Kad se spomenu ime i opus Borivoja Dovnikovića Borde, jednoga od pionira dizajna, ilustracije i animacije u bivšoj državi, većina ljudi prvo će se 'uhvatiti' za nostalgičnu notu i dvije iznimno upečatljive reklame za Agrokokokina jaja i Eva sardine, koje mnoge podsjećaju na djetinjstvo, kažu Veljko Krulčić i Marko Golub, autori i kustosi izložbe "Svako jutro jedno jaje" – dizajn, reklama, ilustracija, koja je bila postavljena u Hrvatskom dizajnerskom društvu (HDD), prigodno do 30. studenoga, uz prvu obljetnicu njegove smrti.
POGLEDAJTE VIDEO: S komemoracije nakon smrti Borivoja Dovnikovića Borde, u prosincu 2022. godine
Obje reklame snimljene su u suradnji s Radio televizijom Zagreb i reklamnom agencijom Ozeha i davale su se početkom 70-ih, obično u minutama prije i poslije crtanog filma u 19:15, a djeca su ih često iščekivala s jednakim veseljem kao i crtić. Prvu zbog veselog tona i pamtljive pjesmice, uz koju su roditelji klince lakše uvjerili da pojedu jaje za doručak, kaže Krulčić te dodaje da mnogi ne znaju da je Dovniković bio i autor duhovitog teksta te reklame. Vrijedi se prisjetiti: 'Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje, a još kad je jaje svježe, oboljet je triput teže. Sa začinima, bez začina, na gotovo sto načina, il' za omlet, il za njoke, svježa jaja Agrokoke!'.
- Nikad nisam pomislio da će muževni morž ženskog imena postati tako popularan. S tuđim likom realizirao sam bezbroj animiranih storija s Evom, što su, na moje zadovoljstvo, izvanredno primili gledatelji. Pitao sam proizvođače jednom povećava li to zaista prodaju proizvoda. Odgovor je bio da apsolutno povećava. Djeca su zahtijevala samo "Eva" sardinu! To je utjecaj animacije. Za "Svako jutro jedno jaje" radio sam čak i stihove i naručitelj je bio vrlo zadovoljan. To je bilo zlatno doba početka reklama i dobro sam zarađivao na tome, ali sam i uživao u stvaranju, ispričao je sam Dovniković u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju iz 2014. godine o tome kako je bilo raditi na tim kampanjama.S dozom nostalgije primijetio ej kako su animirani dijelovi novih reklama često profesionalno savršeni, no prvenstveno zahvaljujući kompjuteru, ne pečatu autora koji su nekad sve dijelove filma crtali rukom.
Mnoge druge radove s kojima smo se također susreli u životu nećemo ni povezati s Bordom, jer se dizajneri kod izrade plakata, znakova ili kampanja rijetko ističu potpisom, pa ćete ime doznati tek ako baš istražujete to područje, kaže Krulčić.
- Jedan od takvih primjera je i reklamna kampanja 'Više cvijeća, manje smeća', što je mnoge vrtiće i škole potaknulo na akcije skupljanja smeća i mnoge mlade na to da budu odgovorniji i ne odlažu smeće gdje mu nije mjesto. Sjećam se da sam u to vrijeme bio student te da je i meni na neki način imponiralo to da se uključim u akciju jer nam je ta poruka davala osjećaj da smo učinili nešto za svoje okruženje - ističe Krulčić.
Taj reklamni dio Dovnikovićeva opusa zapravo je tek nastavak iznimne karijere crtača, karikaturista i ilustratora te jednoga od pionira tzv. Zagrebačke škole crtanog filma, pri čemu treba naglasiti da je u svim tim segmentima umjetnosti djelovao s istom predanošću i jednako uspješno, dodaje Golub.
Nakon što je došao u Zagreb na Akademiju likovnih umjetnosti, počeo je objavljivati i u humorističnom tjedniku Kerempuh, u kojemu postaje dio ekipe koja je realizirala prvi hrvatski i jugoslavenski crtani film "Veliki miting". Film je označio početak animirane filmografije na području bivše Jugoslavije, zahvaljujući, među ostalim, osnivanju Duga filma.
Dvije godine kasnije snimio je svoj prvi animirani film "Goool!", a nakon ukidanja te kuće, Bordo se 1957. pridružio novoosnovanom Studiju za crtani film Zagreb filma, u kojemu su se okupili suradnici i autori Duga filma te mnoga nova imena. Neki od filmova koji su mu donijeli i međunarodno priznanje su "Bez naslova" (1964.), "Znatiželja" (1966.), "Krek" (1967.), "Ljubitelji cvijeća" (1970.), "Putnik drugog razreda" (1973.), "Škola hodanja" (1978.) i "Uzbudljiva ljubavna priča" (1989.).
U to vrijeme ostvario je i prvu suradnju na reklami, crtajući strip za sisačku tvornicu Segesta. Radio je i kao glavni karikaturist Vjesnika u srijedu, crtajući rebuse i premetaljke te križaljke. Tijekom 60-ih intenzivno radi na animiranim filmovima, često kao "sve u jedan": kao crtač, animator, scenarist i režiser, dok je povremeno kao scenarist i redatelj pružao podršku mlađim generacijama animatora. Iz tog vremena seže i reklamni strip "Juško Juhić", za sesvetsku tvornicu Sljeme, koji je izlazio u Plavom Vjesniku.
Uz dvije njegove najpoznatije reklame od kojih smo krenuli, početkom 70-ih snimio je i animirani film "Ljubitelji cvijeća", inače najnagrađivaniji film u njegovoj karijeri. Iz tog je vremena i "Putnik drugog razreda", u kojem paralelno prikazuje dvije radnje na jednom ekranu, prateći putnika u kupeu vlaka i ono što se događa vani, zahvaljujući pogledu kroz prozor.
Bordo rijetko radi na plakatima, no u to je vrijeme dizajnirao neke od poznatijih, među kojima su upravo plakati za njegove filmove "Škola hodanja" i "Putnik drugog razreda", koji je 1977. dobio nagradu na 13. Međunarodnom filmskom festivalu u Chicagu. Doživio je brojne retrospektive svojih filmova - u Parizu (Cinematheque Française), Lucci, Moskvi, Erevanu, Varni, Barceloni, Pragu, Bratislavi, Tamperu, Ottawi, Montrealu (Cinematheque quebecoise), Kijevu, New Yorku (Museum of Modern Art)...
Riječ je o znaku u kojem se Dovniković poigrao ključnim slovima A i Z, tako da se logo sastoji od četiri sličice. U prvoj je uvijek godina održavanja, što se mijenja, a u preostale tri su prikazane faze animacije slova kako se iscrtava, tako da daju osjećaj da je riječ o dinamičnoj animaciji - priča Golub i dodaje: "Zanimljivo je da je Bordo sačuvao mnoge crteže iz kojih se po fazama može vidjeti kako je neki znak nastao. Tako se na jednom papiru često može vidjeti na koji je način kombinirao ideje dok ne bi došao do konačne verzije".
Posebno vrijedan dio Dovnikovićeva opusa su ilustracije knjiga i časopisa. Jedan od uspješnijih primjera je "Ilustrirani bonton i protokol" Đorđa Zelmanovića, koji je prvi put izdan 1963. godine i doživio je desetak izdanja, svaki put u nakladi od 15.000 primjeraka, odnosno 150.000 ukupno, što je veliki uspjeh. No ilustraciji knjiga i časopisa Dovniković se sustavnije posvetio na prijelazu iz 80-ih u 90-e godine. Iz tog vremena je i šest dječjih slikovnica za učenje engleskog jezika iz serijala "Words", za koje je tekst pisala Višnja Anić. Ilustrirao ih je bogatim crtežima različitih situacija pa omogućuju da se kroz jedan crtež nauči jako mnogo engleskih riječi, tako da imaju veliki pedagoški značaj.
Ilustrirao je i knjige za djecu, među kojima se ističu dvije zbirke pjesama: "Smjehuljica i Plačljivko" Enesa Kiševića (1986.) i "Dimnjačar briše kući nos" Dubravka Detonija (1991.), za koje je radio naslovnice i ilustracije na stranicama. Dok se u jednoj nastoji držati teme i ilustracijom je približiti malim čitateljima, a u drugoj nerijetko kroz formu stripa u nekoliko sličica "priča" pjesmicu, tako da je djeca i kroz crtež mogu doživjeti.
Početkom 90-ih, u jeku nacionalističke histerije, Dovniković gubi dio narudžbi. U to se vrijeme nakratko preselio u Austriju, gdje je ilustrirao strip koji je izdan kao priručnik za male mađioničare, a nakon povratka u Hrvatsku počeo je suradnju s manjinskim organizacijama i izdavačima. Tako od 1994. preuzima brigu o izdavačkom programu Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Zagrebu, za koje oblikuje logo te grafički oprema više knjiga i časopisa. Nastavlja objavljivati ilustracije i karikature u časopisu Prosvjeta te Hrvatska ljevica, koji grafički uređuje, te postaje glavni ilustrator lista za djecu Bijela pčela u izdanju društva Prosvjeta. Jedan od zanimljivih primjera te suradnje je ilustrirana azbučna dječja slovarica, koja izlazi u tom listu.
Dovniković je ostavio veliki trag i u radu na edukaciji mladih autora animiranog filma. Tako je u časopisu Filmska kultura izlazila Bordova "Škola crtanog filma", koju je 1983. godine zagrebačka ustanova Filmoteka 16 odlučila objaviti kao knjigu. Bordo je oblikovao svaku stranicu tog izdanja crtajući apsolutno sve rukom, od shema, informacijskih grafika i ilustracija, pa do samoga teksta - slova je iscrtavao rukom. Knjiga je u međuvremenu izašla u mnogo izdanja i na stranim jezicima te je do danas ostala ključno štivo za studente koji se pripremaju za rad na animiranom filmu.
Dovniković je za svoj rad dobio šezdesetak međunarodnih nagrada i niz priznanja. Od osnivanja 1972. godine u vodećim je tijelima zagrebačkog Animafesta, Međunarodnog festivala animiranih filmova, a od 1985. do 1992. bio je njegov direktor. Od 1976. član je Izvršnog odbora ASIFE, Međunarodne asocijacije animiranog filma, a od 1994. do 2000. i njezin generalni sekretar. Godine 2002. dobio je nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, a 2011. nagradu "Andrija Maurović" za životno djelo na području hrvatskog stripa. Preminuo je 30. studenog 2022. u 92. godini, ostavivši iza sebe neizmjerno bogat opus koji je stvarao gotovo punih 80 godina.