Franca Berardija mediji u Europi spominjali su posljednjih tjedana poput kakve pop zvijezde. Od toga da su se zbog njega u udarnom terminu BBC-ja na pas mater posvadili povjesničar David Starkey i novinarka Ash Sarkar.

Od njegova rafala (opet na BBC-ju) po Jeremyju Corbynu zbog oklijevanja s udarom na Brexit. Sve do objavljivanja njegovih fotografija s mačkom Juliana Assangea u krilu iz doba kad ga je jednom prilikom posjetio u ambasadi Ekvadora u Londonu. Pisac i filozof koji se oblikovao na nezavisnoj lijevoj sceni Italije u doba punka ostavio je trag i u Hrvatskoj.

Ovdašnje izdanje njegove knjige “Pobuna” donosi predgovor koji je ekskluzivno napisao za Hrvatsku, a u kojem objašnjava da ste, ako vam se čini da svijet definitivno odlazi kvragu, savršeno u pravu, da nade u povratak demokracije i stare Europe više nema, da slijedi desetljeće kaosa i užasa, ali da nade ipak ima, samo drugačije od svega zamislivog. S intervjuom smo morali pričekati dok izađe s tuširanja, a onda nas je zamolio: “Molim vas pričajte glasno i polako, jer ja sam pomalo gluh”.

Posljednji put kad smo razgovarali, u siječnju 2017., rekli ste da u Italiji mafija i fašisti kontroliraju 35 posto biračkog tijela.

Tako je. I to je sad kristalno jasno.

Lega Nord Mattea Salvinija sad se otvoreno divi Mussoliniju. Primjećujete li u Italiji danas neke stvari poput rađanja fašizma iz 1922.?

Ne mogu govoriti o talijanskoj situaciji bez promatranja stanja u Europi kao cjeline. Italija je samo ekstreman primjer. Moj odgovor je da se sad na razini Europe događa povratak nacionalsocijalizma - u Hrvatskoj, kao i u Italiji, u Njemačkoj, kao i u Španjolskoj, u Francuskoj, kao i u Velikoj Britaniji, u Poljskoj, kao i u Mađarskoj.

Kad smo kod Hrvatske, znate li da je Austrijska crkva zabranila misu na ovogodišnjoj komemoraciji kraj Bleiburga? I to nakon što je Austrija počela sudski progoniti ustaške simbole.

Sjećate li se Andersa Breivika iz Norveške? I njegova manifesta za ‘europsku neovisnost’? U suštini, njegova ideološka teorija, iako ne službeno, danas je jasno to da je postala dominantni sentiment europskih naroda posvuda: u Austriji, Italiji, Francuskoj... Oni misle da moraju štititi svoj teritorij, svoje privilegije i svoju rasu. Drugim riječima, svjedočimo povratku rasizma. Odbacivanje migranata na Mediteranu simptom je nacističkog rasizma. Središnja točka onoga što se događa u europskoj politici danas nije pitanje ljevice ili desnice, demokracije ili fašizma, nego ponovno rađanje ideja bjelačke nadmoći. Bjelačka nadmoć je trenutačno jedina stvar koja je u stanju okupiti oko sebe tolike političke snage i u tom smislu smatram da se vraća nacionalsocijalizam.

Čitajući knjigu ‘Pobuna’...

...koja je pisana 2011...

...tako je, 2011., posebno me je privukao vaš predgovor hrvatskom izdanju koji ste napisali nedavno. U najvećem dijelu, riječ je o vrlo mračnom tekstu koji, što je najgore, vrlo drži vodu. Kažete da su mirni pobunjenici Occupya poraženi. Je li onda poražena i sama ideja mirne pobune, da bi sljedeći put pobuna mogla biti drugačija?

Vratimo se u 2011., u doba Occupya, kad sam napisao tu knjigu. Što su bili cilj, smisao i nada tog pokreta? Bila je riječ o projektu za oslobođenje od financijske diktature. U knjizi je zovem financijskom diktaturom, a sad je zovem ‘financijskim automatonom’. Suštinski je riječ o istom, o automatskoj strukturi koja izrabljuje radnike svake zemlje u Europi. Occupy je bio pokret protiv financijske diktature i otvorio je prozor nade da je promjena moguća. Sljedećih godina što smo otkrili? Otkrili smo da je prozor mogućnosti zatvoren. Sjetite se ljeta 2015., kad je većina grčkih građana glasala protiv memoranduma kojim je ‘Trojka’ uvodila europsku financijsku diktaturu Grcima. Sjetite se da je Aleksis Cipras bio prisiljen ići u Bruxelles da, kako bih rekao, izda svoja obećanja dana Grcima. Taj trenutak bio je, barem tako smatram, prijeloman trenutak u povijesti EU-a.

Glavna meta napada najmoćnijih političara iz vrha EU-a tad je bio Janis Varufakis. 

Europski tisak i europske vlade smatrale su Varufakisa neprijateljem EU. Što se mene tiče, Varufakis je bio jedini koji je bio uporan u nastojanju spašavanja EU-a. To plus poraza pokreta Occupy i ubrzo se događa apokalipsa. Godinu poslije, u lipnju 2016., Velika Britanija izglasava Brexit.

Ali pod posebnim okolnostima. Mislim na medijsku manipulaciju, lažne vijesti i tome slično.

Što se tiče lažnih vijesti, one su postojale tijekom cijele povijesti ljudske rase. Tako da to nije bila nikad ranije viđena okolnost. Nova okolnost bila je očaj, poniženje... Novost je bilo to da je većina radnika Velike Britanije, kao i Europe u cjelini, razumjela da klasa financijskih elita preuzima EU i transformira je u oruđe financijskog izrabljivanja i financijskog uništenja europskog društva. Ljudi su to nakon grčkog ljeta naprosto osjetili. Od tog trenutka, odnosno od 2016. godine, stanovnici jedne zemlje za drugom, prvo Velike Britanije, potom SAD-a, Austrije, Poljske, potom Italije, Hrvatske, posvuda po Zapadu počinju govoriti da je ‘demokracija naš neprijatelj, jer je demokracija postala oruđe financijskih diktatura’. Od tog trenutka s demokracijom je gotovo i odjednom se nacisti vraćaju. To je moja poanta. Ako pogledate Italiju, a riječ je o samo jednoj zemlji u regiji, financijsko poniženje radnika dovelo je do povratka nacista. Radije govorim o ‘nacizmu’ nego o ‘fašizmu’ zato što je glavni definirajući element postojećeg očaja, očajničke pobune ljudi diljem svijeta, rasizam, i to kao reakcija na strah od toga da ih se kolonizira. Ovo s čime se suočavamo u Italiji, uopće u Europi, sve do SAD-a, jest to da gospodari svijeta, imperijalisti, svjetski predatori, grabežljivci, odnosno bijela rasa, krivotvore osvetu, krivotvore svoju obranu od nečije tuđe kolonizacije svijeta. Occupy je bio pokušaj da se drugačije slomi diktatura. I nije uspio. Zato sad imamo pokušaj tog istog, ali tako da se uništi baš sve. To je suštinski ono čemu svjedočimo, bezumnoj osveti.

U uvodu u hrvatskom izdanju svoje ‘Pobune’ rekli ste da nema više nikakvog načina da se vratimo na točku demokracije. Citirali ste rečenicu iz 1968.: ‘Ili socijalizam ili barbarizam’.

Da.

Citirali ste i Johna Maynarda Keynesa da se ‘neizbježno u pravilu ne ostvari jer prevlada nepredvidivo’. Ispravite me ako griješim u zaključku, čini se da u knjizi predviđate da neizbježno srljamo u kaotičan svijet kojim haraju neredi, ratovi, kolaps civilizacije na globalnoj razini... I to tek možda kao uvod u razvoj nove civilizacije.

Krenimo s Keynesovom rečenicom. To je tako jedna svijetla, divna, optimistična izjava. I istinita. Mi smo obavezni, mi kao teoretičari, ekonomisti, sociolozi, filozofi, da prepoznajemo stvarnost, što jest neizbježno ili se takvim čini. Na kraju se ipak često događa da se sutradan pojavljuje nešto za što danas još ne znamo, za što danas još ne možemo znati, a što može promijeniti kompletnu viziju. Može doći do nekog novog pokreta, do nekih novih okolnosti, ne znam. Međutim, ako pogledamo stanje u kojem je svijet danas, neizbježnim se čini, moram priznati, da kaos prevladava, čak da se počinje uobličavati kao politički oblik rasizma i nacionalističkog nasilja. Riječ je o zarazi, epidemiji svjetskih razmjera. Svjetski građanski rat danas se čini kao ono u što srljamo. Pa, pogledajte samo ovo što se događa u Libiji. Tamo je na djelu europski građanski rat, jer libijski rat zapravo je proxy rat između Francuske i Italije. Francuska naftna kompanija Total lansirala je svoj rat protiv talijanske prisutnosti u Libiji. To je ono što se u Libiji doista događa. Želim reći da Europi predstoji njezin europski građanski rat, da je budućnost Europe kakva se sad čini neizbježnom, takva da će sljedeće desetljeće u Europi izgledati onako kako su izgledale 1990. nakon raspada Jugoslavije. Ipak, što se mene tiče, svakog dana se prisjećam onoga što je rekao Keynes i čekam da se dogodi ono ‘nepredvidivo’ kako bi promijenilo ovakvo stanje. Moramo promatrati svijet s dva zasebna mozga. Jednim za stvarnost koja upućuje na neizbježnost kaosa sutrašnjice. Ali s drugim svakog dana moramo biti spremni na pojavu neke nove mogućnosti. Mogućnost je već tu, a to je ono ‘socijalizam ili barbarizam’. Pod barbarizmom se podrazumijevaju rasizam, nacizam i kaos. S druge strane, imamo i tu mogućnost da razvoj digitalnih tehnologija, novih tehnologija uopće, promijeni budućnost čovječanstva na dobro. Znate, prije dva ili tri dana britanski teoretičar Paul Mason, koji piše za Guardian, objavio je vrlo zanimljiv članak. Objasnio je da unatoč užasu nacionalizma Brexita, mladi ljudi otkrivaju sve nove i nove mogućnosti oslobađanja sebe preko novih tehnologija. Pogledajte samo pokret Grete Thunberg, pokret djece koja marširaju i demonstriraju protiv zagađenja i... em..

...protiv klimatskih promjena i industrije na pogon fosilnim gorivima.

Tako je. Baš me zanima, je li bilo odaziva i u Hrvatskoj?

Bilo je. Ne u obliku desetaka tisuća ljudi na ulicama, ali je hrvatska javnost to uglavnom primijetila i u tom dijelu uglavnom je bila vrlo sklona tome što je pokrenula ta djevojčica.

Isto tako je bilo i u Italiji, odnosno u cijeloj Europi. E, to je zapravo bila prva manifestacija jednog pokreta sutrašnjice i za sutrašnjicu. Ljudi moraju biti spremni razmišljati u kategorijama svoje borbe za sutrašnjicu. Naravno da ne smijemo naivno razmišljati o onome što se događa danas. Moramo biti savršeno svjesni koliko je to sve ozbiljno. Ali istodobno moramo biti svjesni i mogućnosti, jer mogućnosti nisu mrtve, nisu otkazane.

Drugim riječima, idemo se malo zafrkavati, znate li za onu Titovu mantru iz doba njegova režima: ‘Radimo kao da ćemo živjeti 100 godina, pripremajmo se kao da će sutra biti rat’?

Točno tako! Jasno je da je to izrečeno u sasvim drugom kontekstu, ali je poanta ista. Živimo u dobu ratova, ne u dobu mira, ali moramo biti svjesni da je mir moguć, u umu ljudi opstaje kao cilj.

Prije nekoliko dana Neil Faulkner, povjesničar iz Velike Britanije, rekao je da su britanski građani u ljeto 2018. izborili veliku pobjedu kad su neviđeno masovnim prosvjedima za posjeta Donalda Trumpa prisilili britanske elite da ‘skriju’ američkog predsjednika od naroda, da se zbog masovnosti protesta nisu usudili dovesti ga u London. Rekao je, biste li se vi složili, da je to bio znak volje i sposobnosti naroda da svoju sudbinu uzme u svoje ruke?  

Svakako. Prije nekoliko dana milijun ljudi u Londonu protestirao je protiv Brexita. To jest simptom da mogućnosti nisu mrtve. Ali to je i znak da je već sutra građanski rat itekako moguć. To se posvuda primjećuje: u Francuskoj, Italiji, Kataloniji... Stanovništva su slomljena. Tu više nije posrijedi borba između ljevice i desnice, to više nije politički sukob. Riječ je na neki način o plemenskoj prirodi sukoba, i zagovornika i protivnika Brexita u Velikoj Britaniji, isto kao i fašista i antifašista u Italiji. To što se događa dublje je od politike same. Taj sukob dubok je na onaj način na koji je bio dubok, npr., sukob između Srba i Hrvata početkom 90-ih. I to je zastrašujuće.

Knjigu temeljite na spoznaji masa da su ih izdale financijske elite...

... i ljevica, to je jako važno.

I ljevica. Tu mislite na ono što Tariq Ali naziva ‘radikalnim centrom’.

Tako je.

Na kraju su se mnogi okrenuli rasizmu. Zanima me, vidite li neki način kojim bi se taj dio masa mogao, da tako kažem, ‘izliječiti’ od rasističkih kompleksa i okrenuti vrijednostima poput ponovno otkrivene solidarnosti i sličnih oblika ponašanja u društvu?

Tony Blair i Bill Clinton u 90-ima, poslije Holande i Matteo Renzi pojavili su se kao definitivni pokazatelj konačne pobjede financijske diktature nad radništvom. Radnici su vjerovali ljevici, a ljevica ih je isporučila financijskoj diktaturi. To je bio preduvjet da se radnici počnu svetiti. Nije to pitanje nade. Ja ne mislim da su se oni koji su glasali za Brexit ili za Donalda Trumpa, za Mattea Salvinija, nadali da će iz toga proizaći bilo što dobro. Ne. Oni su se samo htjeli osvetiti, i to Clintonu, nebitno Billu ili Hillary, odnosno neoliberalnoj ljevici, ‘izdajnicima’. Znate da osveta u sebi ne nosi razum, razum je tu mrtav. To je razlog zašto narod više ne sluša one dobre, utemeljene argumente ljevice, i zašto više ne vjeruje demokraciji. Najveći dio građana Europe danas želi osvetu i ja se zato od te većine ne nadam ničemu. Nešto očekujem isključivo od sljedeće generacije, očekujem rađanje jedne nove političke svjesnosti, recimo kroz kakvih deset godina. Zašto baš deset godina? Zato što će za deset godina oni mladi ljudi koji danas marširaju s Gretom Thunberg biti odrasli i kadri sami učiniti nešto konkretno. Problem je ono što će se dogoditi u međuvremenu, dok oni odrastu. Tih deset godina pitanje je tog očaja koji je zavladao.

Kako tumačite to što u Španjolskoj ljevica nije slomljena? Mislim konkretno na Podemos.

U Španjolskoj je zanimljivo da je ljevica još snažna. Ne samo Podemos, nego i socijaldemokrati, lijevi centar. A to je stvarno izvanredno. S druge strane, intenzivno sam pratio što se događa u Kataloniji i puno sam očekivao od katalonske ljevice. Tamo smo vidjeli uzlet katalonskog nacionalizma, a onda simetrično i španjolskog unionizma, čak fašizma, odnosno frankizma. Ne mogu znati što će se tamo dogoditi, ali je činjenica da su Španjolska i Portugal jedine zemlje u EU u kojima se ljevica još drži i nadam se da će se i održati. Nadam se da će Španjolska ostati takva makar da nam ostane kao mjesto za pobjeći tamo. Ja bih tamo volio pobjeći. Jako volim Španjolsku.

U knjizi ističete ulogu poezije u spašavanju čovječanstva, u izgradnji novoga svijeta. U 70-ima ste bili dio piratske radio stanice koja je puštala takvu nekakvu glazbu, pa kad smo već kod poezije, to što ste napisali na tragu je onoga što je prije pola stoljeća govorio Jim Morrison, da nam prije doba harmonije predstoji doba kaosa, kroz koje se čovječanstvo treba ‘pročistiti’.

Da. Ali se isto tako sjećam da je pjevao i: ‘Ovo je kraj moj divni prijatelju!’. Ha, ha, ha, ha! Ne znam je li vam poznato da sam prije mjesec dana objavio knjigu ‘Disanje: Kaos i poezija’, koja funkcionira kao drugo poglavlje ‘Pobune’. U knjizi iz 2011. pisao sam o poeziji i svijetu financija, a sad o kaosu i poeziji. Poezija nije samo literna forma, ona je poseban oblik disanja. Zadnjih nekoliko godina doživljavam je kao određenu društvenu kontrakciju u smislu respiratornog spazma, u smislu: “Više ne mogu disati”. Gušenje je postalo dominantan oblik odnosa između ljudskih bića. A što je u toj situaciji poezija? Poezija je izvor potencijalne harmonije. Zapravo, ne volim tu riječ. Prije bih rekao da je poezija mogući izvor simfonizacije, podešavanja zajedničkog ritma čovječanstva. Solidarnost ima jako puno veze s ritmom. To je sposobnost usklađivanja zajednice da se diše zajednički. Tako poezija pomaže ljudima da pronađe zajednički ritam disanja. Tu jako veliku ulogu igra jezik, kroz način izražavanja jako se može pridonijeti razvoju osjećaja solidarnosti među ljudima. Poezija na kraju predstavlja mogući način čovječanstva da se suprotstavi svojem izumiranju. Izumiranje je danas novi pojam u globalnoj kulturi. Izumiranje više nije daleka vjerojatnost, ono je danas stvarna mogućnost.

Imajući u vidu klimatske promjene i daleko odmaklo masovno izumiranje vrsta, izumiranje čovječanstva danas se čini ‘neizbježnim’.

U današnjim uvjetima zapravo da. Ali tu onda intervenirajmo s onim da se ‘neizbježno nikad ne događa jer prevlada nepredvidivo’. Jeste li poslušali posljednje djelo Davida Bowieja ‘Black Star’? To je primjer djelovanja poezije u uvjetima danas. Komunizam se više nikad neće vratiti, tako nam ne može ni pomoći kao nešto ‘nepredvidivo’ što bi nas spasilo od izumiranja. Tu nastupa poezija. U trenutačnim uvjetima kapitalističke konkurencije ubrzanje je okidač panike, a panika je premisa depresiji. A jezik i informacija se ne preklapaju i jezik se ne može iscrpiti u razmjenjivosti. ‘Umjetnost nije kaos’, kažu Deleuze i Guattari, ‘nego kompozicija kaosa koja rađa vizijom ili senzacijom’. Poezija je eksces jezika: poezija je ono u jeziku što se ne može svesti na informaciju, što otvara prostor novom zajedničkom temelju razumijevanja, dijeljenog značenja - stvaranja novoga svijeta.