Promjena je, kako se čini, jedina konstanta u životu Bernardice Juretić (50). Životni put odveo ju je iz rodnog sela Srijani, nedaleko od Omiša, gdje se rodila 18. kolovoza 1963., preko Splita i Dubrovnika, u kojem je završila srednju školu, do Rima gdje je postala magistricom psihologije. U 21. godini zaredila se, otišla u samostan i bila časna sestra,  pokrenula zajednicu Susret i nesebično pomagala mladima ovisnima o drogi. 

Šokirala je hrvatsku javnost kad je prije 12 godina odlučila napustiti redovničku službu, da bi u međuvremenu radila i u Vladinu Uredu za suzbijanje zloporabe opojnih droga. Iz Ureda je otišla u IGH gdje je radila kao voditeljica ljudskih resursa, da bi se prije godinu i pol dana opet vratila Susretu koji danas ima tri podružnice. Pune su joj ruke posla jer, kako je rekla, komunom prođe i po nekoliko stotina ovisnika i konzumenata na godinu. I danas, kao i prije tridesetak godina kad se otputila u svijet, Bernardica radi nesmanjenim tempom, pa kao i svakoj poslovno uspješnoj ženi, i njoj djelomično privatni život trpi zbog predanosti poslu:

- Imala sam tu sreću da sam se mogla potpuno posvetiti, ne bih rekla poslu, nego problemima i njihovu rješavanju. Sigurno bi mi to bilo mnogo teže da sam imala obitelj jer bi nešto patilo. Sada je situacija drukčija, sve je postavljeno “na svoje noge“, priznaje. 

Još prije nekog vremena intenzivno je razmišljala o još jednoj humanoj gesti, o posvojenju djeteta. U međuvremenu, priznaje da je od toga morala odustati. O tome kaže:

- Istina je, o tome sam mnogo razmišljala. No, kad sam jednom vidjela reakciju dječaka koji je bio kod nas u ženskoj zajednici i jako me volio… pa kada je naišao muškarac-terapeut bio je oduševljen njime. I ta reakcija i oduševljenje na njegovu licu  pridonijeli su mojoj odluci da nikada, sama, neću pokušati usvojiti dijete. Shvatila sam da dijete treba oba roditelja, makar se oni poslije i razišli. U većini slučajeva djeca ostaju s njima u kontaktu. Ovako bih svjesno nekome uskraćivala pravo na oca - priča Bernardica. Radni dan joj, kako kaže, izgleda kao i svakoj drugoj zaposlenoj ženi. Priznaje da nije od onih koja bi sate i sate provodila pred štednjakom, ali voli ponešto skuhati. Obično su to jednostavna jela za koja uvijek nađe vremena, a od kućanskih poslova nikad je nije oduševljavalo usisavanje, dok joj sve drugo dođe kao relaksacija, pa voli glačati i i čistiti i prati posuđe, a naravno, ponekad obožava otići u kupnju. No recesija je učinila svoje i danas si to rijetko kad priušti. Ono od čega i dalje ne odustaje je pomaganje ovisnicima o drogama i alkoholu: 

 - To mi je konstantan izazov. Statistički gledano, u Hrvatskoj se smanjuje broj novopridošlih ovisnika. Činjenično, usudila bih se ustvrditi kako se ne smanjuje broj konzumenata, posebice sintetičkih droga kojih je sve više na tržištu, u raznim oblicima. Zajednica Susret ne radi samo s ovisnicima nego i s konzumentima, kao i članovima njihovih obitelji te s mladima s poremećajima u ponašanju. 

Radimo u savjetovalištima u Zagrebu, Splitu i Đakovu, a konkretno rehabilitaciju, odnosno psihosocijalni tretman provodimo u našim terapijskim zajednicama. Tretman je individualan, može trajati od tri mjeseca do dvije godine, ovisno o problematici koju tretiramo, priča Bernardica. No kao što to obično bude, ni Bernardica u najranijem djetinjstvu nije imala ideju da će se jednog dana baviti humanitarnim radom. U to vrijeme htjela je vladati drukčijom vrstom praktičnih znanja:

- Jako sam maštala o tome da ću biti krojačica i nije mi jasno zašto. Činjenica jest da i danas volim ručni rad! Redovničko zvanje nije profesija, to je poziv. To jednostavno osjetite. 

 U Rimu je magistrirala psihologiju radnjom na temu “Oboljeli od AIDS-a sa psihološkog gledišta”, dok joj je tema diplomskog bila “Smisao ljudske patnje u svjetlu logoterapije”, diploma psihologa dobro joj je došla i u radu sa štićenicima:

- U današnjem radu mi pomaže djelomično diploma, a jako puno iskustvo. Naravno da je diploma važna u svakom poslu, ali je mnogo važnije životno iskustvo koje se s vremenom stječe. Populacija s kojom mi radimo je jako osjetljiva i nije dovoljno biti samo dobar profesionalac jer to neće donijeti rezultat. 

Uz kvalitete dobrog profesionalca potrebne su i kvalitete ljudskosti. U svakodnevnoj komunikaciji ne ponašam se kao profesionalac, osim ako to zahtijeva situacija. Ponašam se kao čovjek. To zaista mogu zahvaliti kvalitetnu obrazovanju gdje su nas trenirali da znamo i možemo odvojiti privatni život od poslovnog, objasnila je. I za kraj što je najviše čini sretnom?

- Za svoj rad dobila sam ono što nitko ne može ničim platiti, a to je golemo duhovno bogatstvo i neizmjerna sreća zbog ‘spašenih’ života, a i mnogih novih darovanih života jer su mnogi korisnici zasnovali svoje obitelji i dobili vlastito potomstvo! 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!