Javnost je obožavala njezine romane, rijetki su je cijenili, a još manje njih ju je podupiralo. Obitelj ju je odbacila, mnogima je smetala i prezirali su je najviše zbog onoga što nije bila - nije bila muško, nije bila aristokratskog podrijetla, nije bila poslušna, ni potkupljiva, nije bila privlačna - a ipak se usudila biti ono što jest, i to u ženskom obličju.
Marija Jurić, mnogima poznatija po jednom od svojih pseudonima - Zagorka, bila je prva novinarka na našim prostorima, politička izvjestiteljica, komentatorica, satiričarka, dramatičarka, romanopisac, urednica prvog ženskog lista na našim prostorima, borac za emancipaciju žena i općenito za socijalnu pravdu..., previše toga da ne bi zasmetalo duhu većine, onda kao i danas nenaviklom na iznadprosječne koji se još k tome pojave “niotkuda”.
- Pero moje tvrđava je mom životu - odgovarala je suparnicima. Sve je navedeno bilo dovoljno da Zagorka postane stalnom metom uvreda i poruga, omalovažavanja pa i ucjenjivanja na koje ipak nikad nije pristala i doista je istraživanja vrijedno čudo kako je sve to izdržavala.
A nije posve jasno ni kada se rodila niti kao je odrastala. Navodno je rođena 1873., drugi izvori govore o 1876., a prvotni je datum, 1. siječnja, nakon uvida u matične knjige u Hrvatskom državnom arhivu ipak prepravljen u 2. ožujka. Krštena je dan poslije pod imenom Marianna.
Iako se može misliti da joj je odrastanje uz dva brata i sestru u Negovecu na imanju relativno imućnih roditelja bilo lagodnije nego većini ondašnje djece, sama je samo govorila o “mračnoj slici jada”. Više se družila sa seoskom djecom nego s onima koji su dolazili na imanje Šanjugovo baruna Geze Raucha kojim je njezin otac upravljao. A među posjetiteljima je bio i zloglasni Khuen Hedervary, Rauchov kum, kojem je tada 12-godišnja Marija trebala predati cijeće i pritom malo izmijenila s Rauchom pripremljen govor tako što je dodala da spasi Hrvatsku od Mađara i nepravdi.
- Željela sam biti poštarica - govorila je znancima.
- To je bilo jedno od rijetkih zvanja kojem su se žene mogle posvetiti. Činilo se da će mi ono najbolje osigurati egzistenciju do koje se ovdje tako teško dolazilo. Prvi susret s novinama neslavno je završio: Dok ih je otac čitao, navirivala mu se preko ramena, a kad je otišao pokušala je sama čitati ali nije znala slova, stoga je mislila da će s očevim cvikerom to biti lakše. Ali nije, i cviker se razbio, a ona bila kažnjena.
“Pljuska je bila moj prvi dodir s novinama”, napisala je kasnije. Kad je u samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, gdje je provela šest godina, napravila novine koje je sama ispunila, opet je kažnjena pljuskom. Sljedeća ju je kazna stigla kao 17-godišnjakinju za uvodnik koji je napisala za list Zagorsko proljeće u kojem piše da duh Matije Gupca optužuje što ljudi još robuju. Ovaj je put kazna bila mnogo grublja - udaja.
Otac se nije slagao s izborom 17 godina starijeg željezničkog službenika u Zaboku Andrije Matraja za njezina muža, ali majka je inzistirala.
- Bio je Mađar, u 37. godini života, šovinist, škrtica, birokrat, gramzljivac - tako je Zagorka opisala nametnutog muža kojeg je za ženidbu motivirao obećani miraz. Jedini koji su je tješili bili su njezina dadilja Marta i služinčad. S mužem odlazi u Mađarsku, a koristoljublje ga ponuka da pita za mišljenje o Marijinim pričama dvojicu mađarskih pisaca.
Ubrzo joj ponude da za odličnu plaću piše promađarski što s gnušanjem odbija i bježi preko krova iz muževa doma. Iako je prekinula odnose s roditeljima otac joj pomaže urediti rastavu, ali zbog majčina svjedočenja protiv nje ostaje bez alimentacije i sve osobne imovine. Otac joj da spasi obraz nudi mjesečnu rentu samo da prestane pisati što ona odbija jer se želi izdržavati sama.
No pomoć dolazi iz neočekivana smjera - biskup Josip Juraj Strossmayer čita njezine članke i traži da je zaposle za praćenje mađarske politike jer “ako joj je Bog dao nesumnjiv dar za novinara... onda se mi smrtni griješnici moramo njegovoj volji pokoriti“. Izaziva to provalu bijesa uredništva Obzora, ali je uzimaju da za plaću upola manju od prosječnih muških radi i kao novinarka i kao redaktorica, i to iza zatvorenih vrata, da je nitko ne vidi.
“U redakciji su mi davali sve više i više posla: mađarsku politiku, domaće vijesti, različite feljtone, ozbiljne i šaljive, kroniku, referate... posao se toliko nagomilao da je trebalo radnom vremenu od 7 do 8 sati navečer pridodati i dio noći... Množina posla bila mi je jedini znak da me ravnateljstvo neće otpustiti...“, zapisala je Zagorka u svojem autobiografskom spisu “Što je moja krivnja“.
Nisu je mimoišle ni nemoralne ponude. Jednom joj je mađarski ministar ponudio trokatnicu i rentu koja bi je trajno zbrinula “samo da piše u mađarskom duhu“. S gnušanjem je odbila iako su joj kolege ne jednom rekle da je pogriješila, a šef joj kaže: “Žena treba imati seksepil, a ne čovječansku čast...”.
Preokret u radu donosi joj opet Strossmayer koji prepoznaje u njoj potencijal da romanima mijenja ljude, ponajprije žene. Zagorka je trebala “potaknuti osvještenje svih duhova“. Najvažnije je bilo pridobiti čitatelje koji tada mogli čitati samo njemačke trivijane romane. Prestravljena očekivanjima, Zagorka se bacila na posao i “sto puta proklela taj čas”.
U vrijeme nemira i previranja malo je onih koji zadrže trezvenost toliko da ih ne obuzmu nemir i strah i da znaju što treba raditi. Marija Jurić Zagorka nije se dala zastrašiti kad je trebalo glasno viknuti za pravednu stvar. I nije se zadržala samo na pisanju, nego organizira i misu u Markovoj crkvi koju, otvaranjem vrata prema Banskim dvorima, pretvara u prosvjed protiv režima. Završava u zatvoru u Petrinjskoj.
I tada je sve počelo - iz nje je poput bujice tih desetak zatvorskih dana provalila drama “Evica Gupčeva“. U priču o kćeri Matije Gupca koja je skupa s majkom pomagala ocu u ustanku unijela je cijelu sebe jer su se „babe prokleto dobro držale kad je trebalo zatrubiti gospodi pod nos“, samo su vladajući njih uvijek prešućivali.
Zagorka je zaključila da je prešućivanja previše i u nizu satiričnih jednočinki upozorava na nepravdu porobljenih. Čak i tvrdi zid tradiconalista nije izdržao toliku produkciju energične Zagorke i 1901. uspijeva se “dokopati“ i jedne od piscu, nekad i sad, najteže osvojivih kazališnih utvrda - scene zagrebačkog HNK.
Iako su jednočinke “Što žena umije” i “Novi roman” izvedene anonimno, prepoznaju socijalnu oštricu i opet izaziva žestok kritički otpor na koji odgovara novim jednočinkama. Istodobno pod pseudonimom Iglica piše feminističke tekstove, a kad čelnici Obzora, u kojem je provela 22 godine života, završe u zatvoru, pet mjeseci je sama uređivala list u kojem je 1899. objavila svoj prvi roman “Roblje” zahvaljujući najviše Josipu Jurju Strossmayeru koji ju je ustrajno nagovarao na pisanje povijesnih romana kojima bi se publika odvratila od njemačkih šund-romana.
Puna nesigurnosti počinje istraživati povijest jer sve je, i likovi i događaji, moralo imati uporište u stvarnosti jer ipak je ona novinarka. “Moj je otac bio nadglednik imanja Geze Raucha i, kako je posjedovao ključeve svih odaja, doprla sam do korespondencije te obitelji. Korespondencija je bila tako velika da su je držali u mnogo sanduka. Tu je bilo dokumenata ne za jedan nego za pedeset različitih romana”, pojasnila je Zagorka jedan od izvora nadahnuća za svoje zaplete.
U mnogočemu joj je prijelomna godina 1910. Bila je među osnivačima Hrvatskog novinarskog društva i te se godine događa velika promjena u njezinu privatnom životu: više nije sama protiv svijeta jer se udaje drugi put u životu, ovaj put svojevoljno. Odabranik je srodna duša “po peru“, 11 godina mlađi novinar i pisac Slavko Amadej Vodvařka.
Točan datum vjenčanja se ne zna, ali je to vjerojatno bilo negdje potkraj te godine jer već početkom iduće Zagorka svojem prezimenu pridodaje muževo. O njihovoj vezi i braku nema mnogo podataka. Iako su dugo zajedno radili i pisali (Vodvařka je pisao humoreske i komedije), nisu se zajedno pojavljivali u javnosti. Čini se da je njegova obitelj bila protiv tog braka i da je zapravo nikad nisu prihvatili. Razveli su se već 1914., a ona u svojim autobiografskim spisima nije ništa rekla o njemu.
Uskoro postiže uspjeh povijesnim romanima. Mračna je strana njezina uspjeha da je cijeli bio za tuđi račun. Pisala je pod golemim pritiskom uredništva Obzora, da bi opstala u tom listu i njima podigla naklade, a ona je sama dobivala samo uobičajenu plaću, a kad bi se požalila na to, dobivala je odgovor da joj je i to previše te da bude sretna što može raditi.
Kritika ih je nazivala “šund-literaturom za kravarice“, iako su romani imali milijunske naklade. Tiskani su u ponovljenim izdanjima, ali ona nije ništa dobivala. Jedina joj je zadovoljština bila masa pred redakcijom na dan izlaska novog nastavka, i to da su Leonore, Gertrude i slične dame ustuknule pred Gordanama, Jadrankama, Nerama, Zagorkama... jer je sve više ljudi davalo djeci hrvatska imena.
Kako u malom stanu kod kuće nije imala dovoljno mira za pisanje, neko je vrijeme između dva rata živjela i radila u Esplanadi, u apartmanu 325. Tridesetih je uspjela načeti još jedno od prvih poglavlja u povijesti naših krajeva, pokretanjem ženskog, odnosno “domaćinskog” lista. I tu je uspjela istjerati svoje.
Kad joj je predstavnik njemačke izdavačke kuće Ullstein ponudio joj da bude urednica ženskog časopisa za koji će se tekstovi prevoditi iz njemačkih novina, odgovorila mu je: “Uvijek ću se boriti protiv takvih i sličnih namjera”.
Predstavnik je otišao, ali nisu tražili drugu osobu - godinu dana poslije uređivala je “Ženski list” i sama pisala većinu tekstova. Nakon neslaganja s upravom svojom ušteđevinom osniva - Hrvaticu. Kad su ustaše ugasile taj list, pokušava se ubiti. Ali preživljava, i do kraja joj rata pomažu vjerni čitatelji.
Umrla je 29. studenoga 1957. i dugo se potom nitko nije usudio ozbiljnije baviti njezinim djelom, bojeći se da ne ispadne smiješan.
Možda je najveća njezina krivnja, da parafraziramo naslov njezine autobiografije, što je slijedila put svojeg srca, a za to se i tada, baš kao i danas, plaća visoka cijena: pokušali su je ubiti uvredama i ignoriranjem, uskraćivanjem novca za život i omalovažavanjem, ali sve je to samo jačalo njezin prkos. Vjerojatno ju je do kraja držala misao o tome da se, ovako ili onako, mora živjeti, pa zašto onda oponentima olakšati posao?
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: