je za odmor, na ukletom otoku (Langkawi)
Rano jutro napuštamo Yangon i lovimo let za Kuala Lumpur, gdje nas čeka Air Asia koja nas prebacuje na otok Langkawi.
Ajmo malo wiki informacija: Langkawi je arhipelag od 104 otoka u Andamanskom moru, tridesetak kilometara od Malezije u neposrednoj blizini granice s Tajlandom. Zanimljivo je da je Langkawi tradicionalno smatran ukletim otokom, a sad je pravi turistički resort. Osim što je resort, cijeli otok je "Duty Free" zona pa možete obaviti i jeftin shopping.
Čim smo sletjeli, neki osmijeh nam se pojavio na licu, ne znamo odakle se pojavio, ali spremni smo za malo odmora.
Iskoristili smo zalazak sunca i napravili nekoliko ludih fotki. Taksi nas prebacuje do našeg smještaja, našeg prekrasnog smještaja, moramo i mi malo uživati. Sobe su otvorenog tipa, znači svaka od njih izlazi na vlastitu terasu, a još bolja je bila spoznaja da nam je do plaže nekoliko metara, što smo odmah i iskoristili.
Stižemo na plažu taman na jedan od ljepših zalazaka sunca koje smo vidjeli. Ludo fotkanje, kupanje i čovjek ogladni. Prvi dan na otoku završavamo večerom i jako smo zadovoljni. Ma, prezadovoljni smo.
Savjet dana: Ponekad se morate malo odmoriti.
Dan 16 (31.7., četvrtak) – Bilo kuda majmuni svuda (Langkawi)
Mi ne bi bili mi, da se samo izležavamo na plaži. Odmah u jutro rentamo skutere i to na tri dana koliko ćemo provesti na otoku, zapravo dva, treći dan dobivamo gratis.
Krećemo!
Prvo idemo do glavnog grada otoka Kuah. Na glavnom trgu, odmah uz obalu dominira 12 metara visok orao spreman na polijetanje. I to je zapravo ono najzanimljivije u gradu, pa ga brzo napuštamo i krećemo u nepoznato.
Volimo nepoznato!
Na nekoliko znakova vidjeli smo da je u blizini neki slap, pa ajmo. Hmm, kad doma imate Plitvička jezera s nevjerojatnim slapovima, onda vam sve ostalo izgleda kao zezancija, onako staneš i misliš si, to je slap ili je netko odvrnuo slavinu!?
Moramo odmoriti mozak pa ajmo naći neku plažu. Biramo jednu od ljepših na otoku, Tanjung Rhu Beach jer eto baš nam je na putu (slobodno je proguglajte i to kroz fotografije). Plaže su priča za sebe, prekrasne i manje napučene ljudima čim se malo udaljite od nekog naseljenog djela. I tu je skuter odlična stvar jer cijeli otok možete proći samo tako i stati na plaži na kojoj želite.
Otok je pun majmuna. I to majmuna na cesti. Ali ovaj put mislim na prave majmune. Pa kad vozite cestama budite oprezni jer skaču na cestu sa svih strana. Ali na određenoj udaljenosti su zapravo vrlo simpatični.
Savjet dana: Čuvajte se majmuna na cesti.
Dan 17 (1.8., petak) – Mašta može svašta, ali Murphy također (Langkawi)
Nema ni danas izležavanja na plaži, nastavljamo istim tempom. Skuter i istraživanje druge strane otoka. Novi slapovi, također ne dovoljno zanimljivi da bi pisali o njima; nove plaže, također prekrasne toliko da vas samo uputimo na guglanje fotografija.
Al ono što nam je obilježilo današnji dan je švercanje i pljusak. Ajmo redom.
Još doma, kad smo gledali ovaj otok, maštali smo kako bi za smještaj mogli uzeti kućice na vodi, koje smo do sada mogli gledati samo na fotkama. A sada smo tu, i znamo da ih negdje na ovom otoku ima, ali nigdje ih nismo vidjeli, a prošli čitav otok. Stvar je sljedeća, veliki hotelski kompleksi imaju velike površine otoka u privatnom vlasništvu do kojih ne možeš doći, oko su ograde, šume i možeš samo kroz glavni ulaz. Možeš i kroz šumu, vjerujte probali smo, ali osim majmuna tu su i divlje svinje, pa ajmo onda probati na glavni ulaz. Glumimo da smo gosti hotela, iako ne izgledamo kao da se uklapamo u ovu klijentelu, al ima hrpa ljudi pa smo se nekako prešvercali. Hotel je "wow", bazenski kompleks "wow wow", privatna plaža i eno ih. U daljini vidimo kućice na vodi, one iste kojima se uvijek divimo na fotkama. Guglamo cijene noćenja i zaključujemo da bi uspjeli skupiti lovu za jedno noćenje, al onda do kraja putovanja idemo na prosjački štap. Maštamo, samo to, i ništa više!
Mašta i crni oblaci iznad nas natjerali su nas natrag na skutere. Pokušavamo se vratiti do našeg smještaja prije pljuska. Vidimo da nećemo uspjeti pa stajemo na nekom odmorištu i skrivamo se ispod krova. Čekamo i čekamo, nešto kaplje lagano, ma kakav pljusak, pa to nije niti kiša. Skačemo na skutere, nismo daleko, projurit ćemo. I ne, nismo naučili u Yangoonu da nas Murphy ne voli. Jer čim smo sjeli na skuter počeo je pljusak, epizoda iz Yangoona se ponavlja. Ali to je bio pljusak, vozili smo do prvog sljedećeg krova jer voziti nije bilo moguće. Čekamo da prestane, ali očito nema takvu namjeru. Mokri smo bili do kraja pa ajmo lagano nastaviti. I stižemo u grad, a tamo izgledamo kao čudaci. Zašto? Jer smo mokri do kože, a sunčano je i svi suhi, kao da opće nije bilo kiše. Jel mi to skačemo kroz neke paralelne svjetove?
Pantai Cenang, najpoznatija je plaža na otoku, prekrasna kao i sve ostale, bit će više nego dobra za završit dan.
Savjet dana: Čuvajte se Murphyjevog zakona, zna biti opasan.
Dan 18 (2.8., subota) – Lokalna bolnica, must see place or not (Langkawi)
Današnji dan nam nije počeo dobro, Nina nam se opet razboljela. Ostavljamo je da odspava i odmori, a nas troje odlazimo na Cable car.
Cable car je žičara koja će vas podići na planinu Machincang sa koje vam se pruža pogled na otok od 360 stupnjeva. Na vrhu su dvije stanice, na dvije različite visine i Sky Bridge. Sky Bridge je most, koji trenutačno ne radi, na moju sreću. Proguglajte ga pa mi recite bi li se usudili proći preko njega. Ne bi, hvala! Ali zato je pogled sa vidikovca prekrasan.
Vraćamo se da vidimo kako je Nina i ne dočekuju nas dobre vijesti. Nije dobro, štoviše gore je, temperatura se joj ne spušta, slaba je, ne može ništa jesti, a sutra moramo u Kuala Lumpur i još smo planirali brodom pa onda busom.
Uvijek imamo pola ljekarne sa sobom, ali ovaj put niša ne pomaže, krajnje je vrijeme da potražimo liječnika. Glavni voditelj hotela preporučuje nam da uzmemo taksi i vozimo se u bolnicu u glavni grad. Pakiramo Ninu, a glavni voditelj se predomišlja i odlučuje nas voziti kod lokalnog doktora. Nakon nekih 20 minuta stižemo do lokalne ambulante, ali zaključane ambulante, nigdje nikog. Ništa, nastavljamo prema glavnom gradu i bolnici.
Putem nam je ispričao cijeli svoj život. Kako je bio bajker i kako su odlazili na obližnje otoke gdje su pušili marihuanu do iznemoglosti, prespavali i drugi dan se vraćali doma.
Stižemo u bolnicu. Iako na prvi pogled ne djeluje obećavajuće i prepuna je ljudi, ali sve je super organizirano. Iznenađeni smo organizacijom.
Prvo se odmah na ulazu u bolnicu moraš prijaviti, navesti sve simptome i platiti cca 100kn kao strani državljanin. Ulaziš i dobivaš broj. Prvo svi, prema brojevima, ulaze na jedna vrata gdje vas dočeka medicinski tehničar koji će vam izmjeriti sve što je potrebno: tlak, šećer, krv itd. Sve to zapisuje na papir gdje već pišu svi vaši simptomi. Zatim izlazite i čekate da se vaš broj pojavi na drugim vratima, ovisno o tegobama i po tome vas odmah sortiraju. Ulazite kod doktora, koji perfektno priča engleski i koji zna vašu dijagnozu prije nego uđete unutra, jer je dobio sve podatke pa vas onda samo još pregleda i zadaje terapiju. Kad izađete, odmah do vrata je šalter gdje je ljekarna i odmah dobivate lijekove, koje ne morate posebno platiti i dobijete ih količinski koliko ih trebate, ne cijela pakirana kao kod nas. Sve zajedno ide jako brzo, nitko nije nervozan, nitko ne ulazi preko reda, nitko ne nosi plave kuverte.
A naša Nina? Nina se otrovala hranom pa je dobila hrpu tableta. A mi smo odlučili da je ne mučimo i umjesto broda i busa kupujemo avionsku kartu. Uspjeli smo pronaći karte po odličnim cijenama pa razlika za bus i trajekt neće biti velika, a u Kuala Lumpur ćemo doći 5-6 sati prije što će puno značiti bolesnoj Nini. A i nama se ljepše voziti u avionu nego u busu. Aviokompanija je Firefly, proglašena najjeftinijom aviokompanijom na svijetu, inače sestrinska kompanija Malaysia Airlines čiji avion je nedavno nestao, a drugi je srušen prije nekoliko dana. Pa ajmo iskušat sreću!
Danas nam je zadnji dan na Langkawiju. Opraštamo se od otoka u malezijskom restoranu Melayu.
Savjet dana: Ponekad morate izdvojiti koju kunu više nego ste planirali.
Dan 19 (3.8., nedjelja) – Bilo kuda, Međimurci svuda (Langkawi, Kuala Lumpur)
Imamo jutarnji let za Kuala Lumpur u koji stižemo oko podneva. I čim se vratimo u grad sa početka putovanja upadamo na set nekog filma koji se snima na ulicama.
Današnji dan je dan Međimuraca u Maleziji. U Bangkoku smo se družili sa međimurskim masterchefom Nikolom, a ovdje se nalazimo sa Petrom i Tomislavom, jer bilo kuda Međimurci svuda. Petra i Tomislav su dan prije doselili u Kuala Lumpu radi posla, a najlakše je život u novoj sredini započeti na pivi s domaćim ljudima. I tako su Međimurci preuzeli Kuala Lumpur i zapričali se i zabavili kao da su doma.
Savjet dana: Bilo kuda, Hrvata ima svuda – potražite ih.
Dan 20 (4.8., ponedjeljak) – Suveniri, suveniri (Kuala Lumpur)
Nina nam još uvijek nije dobro, a danas se vraćamo doma, što znači dva dugačka leta. Iako smo morali izaći iz soba prije podneva, dozvolili su da Nina ostane u njoj do leta koji je kasno popodne. Mi pak smo napustili sobu i krenuli u malezijsku Indiju, točnije kvart Little India. Ne možete ga promašiti, kao da ste ušli u drugi svijet, kao da ste zakoračili u Indiju. Sve uređeno na indijski način, prodaju se indijske namirnice, a svuda oko vas šeću, zamislite – Indijci.
Ipak u Kuala Lumpuru nam se najviše svidjela kineska četvrt, gdje smo čak napravili i shopping. Inače na putovanjima ne kupujemo ništa, samo magnetiće. Ali ovaj put smo si dali oduška, jer cijene su bile smiješne.
Samo jedan primjer, tenisice Nike, niti 100 kuna. I naravno sumnjaš u originalnost, ali. Kad smo se vratili doma i usporedili sa onima kupljenim kod nas za pet puta veću cijenu, zaključili smo da više ne znamo što je originalno, a što ne. Što je kvalitetnije, a što ne. Etikete su potpuno iste. Neki kažu da bi trebalo pisati da su Made in Vietnam pa da su onda originalne, što i piše i na ovima od 100 kuna i ovima pet puta skupljima. Hmmm. Ne patim na originalnost, bitnija je cijena, a patike su super, i još uvijek su u jednom komadu.
Pokupili smo Ninu i zaputili se na aerodrom. Vrijeme je da završimo našu avanturu.
Savjet dana: Fake or not, kupuj ako je jeftino.
Dan 21 (5.8., utorak) – ? (Istanbul)
Točno tri tjedna su prošla, na granici smo s Europom, stigli smo u Istanbul. Imamo vremena prozujati gradom, al o Istanbulu ćemo neki drugi put, za početak pročitajte naš vodič kroz ovaj prekrasan grad.
Vratimo se malo unatrag. Tri tjedna, tri zemlje, jedna velika avantura. Ukratko, rezime:
- Kuala Lumpur, azijski grad s laganim utjecajem Zapada, ništa posebno, dovoljno da prozujite kroz njega ili obavite shopping.
- Bangkok, očekivanja su nam bila prilično niska zbog raznih članaka u zadnje vrijeme kako se Bangkok iskvario prevelikim brojem turista, ali Bangkok je najbolje iznenađenje ovog puta. Bangkok je grad života, tamo će se svatko pronaći jer nudi za svakog ponešto. Totalno je opušten i djeluje na vas smireno i veselo. To da su ga turisti iskvarili je druga priča, istina da su ga promijenili, ali su mu i dali jednu posebnu notu. To je mjesto gdje se susreću svi backpackeri, odmore i zabave prije nego svatko od njih krene na svoju stranu svijeta.
- A Burma? E Burma je priča za sebe. Jedna je od najizoliranijih zemalja svijeta, a opet tako jednostavna i prekrasna. Yangon je pod velikim utjecajem turista, al zato su ostali dijelovi zemlje čista avantura sa iskrenim osmjesima. Ljudi će vas očarati! Posjetite je dok je još nevina.
I još za kraj moram napisati riječ ili dvije o našim suputnicima, Nini i Sandru. Moram ovako javno priznati da smo puno razmišljali kako će to izgledati. Ljudi su različiti, s različitim željama što je teško uskladiti kada vas je više. Em je njima to bilo prvo azijsko putovanje, a Azija zna biti poprilično šokantna na više načina. Bojali smo se da nas neke bezvezne situacije ne dovedu u nervozne položaje, u svađe, da ne pokvarimo prijateljstvo. Odlučili smo se im malo prilagoditi, uzeli smo mrvicu bolji smještaj, što nam nije teško palo, manje smo štedili na hrani, što znači da smo jeli više nego inače, a to nam također nije teško palo, smanjili smo malo tempo, na čemu su nam pak mišići bili zahvalni.
I što se dogodilo? Dogodilo se da ćemo sada ovako javno pohvaliti naše suputnike da su se iskazali puno više nego smo očekivali i ovako javno ih pozvati na našu sljedeću avanturu. Nina, Sandro, idemo?